Rezultati bh. filma čine ukupno oko 100 filmova. U usporedbi sa drugim evropskim, pa čak i regionalnim filmskim produkcijama ovo je skroman broj. Međutim, oko 250 međunarodnih nagrada, uključujući i onu Američke akademije filmske umjetnosti i nauke (‘Oscar’), ‘Zlatni medvjed’ Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, nagrada Evropske filmske akademije (‘Felix’), kao i brojne druge, ukazuju na to da umjetničke i univerzalne vrijednosti ovih filmova uveliko nadilaze kvantitet produkcije. Svjetska prepoznatljivost bh. filma je zaista zaslužena, s obzirom da ova filmska produkcija ima najmanji budžet u Evropi.
Dakle, šta je to što čini posebnim filmski potencijal, pisce, glumce, producente i režisere ove male, postratne zemlje? Srđan Vuletić, filmski režiser i šef Odsjeka za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo.
* * *
Kako objašnjavate tzv. čudo bosanskohercegovačke kinematografije? Kako to da jedna tako mala, filmska industrija bez dovoljno finansijskih sredstava, u zemlji sa nejakom ekonomijom i podijeljenim postratnim društvom, ostvarila tako puno prestižnih filmskih nagrada i dala niz istaknutih filmskih režisera?
‘Dva su objašnjenja ovog fenomena. Prvo, uspjesi bosanskog filma mogu se pripisati kombinaciji sretnih okolnosti i nekoliko talentiranih pojedinaca. Sve to stoji, no dodao bih i da je to omogućio zajednički napor i sistematski rad na Akademiji. Ako pažljivije pogledate, uvijek se iza svakog velikog uspjeha bh. filmskih radnika u posljednje dvije decenije nalazila ili Akademija, ili Sarajevo Film Festival ili Fondacija za kinematografiju. Kao rezultat toga, barem deset značajnih evropskih filmskih radnika žive i rade upravo ovdje. To nije slučajnost ili skup sretnih okolnosti.’
Ono što je također upečatljivo je i činjenica da je bh. filmska industrija daleko od toga da predstavlja dio tipične mainstream kulture. Ovo što radite ovdje bi se u bilo kojoj drugoj smatralo alternativnom ili nezavisnom produkcijom. Kako to objašnjavate?
‘Kad je izbio rat 1992. godine, ono što bi inače smatralo nesrećom i nedostatkom, za nas u Sarajevu nekako se pretvorilo u korist. ‘Stari kadar’ je otišao s Akademije i prirodnim slijedom stvari je preuzela mlada generacija. To su sve bili ljudi koji su već imali iskustva u pravljenju filmova. To su bili praktičari koji nisu bili akademski ‘potrošeni’ i u potpunosti su bili posvećeni radu sa studentima i razvoju vlastitih projekata. To je jedan od glavnih razloga zašto nije došlo do prekida obrazovnog procesa na Akademiji u 3,5 godine rata. Ovaj rad se u određenom trenutku pretvorio u nekomercijalni kulturni mainstream, koji se veoma bazirao na individualnoj umjetničkoj viziji autora. Taj pristup je u potpunosti suprotan onome koji za osnovni cilj ima zaradu, gdje su ljudi koji prave filmove i njihovi filmovi sredstvo za ostvarivanje zarade. Osim toga, bosanskohercegovačka filmska produkcija je premala da bi se integrirala u cijeli niz umjetničkih utjecaja. Ono što mi imamo umjesto toga su filmovi koji su pod snažnim individualnim utjecajem brojnih talentiranih autora. U ‘normalnom’ kulturnom mainstreamu to se nikad ne bi dopustilo. ‘
Kažu da je dobra priča srce dobrog filma. Ali je isto tako, da bi se dobra priča prenijela na filmsko platno potreban dobar scenario i dobra režija. Da li bosansko društvo danas obiluje dobrim pričama, ili ste Vi i vaše kolege toliko dobri u kazivanju tih priča kroz svoje filmove?
‘Naši filmovi obično odražavaju društvenu realnost oko nas. Kao društveno odgovorne osobe, ljudi koji prave filmove ne mogu ignorirati ono što se događa oko njih. Zato vrlo često mi, radeći na našim pričama, tako reći, završimo na barikadama, zagovarajući društvene promjene. U tom smislu, mi više predstavljamo određeni korektiv društva, nego što smo sredstvo za promjenu istog. Da bi to postigao u BiH, onaj ko pravi film mora govoriti glasnije, postati vidljiviji u javnom životu, politički se angžirati, ako je to potrebno. Prenošenje poruka ovdje je teže i potrebno je puno truda. Značenje onoga što zovemo ‘bosanskohercegovačka priča’ je dvostruko. Za građane BiH, to je priča o njihovim svakodnevnim životima i oni to vide kao realnost koju je ponekad teško, ako ne i nemoguće, promijeniti. To je nešto u čemu se oni mogu prepoznati, jer ono što vide na bijelom platnu isto što vide svaki dan čim otvore oči. Za stranu publiku, tipična bosanska priča često predstavlja bizaran folklor, sa čudnim ljudima, čudnim običajima i mentalitetom, ali humana priča koja leži u podlozi glavnih likova i njihovih priča, olakšava stranoj publici uspostavljanje odnosa i, konačno, razumijevanje te priče.’
Čini se da je vaš posao postao buniti se protiv društvene realnosti i ustajati protiv nepravde. Ipak, čudno je da se u zemlji sa toliko ekonomskih, političkih i društvenih previranja, poput Bosne i Hercegovine, građanski pokreti svode na malu grupu aktivista, filmskih i pozorišnih režisera i univerzitetskih profesora. Čini se da ne postoji neka šira mreža potpore. Kako objašnjavate takvu pasivnost? Je li to generacijska stvar?
‘Bojim se, iz vlastitog iskustva, da je moja generacija sve razumjela i previše dobro, da je politika često prljav i neuredan posao u kojem možete platiti krajnju cijenu čak i kad je ono što radite u službi najvećeg dobra. U herojska nastojanja upustili smo se tokom rata, i u hodu shvatili da je to opasno. Naš aktivizam se susreo sa brutalnom silom koja ga je slomila. Danas se čini da je lako, pa čak i u trendu, otići na samit G8 u Sijetl ili Nicu i bacati kamenje na prozore multinacionalnih banaka ili kompanija, kako bi se prenijela određena politička poruka i ponašalo se kao aktivist. Međutim, stakla će se promijeniti sljedeći dan, a osiguravajuće kompanije će bankama i firmama nadoknaditi oštećenu imovinu. Nije bilo nikakve naknade za ljudske i materijalne gubitke koje smo pretrpjeli tokom rata. Ta činjenica duboko je ukorijenjen u našu kolektivnu psihu i služi kao podsjetnik na rizike koji su uključeni u društveni i politički aktivizam u ovoj zemlji.’
Koliku ulogu, kao inspirativni faktor u bh. kinematografiji, ima rat?
‘Iskreno, nisam siguran da uopšte možemo shvatiti do koje mjere je na nas uticao rat. Da li je uticao na naše filmove? Vjerovatno da, ali mi smo napravili samo nekoliko jasno profiliranih ratnih filmova. Većina naših filmova se međutim bavi postratnim društvom. Ne mislim da je samo rat odigrao tako važnu ulogu, on je više poslužio kao katarza, kao otkriće života u svoj njegovoj kompleksnosti. Danas bh. filmove možete nazvati svakako, samo ne eskapističkim (eskapizam – nastojanje da se izbjegne, negira ili zaboravi realnost bijegom u fantaziju). Pogledajte, u tom slučaju, filmsku industriju u našem susjedstvu. Postoji dosta odličnih filmova, ali oni se najčešće ne zalaze duboko u ključna društvena pitanja. Čak i kada se režiseri upuste u neka od ovih pitanja, filmovi koje naprave na kraju ne ostvare značajnu zaradu. U BiH, mi se nastojimo u potpunosti baviti punom kompleksnošću postkonfliktnog društva, bez uplivavanja u zabavu. To je ono o čemu govore naši filmovi i možda je to razlog zašto su tako drugačiji.
Kako vidite budućnost filma u ovoj zemlji?
‘Imamo veoma talentiranu novu generaciju studenata i već smo sigurni da će oni praviti filmove bolje od nego što smo ih mi ikad pravili. Ali, ono što mene intrigira je šta će oni odabirati za teme. Želio bih znati o čemu će njihovi filmovi govoriti. Šta je to što će ova generacija, na koju rat praktično nije uticao, smatrati dovoljno inspirativnim da bi napravili film o tome? Mogu biti siguran samo u jedno. Šta god da odaberu raditi, pokazat će da na Akademiji scenskih umjetnosti na pravimo klonove. Ono što mi radimo je da nastojimo napraviti određenu vrstu zanata u kojem nastojimo ohrabriti i poduprijeti, koliko god možemo individualne kvalitete i lični talent. U sljedećih pet godina, ovi mladi ljudi će nas zamijeniti, ovdje na Akademiji, na filmskim setovima, u pozorištma i montažama… I to je najveća satisfakcija koju možete imati u ovom poslu.’