Zanimljivo je da tolike stvari što
nas okružuju u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, skoro
nikada ne razmišljajući o tome kako to da su se uopće odlučile pojaviti.
Možda bi bilo pravedno da veliki, elektronički brendovi na poleđinama
svojih magičnih uređaja ugraviraju poneko ime. Na primjer, riječi
– Tribute to Galileo – trebalo bi staviti na oklop svakog mobitela.
Jer, odatle je sve krenulo. Možda bi na zgradama škola i fakuteta,
također, u nekom dostojanstvenom uglu, trebala stajati ploča s znakom
zahvalnosti prosvjetiteljskim tekovinama. Jer, odatle je također sve
krenulo.
Nauka još uvijek mnoge ljude
čini nervoznima. Toliki su je spremni denuncirati i s zijevom eskivirati
svaki njen spomen, panično bježeći od tema koje smatraju dosadnim,
bilo u nekonvencionalnom razgovoru, ili kao u slučaju bosanskih dnevnih
listova, koji su jedini u bližem okruženju bez naučne rubrike.
Nauka je dokaz kako je moguće bježati
od nečega što nam svaki dan spašava život.
Zahvaljući eksplozijama supernovâ,
masivnih zvijezda koje mogu biti i na desetine puta veće od našeg
Sunca, moglo je doći do stvaranja elemenata s većom neutronskom masom,
upravo onih koji sačinjavaju naša tijela. Teško da ima nešto inspirativnije
ili romantičnije od egzaktne činjenice do koje se došlo zahvaljujući
fizičarima – da smo svi, ustvari – djeca zvijezda, s
tijelima načinjenim od zvjezdane prašine (sjetimo se Bowieve marsovske
faze i Ziggyja Stardusta). Zvijezde od kojih smo načinjeni, eksplodirale
su prije mnogo milijardi godina, i uz proces fuzije hidrogena u helijum
i dalje, u teže hemijske elemente, nastale su supstance neophodne
za izgradnju života.
Zahvaljujući pogledu koji nam je omogućio
Hubble teleskop, konačno shvatamo koliko smo mali i veličanstveni.
Ideja koju su zastupali prastari mitovi i koja je govorila da su ljudi
stari koliko i sâm kosmos – može puno reći o problemima egâ, a jako
malo o stvarnom stanju stvari. Čini se nekako da jedino nauka može
ljude poučiti skromnosti a u isto vrijeme biti tako velikodušna, ne
tražeći ništa zauzvrat. Da li postoji riječ jača od velikodušnosti
– podatak da je samo zahvaljujući vakcinama 300 000 dječijih
života godišnje spašavano u Nigeriji, da je zahvaljujući prirodnom
evolucijskom triku, ugrađenom u proces spravljanja vakcina – to bilo
moguće učiniti. Nedavno je iznešen podatak o tome da je broj
ljudskih života spašenih zahvaljujući vakcinaciji daleko veći od
broja ljudi koji su nastradali u svim ratnim kataklizmama dvadesetog
stoljeća, te su tom prigodom, vakcine krštene kao „oružje
masovnog spasenja“, a spomenimo uzgred da je zvanični Vatikan već
odavno oficijelno priznao validnost teorije evolucije u razvoju
čovjeka i drugih vrsta, dok se takav stav u islamskom svijetu još
uvijek čini dalekim poput svjetlosne godine. I svaki put kada uzmete
neki antibiotik, vi prećutno priznajete tu famoznu teoriju, jer su
lijekovi što spašavaju nebrojene živote spravljeni upravo na njenim
postulatima. I, nikako drukčije nije ni moglo.
Mjesto odvijanja glavne radnje
Možda bi bilo interesantno provesti
nekoliko dana bez kompjutera, mobitela, automobila, aspirina ili antibiotika,
i otići na neku vrstu waldenovskog odmora, daleko od svega toga. Ali
vi niste H. D. Thoreau. I veliko je pitanje da li biste mogli izdržati
– ne dvije godine poput njega, nego dva dana, ili dva sata.
U sredini poput naše, gdje se odsustvo
afiniteta za nauku i njenu popularizaciju dokazuje svakodnevno,
gdje je ovo ekonomski najznačajnije bojište za spašavanje od
financijske kataklizme i regresije obraslo visokim stabljikama korova
i indiferencije – pomalo je paradoksalno govoriti o kurentnom,
globalnom problemu sekvestracije iliti ograničavanja pristupa znanju
– s kojim kubure tehnološki najrazvijenije zemlje svijeta (o
nama da ne govorimo), i koji je s tolikom bravurom opisan u knjizi nobelovca
i kvantnog fizičara Roberta B. Laughlina „Zločin razuma“
(The Crime of Reason). Najveći kapital sadašnjeg trenutka jeste naučno
znanje, ali, na žalost, na djelu su i razne metode ograničavanja pristupa.
Znanje koje je ekonomski isplativo po automatizmu biva podvrgnuto sekvestraciji
i, da bi se do njega uopće došlo, ili do novih otkrića –
ulažu se ogromne količine novca. Iz Laughlinove knjige, koja se bavi
i drugim, isto toliko sveobuhvatnim problemima, možemo shvatiti najvažniju
poruku – a to je da se u razvijenom svijetu bukvalno vodi rat
za znanjem. Iz ovoga neminovno slijedi da su pitanja kreiranja, kao
i kontrole i upravljanja znanjem i novim spoznajama – ključna
pitanja za opstanak i prosperitet Planete. Razvijeni svijet, dakle,
najveću muku muči u težnji da identificira znanje, koje biva zamagljeno
raznim korporativnim i legislativnim metodama koje u mnogim, ekstremnim
instancama čak poništavaju i priječe najplemenitiju potrebu za saznavanjem
i učenjem – dok je u našem, domaćem slučaju, sama identifikacija
važnosti znanja i, što je možda još bitnije, njenog apsolutnog
ekonomskog prioriteta – još uvijek na čekanju.
Laughlin odlazi dotle da okorjelost
ovog konflikta poredi s drugim, nerazrješivim historijskim sukobima
koji su, na žalost, završavali tako što se moralo pribjeći najekstremnijim
mjerama, poput rata, a kao primjer navodi ropstvo koje je zapalilo Američki
građanski sukob. U svjetskoj internetskoj eksploziji on vidi i ogroman
paradoks, koji od potrage za doista vrijednim vrstama znanja čini potragu
za „iglom u plastu sijena“. Apsurdi u kojima monstruozne korporacije
nastoje patentirati nešto što nije ništa drugo do prirodni zakon,
poput specifičnih matamatičkih algoritama nužnih za izradu softwarea,
ili čak određene sekvence ljudskog genoma – već predstavljaju
realnost.
Najveći problem se ukazuje u tome
kako identificirati znanje koje sa sobom nosi i vrijednost, u permanentnoj
zbrci potpomognutoj komercijalnim i legislativnim procedurama koje u
najgorim slučajevima direktno priječe najplemenitiji ljudski impuls
– želju za učenjem.
Kada govorimo o percepciji nauke i
tehnološkog znanja kod nas – potreba je dakle, ne da se proširi područje
borbe, već i da se ona premjesti na novu, potpuno drukčiju ravan.
Ozbiljan trud na popularizaciji nauke
na našim prostorima, pokretanje naučnopopularnih časopisa i školskih
edukativnih programa, značajnija ulaganja u segment koji je bitniji
za opstanak od mnogih drugih jalovih egzaltacija koje prepunjavaju naš
javni diskurs – ništa od navedenog još uvijek nije na
vidiku.
Nekada je ovuda, sasvim blizu nas,
hodao mladi Nikola Tesla. Moglo se je malo krenuti i njegovim putevima,
a ne samo u pravcu besplodnih fantazmagorija.
I još je negdje neki pisac rekao
da je za pisanje, a vjerovatno i za većinu drugih stvari, potrebno
„raščistiti put“. Važno je, ipak, ne doći na cilj posljednji.