S doc. dr. sc. Stanislavom Peharecom, uglednim somatopedom i
sveučilišnim profesorom, dogovorili smo razgovor o dječjim cipelama.
Planirali smo ga pitati kako odabrati dobru dječju obuću, o čemu možete
pročitati u tekstu Dječje cipelice trebaju biti čvrste, ne široke i nikako od drugog djeteta! No
pored tema o (ne)kvalitetnoj obući i nošenju uložaka za stopala,
razgovor se poveo i o sve većoj tjelesnoj neaktivnosti djece, što već
dovodi do posljedica. Djeca imaju sve više problema s držanjem,
deformacijama i bolnim stanjima.
Razgovor prenosimo u cijelosti upravo zbog važnosti poruka koje je
Stanislav Peharec prenio roditeljima, ali i odgovornima koji bi trebali
brinuti o razvoju djece. Razvoj djece Peharec već godinama prati u
poliklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Peharec u Puli, a
znanje prenosi i studentima riječkog Medicinskog fakulteta na studiju
fizioterapije te na dodiplomskom studiju fizioterapije na Fakultetu
zdravstvenih studija. Drži kolegije Biomehanika, Neurofiziologija
pokreta i Funkcionalna procjena u fizioterapiji.
– Ističete da se stopalo razvija od rođenja. Do kada brinuti za dječje stopalo?
– Najmanje do 13. godine, a poželjno i do 15. godine. Do 13. godine
stopalo intenzivno raste. Poznato je da na tijelu najprije raste
stopalo. Prema tome, dok god se stopalo razvija i nije postignut
stabilan odnos struktura, stopalo je podložno razvoju deformacija. Na
javljanje deformacija mogu utjecati obuća, naglo povećanje tjelesne
težine, eventualne ozljede, duža imobilizacija zbog bolesti kada se
djeca manje kreću. Sve su to elementi koji mogu dovesti do deformacije
stopala. Imati u jednom trenutku pravilno razvijeno stopalo ne znači
imati zauvijek pravilno razvijeno stopalo. U svakom trenutku razvoja
stopalo je osjetljivo. Nerijetko se javljaju roditelji jer su kod
djeteta u kratkom razdoblju od nekoliko mjeseci primijetili promjenu, na
način da se postojeće stanje pogoršalo ili se stopalo promjenilo, i
navode, na primjer, da dijete u hodu okreće stopala prema unutra.
Najčešće se to poklapa s vremenom kad je dijete naglo povećalo tjelesnu
težinu ili je bilo bolesno ili je nosilo japanke ili kroksice.
Japanke, balerinke, kroksice, skečersice, skejterice, starke – loša obuća
– Spomenuli ste kroksice. Upravo se one masovno kupuju djeci jer se smatraju dobrom obućom!?
– Japanke, balerinke, kroksice, skečersice, skejterice, starke, kako
ih djeca popularno zovu – izrazito su loša obuća. Japanka na slobodnoj
nozi, odnosno hodanje u kroksicama doprinijet će lošem razvoju. Svaka
obuća koja mijenja idealni položaj gležnja vodi do deformacije. Kod već
formiranog stopala odrasle osobe loša obuća dovodi do preopterećenja i
ozljeda. Dječje stopalo u lošoj obući stvara mogućnost pojave
deformacije. Pokazat ću vam primjer djeteta s pravilno razvijenim
stopalom kojemu je široka i razvezana obuća deformirala petu. U takvoj
obući nije bilo dovoljne fiksacije između obuće i stopala, došlo je do
trenja i zbog iritacije kost je počela rasti te je stvorena deformacija.
Evo i primjera kako stopalo nepravilno stoji u tenisici renomiranog
proizvođača…
– Znači li to da se ne možemo pouzdati ni u obuću renomiranih
proizvođača? Na koncu, takva se obuća prodaje po vrtoglavim cijenama!
– Kvaliteta obuće ne ovisi ni o cijeni, ni o proizvođaču. Mogu reći
da se nosi obuća koja je u modnom trendu. Ako tenisice platite 700 ili
800 kuna ne znači da ste kupili dobre tenisice. Treba poznavati
funkcionalne karakteristike obuće; kakve karakteristike treba imati
stražnji, srednji i prednji dio obuće. Visoka cijena nije garancija
kvalitete. Nerijetko je i ona trendovska obuća koja košta i preko tisuću
kuna razlog oštećenja i ozljeda kod djece i sportaša.
– Ne ustručavate se spomenuti ni neke od najpoznatijih
svjetskih brendova koji, po Vama, na tržište plasiraju obuću upitne
kvalitete.
– Kada spominjem kvalitetu obuće to činim na temelju biomehaničkih
mjerenja, a o pozitivnim i negativnim karakteristikama obuće govorim za
različite znanstvene skupove. Ako neki model obuće ima loše kvalitete
tada o tome govorim bez obzira na proizvođača. Nitko od njih mi još nije
replicirao i tužio me. Znači da sam u pravu. Oni to dobro znaju.
Uostalom, više sam puta razgovarao i s proizvođačima dječje obuće i
ukazivao im na sve moguće posljedice koje može izazvati nekvalitetna
obuća. No za njih su moje preporuke bile staromodne i kompromitirajuće
za prodaju. Opravdavali su se estetskim momentom jer majke kupuju ono što je lijepo.
Nisu prihvatili ni prijedlog da objasne zašto treba izabrati fiziološku
i anatomsku cipelu koja će garantirati pravilan razvoj djeteta, a
služit će i za potrebe liječenja ako se radi o deformaciji.
Razvezano prijeti deformaciji stopala!
– Znači li to da roditelji moraju biti na oprezu i kad biraju obuću poznatih dječjih proizvođača obuće?
– Kod brenda kojeg spominjete, možete naći, na primjer, dva odlična
modela obuće i veći broj drugih koje bih ja istog trena zabranio jer
značajno mijenjaju položaj i funkciju stopala! Općenito, prilikom kupnje
dječje obuće roditelji moraju pažljivo birati jer već na policama u
trgovini ima puno obuće koja je deformirana i potpuno neadekvatna za
nošenje. S druge strane, danas se dječja obuća radi od vrlo
nekvalitetnih materijala. Smatra se da obuća treba trajati svega
nekoliko mjeseci i da će je dijete ionako vrlo brzo zamijeniti te da
nema potrebe raditi je od kvalitetnih materijala.
Uvijek se pitam kako to da u tv-emisiji o zaštiti potrošača nikad
nije u pitanje dovedena kvaliteta obuće koja može značajno narušiti
dječji razvoj. Obuća, naime, značajno može doprinijeti nastanku problema
sa stopalima. Posebno ukoliko je sve razvezano i šlampavo, kako se sada
nosi. Istraživanja su pokazala da već kratkotrajno nošenje obuće
(mjesec ili dva) koja je uska ili kratka u prednjem dijelu u ranoj
dječjoj dobi dovodi do početka procesa deformacije prstiju. Problem
pritom često utječe i na koljena, kukove i kralježnicu.
Na tržištu je treća, četvrta kategorija obuće
– Kako bi trebala izgledati dobra dječja cipela, odnosno kako prepoznati lošu cipelu?
– Cipela ili tenisica treba biti komotna i čvrsta jer mora stabilno
podržavati stopalo i gležanj. Gledajući straga ne smije biti okrenuta ni
prema unutra ni prema van. Stopalo, odnosno peta, gledajući straga,
mora biti u centralnom položaju i dijete u hodu ne smije okretati petu
ili nogu ni prema unutra ni prema van, što je rjeđe. Preporuča se da
stražnji dio obuće bude visok do ili preko gležnja. Srednji dio mora
biti širok koliko i stopalo. Prednji dio trebao bi biti dovoljno širok i
da ni u kojem dijelu ne dodiruje prste djeteta. Donjište je široko i
kompaktno. I onda je to dobra obuća. Međutim često su tenisice mekane i s
vezivanjem na čičak. U početku taj čičak još i drži, no s vremenom
olabavi. Dijete počne skidati tenisicu drugom nogom i tako ošteti
stražnji dio koji je najvažniji dio cipele. Vrlo često su donjišta i
đonovi različitih formi, poluokrugli i potpuno neodgovarajući.
Vrlo je teško kupiti dobru cipelu. I sam po nekoliko puta odlazim u
trgovinu jer ne mogu naći cipelu za dijete. Generalno, zadnjih godina se
teško nalazi kvalitetna obuća. Na tržištu je treća, četvrta kategorija
cipela.
– Što birati za djecu, cipele ili tenisice?
– Tenisice će biti kvalitetnije. Kad je riječ o obući, dječaci su u
povoljnijoj situaciji. Kod muške obuće manje je dominantan estetski
moment. Upravo zbog estetike djevojčice su u nepovoljnijem položaju.
Unutrašnjost cipele može biti ravna, ali uska
– Što je s povišenjem, odnosno jastučićem unutar cipele? Među
roditeljima se vode rasprave kupiti li cipelu koja unutar ima anatomsko
povišenje ili je potpuno ravna?
– Ako podignemo komadić kože vidjet ćemo da je ispod obična spužva.
Prema tome, to povišenje predstavlja samo vizualni efekt. Unutrašnjost
cipele može biti ravna, ali treba biti dovoljno uska da skupi i podupre
sve te male kosti. Imati idealan položaj stopala u obući s anatomskim
fiziološkim uloškom znači garantirati zdravi razvoj stopala. No, na
razvoj stopala utječu i osobine tkiva. Imamo djecu koja prirodno imaju
čvršća tkiva i onu koja imaju mekša tkiva. Dijete koje je po prirodi
pregibljivo i nižeg mišićnog tonusa ima značajno manje šanse razviti
normalno stopalo.
– Pedijatri vele da do treće godine dijete ne bi trebalo
nositi anatomske uloške za stopala. Vi ih u nekim slučajevima
preporučujete. Zašto?
– To je isto kao da pitate kada treba upotrijebiti lijek za
temperaturu. Naravno da nije isto ima li dijete temperaturu 37 ili 39
°C. Tako je i kod stopala. Sve ovisi o deformaciji i koliko ona iznosi.
Na blago ili blago prirodno odstupanje nećemo reagirati. Ali ako je
jasno da je došlo do teške deformacije itekako ću reagirati. Ako kod
djeteta postoji sposobnost da se oporavi, da ima sposobnost adaptacije i
dobru kompenzaciju onda ne reagirate. No ukoliko vidite da će razvoj
ići u lošem smjeru ulošci su potrebni. Vrlo često se postavlja teza da
je dječje stopalo samofleksibilno i da će kad-tad doći na svoje.
Koristeći anatomski individualni uložak osiguravamo idealan položaj
stopala koji može samo pozitivno utjecati na razvoj stopala.
Za i protiv uložaka za stopala
– Općenito postoje različita mišljenja o tome treba li
djetetu u razvoju stavljati uloške ili ne… Vi ste, s druge strane,
poznati po anatomskim ortokinetičkim ulošcima za stopala.
– Ako želite naći znanstvene radove koji negiraju rezultat uloška,
naći ćete ih. Ako želite znanstvene radove u kojima se tvrdi da neki
terapijski postupak pomaže, isto tako ćete ih naći. Sve ćete danas naći.
Znanost često više nije otkrivanje istine. Znanost je danas često
otkrivanje onoga što nam treba za tekuće vrijeme. S druge strane,
znanost često pišu ljudi koji su daleko od prakse i udaljeni od
problematike. Kada ste uspjeli spojiti znanstvenika i proizvođača? Vrlo
rijetko. Pogotovo ne u obućarstvu. Radim i projektiram u obućarstvu i
znam koliko je to rijetko i teško. I koliko izvrnu vaše rezultate
istraživanja. Za neke minorne profite.
U svakom slučaju, dječji je razvoj složen i osjetljiv proces. Može
imati brojne poteškoće. Osigurati pravilan neutralni položaj pojedinih
dijelova tijela pogoduje pravilnom razvoju tijela. Održavati neutralni
položaj stopala znači na pravi način prenositi opterećenja. Postavljanje
uloška je samo osiguravanje neutralnog položaja, a korištenje anatomske
obuće je samo ostvarivanje idealnog položaja. S uloškom taj položaj će
biti lakše ostvariti, nego samo s obućom.
– Važno je i u kakvoj se obući nosi uložak, zar ne?
– Uložak dakle postavlja gležanj u neutralni položaj, ali ako ga
stavite u mekanu i laganu cipelu sve će se opet iskriviti. Dolazi nam u
polikliniku mlada djevojka koji liječi stopala i nosi uloške, ali
stavlja ih u starke, koje su preniska obuća. To se ne smije raditi.
Uložak treba nositi u obući koja je iza čvrsta i visoka do ili preko
gležnja, sa širokim donjištem, i koja nije široka u odnosu na stopalo.
– Ispada da roditelji trebaju imati ogromno znanje da bi kupili dobru dječju cipelu!
– Roditelji trebaju znati karakteristike dobre obuće i izbor će biti
lakši. Ukoliko roditelji biraju kvalitetnu obuću i proizvođači će biti
prisiljeni proizvoditi prvenstveno takvu obuću.
Razvoj dječjeg tijela u drugom planu
– Pratite razvoj djece dugi niz godina. Sve se više govori o
općem zaostajanju djece u tjelesnom razvoju. Djeca su sve neaktivnija i
motorički sve nespretnija. Kakva su Vaša zapažanja?
– Izrazito mala pažnja pridaje se razvoju dječjeg tijela, motorike,
posture i stopala. Potpuno je zapuštena i zanemarena tjelesna aktivnost
djece, počevši od tjelesnog odgoja koji je maknut iz vrtića pa gotovo i
iz škola. Mi samo pričamo priču U zdravom tijelu zdrav duh! Ništa
po tom pitanju nismo učinili, počevši od nedostatka tjelesne
aktivnosti, od rane dobi do kraja djetinjstva. A sport koji je postao
samo sport za talentiranu djecu minimalno brine o masovnosti. Preporuka
je da moramo voditi računa o tome koliko se djeca kreću, o razvoju
njihovih motoričkih sposobnosti, o težini koja je uvelike povezana s
deformacijama. I to ne samo s deformacijama stopala, već i deformacijama
nogu, kralježnice te nastankom ozbiljnih bolesti u ranoj dobi. Zdravi
razvoj podrazumijeva sveukupnost pristupa djeci. Danas postoji samo
fiktivna ideja da brinemo o djeci. Sve više shvaćamo potrebu, ali nemamo
vremena, snage, volje, a često ni znanja ni kompetencije.
– Kako se to odražava na tjelesni razvoj? Gdje je po Vama srž problema?
– Djeca sve više imaju problema s držanjem, s deformacijama i bolnim
stanjima. Tu su bolna stopala, bolna koljena, bolna ramena, bolni
vratovi, bolna kralježnica. A mi i dalje ništa ne činimo na kvalitetnoj
prevenciji tih smetnji. I dalje su debate oko školskih programa koji u
fokusu nemaju čovjeka i dijete u razvoju. U fokusu su samo intelektualne
sposobnosti. Najmanje vodimo računa o biološkim potrebama djeteta.
Vratiti tjelesnu aktivnost u vrtiće i pojačiti je u školama
– Kako biste Vi posložili tjelesnu aktivnost?
– U vrtiću bi trebalo uvesti svakodnevnu tjelesnu aktivnost jer ona
je baza zdravog tjelesnog, mentalnog, emocionalnog i biološkog razvoja. S
djecom kroz igrice treba primjereno dobi izvoditi vježbe
fleksibilnosti, snage i koordinacije. Svaki dan! Tjelesni odgoj u školi
treba biti zastupljen minimalno tri puta tjedno. U školama je biološki
razvoj apsolutno zanemaren, a da ne govorimo o emocionalnosti i odgojnoj
komponenti. Sve je posvećeno trpanju znanja i raznoraznih podataka u
vreće koje se zovu naša djeca. A riječ je o podacima koji nemaju veze s
realnošću. Pustimo sa strane naše ekstremne talente koji postižu
vrhunske rezultate. Prosječno znanje naših maturanata po objavljenim
usporedbama izvrsnosti je nisko, i pritom, riječ je o neučinkovitom
znanju…
– Ističete važnost biološke komponente razvoja. Postavit ću
Vam banalno pitanje: Zašto su kretanje i tjelesna aktivnost toliko
važni?
– Ako se dijete kreće, imat će ne samo bolju motoriku, snagu i
kondiciju, nego će bolje rasti, bit će zdravije i otpornije na bolesti,
deformacije i ozljede. Vrlo je važno tu istaknuti i mišiće koji čine
otprilike 35 do 45 posto tjelesne mase. Mišići su, naime, rezervoar
velikog broja minerala i proteina neophodnih za zdrav život. Nisu mišići
samo organ kretanja. Mišić je najveći borac za naše zdravlje. Mišić
nije sramotni dio tijela koji proizvodi toplinu, znoj i neugodan miris.
Nije prizemni dio ljudskoga tijela, već njegov iznimno važan dio.
Dječaci i djevojčice ne smiju biti zajedno na tjelesnom!
– Čini mi se da u posljednje vrijeme ipak ima pomaka. O
važnosti tjelesne aktivnosti sve više se govori, promiču se različiti
projekti i akcije vježbanja u školama…
– Ja ih zovem akcijama milosrđa. Takvih akcija je dosad bilo puno, no
bez sveobuhvatnih rezultata. Averzija prema tjelesnom odgoju danas je
veća nego ikad, i kod djece, i kod roditelja i nastavnika.
Neprihvatljivo je spojiti nastavu tjelesnog odgoja za dječake i
djevojčice u petom razredu osnovne škole. To je psihološki napad na
žensko dijete. U to je vrijeme najveća razlika između muškog i ženskoga
spola, i to zahtjeva posebnu pažnju, psihološku i fizičku. I tu uostalom
i počinje ta averzija djevojčica prema tjelesnoj aktivnosti. Status
tjelesnog odgoja danas je najgori dosad. A pritom nastavnici razredne
nastave nisu školovani i educirani da bi mogli provoditi nastavu
tjelesnog odgoja.
Tjelesna aktivnost i sport, nažalost, poistovjećuju se samo s
natjecanjem, uspješnošću i selekcijom – tom najtužnijom riječi! Dakle, ne vježbam da bih bio zdrav!
To je samo još jedna proklamativna rečenica koja nema veze sa
stvarnošću …U Hrvatskoj je cijeli mentalni sklop sveden samo na
natjecanje. Nestale su vrijednosti društva. Pa je tako i tjelesni odgoj
nestao iz škola kao manje vrijedna aktivnost. To je uostalom i
kulturološko pitanje Europe. Prema osobnim iskustvima, u skandinavskim
zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama itekako ulažu u biološku
komponentu.
– Kako to objašnjavate?
– Zbog zdravlja, a potom i značajno manjeg ekonomskog izdatka. Drugo, to je takva kultura.
Nisu važne brendirane tenisice
– Koja je Vaša poruka roditeljima? Da sami aktivno žive i svojim primjerom potiču i djecu na tjelesno aktivan život?
– Tjelesnom aktivnošću punimo se energijom, psihoneuromotorno se
optimiziramo i smanjujemo mogućnost da stres i fizički rad na nas ostave
posljedice. Da, važno je ovu poruku o potrebi tjelesne aktivnosti i
cjelokupnog pristupa razvoju djeteta prenijeti roditeljima. Današnja
generacija roditelja brine o djeci više od bilo koje dosadašnje
generacije, a djeca nikad nisu bila zapuštenija. Zapuštenost ne ovisi o
tome jesmo li djetetu kupili brendirane tenisice ili mobitel. Nije važno
koliko smo novca investirali, već koliku smo pažnju, brigu, ljubav tom
djetetu dali, pa i znanje o nužnosti tjelesne aktivnosti, dakle sve ono
što je životno važno.