Ljudi vole prenositi informacije i dijeliti svoja razmišljanja. To
možete vidjeti online: svaki dan, objavi se 4 miliona novih blogova, 80 miliona novih fotografija na Instagramu i 616
miliona novih tvitova. Čini se da nam prilika da prenesemo svoje znanje drugima
pruža unutrašnje zadovoljstvo.
Studija provedena na Harvardu otkriva da su ljudi spremni da
se odreknu novca samo da bi njihovo mišljenje bilo objavljeno drugima. Pri tome
ne govorimo o nekim dubokoumnim opservacijama. To su mišljenja ljudi o nekim
banalnim stvarima, kao što je pitanje da li je kafa bolja od čaja. Snimak mozga
je pokazao da kada ljudi dobiju priliku da saopšte svoje mišljenje drugima,
centar zadovoljstva u mozgu se snažno aktivira.
Osjetimo navalu zadovoljstva kada dijelimo svoja
razmišljanja i to nas tjera da komuniciramo. To je korisna karakteristika našeg
mozga, jer osigurava da znanje, iskustvo i ideje neće otići u grob zajedno sa osobom
koja je prva došla do njih, i da ćemo kao društvo imati koristi od proizvoda
mnogih umova.
Naravno, da bi do toga došlo, nije dovoljno samo dijeliti.
Treba izazvati reakcije – kako je Steve Jobs lijepo rekao treba “ostaviti trag u univerzumu”. Svaki put
kada dijelimo svoja razmišljanja i znanja, činimo to s namjerom da ostvarimo uticaj
na druge. Međutim, tu postoji jedan problem: mi pristupamo tom zadatku iz
unutrašnjosti svoje glave. Kada nastojimo da ostvarimo uticaj, mi odražavamo
ono što je ubjedljivo za nas, naše stanje uma, naše želje i naše ciljeve. Ali
ako želimo uticati na ponašanje i uvjerenja osobe ispred nas, moramo razumjeti
šta se dešava u njenoj glavi.
Što određuje da li ćete uticati na način na koji drugi
razmišljaju i ponašaju se ili će vas ignorisati? Možete pretpostaviti da su vam
potrebne brojke i statistike da biste promijenili njihov stav. Kao naučnik,
tako sam i ja nekada razmišljala. Dobri podaci, zajedno sa logičkim
razmišljanjem – to će sigurno promijeniti njihovo mišljenje, zar ne? Zato sam krenula da
testiram da li informacije mijenjaju mišljenje kod ljudi. Moje kolege i ja proveli smo desetine eskperimenata da bismo shvatili šta utiče na ljude da promijene svoje odluke ili svoja uvjerenja. Zavirili smo u ljudski mozak, zabilježili reakciju tijela i dokumentovali ponašanje.
Možete zamisliti moje razočarenje kada sam otkrila da svi ovi
eksperimenti ukazuju na to da se ljudi ne vode činjenicama. Činjenice
nisu dovoljne da bi ljudi mijenjali uvjerenja, i praktično su beskorisne za motivisanje
akcije. Uzmite klimatske promjene: postoji brdo podataka koji ukazuju na to da
ljudi doprinose globalnom zagrijavanja, pa ipak oko 50% svjetske populacije ne
vjeruje u to. Šta je sa zdravljem? Stotine studija pokazuje da je vježbanje
dobro za vas i ljudi vjeruju da je to tako, pa ipak ovo saznanje ne uspijeva
natjerati mnoge ljude na traku za trčanje.
Problem kod pristupa koji stavlja informacije na prvo mjesto
je što ignoriše srž onoga što nas čini ljudima – naše motive, naše strahove,
nadanja, želje i prethodna uvjerenja. Zapravo, taj cunami informacija koji
svakodnevno dobijamo može nas učiniti još manje prijemčljivim za činjenice, jer
smo već naviknuti na to da jednim klikom miša možemo naći argument koji potvrđuje bilo šta u šta želimo da povjerujemo. Naše želje su ono što
oblikuje naša uvjerenja; naša potreba za djelovanjem, naša potreba da budemo u
pravu, da osjećamo pripadnost grupi. U te motivacije moramo da proniknemo da
bismo postigli promjenu, u sebi ili u drugima.
Izvor: The Guardian
Prevod: Buka