Film se smatra “imitacijom života”. No, u slučaju “Parade” i vijesti da je od hrvatskih branitelja zatraženo da štite splitski “gay pride”, ispada da je srpski redateljski hitmejker Srđan Dragojević predosjetio aktualne događaje u Hrvatskoj, odnosno da je život postao “imitacija filma”.
– S “Paradom” mi se to događa od samog početka. Kad sam napisao scenarij, 2008., nije bilo ni govora o održavanju “Gay Parade” u Beogradu. Tek godinu dana kasnije počela je u “realnom svijetu“ ta priča i odjednom se stvarnost počela približavati priči filma. Meni to nije bilo drago, prvenstveno zbog umobolnih komentara pojedinih kritičara da je “Parada” samo marketinški potez i da počiva na eksploataciji dnevne politike. Ti jadnici nisu mogli shvatiti da sam zapravo anticipirao sve što će se dogoditi – priča Dragojević.
Stvaranje po stvarnim likovima
Kad smo se neki dan čuli oko toga, rekli ste nam da vam je to uljepšalo dan i dalo najljepši kompliment.
– Zato što se događa da život imitira umjetnost umjesto da bude kao u većini filmova koji se trude imitirati život; očito je da “Parada” na razne načine utječe na ljude i na okolnosti. Zato što imam osjećaj da se s filmom, na izvjestan način, zatvara krug. Stvarajući karaktere, život je utjecao na mene – usprkos zamjerkama nekih kritičarskih “geekova” koji svijet poznaju samo s malog ekrana da su karakteri stereotipni, ja sam ih stvarao po liku stvarnih ljudi, ljudi iz života, ljudi koje znam, među kojima su i kriminalci i homoseksualci. A sada film, neposredno, utječe na isti taj život.
“Parada” je načela pitanje jesmo li zreli da 20 godina od početka nesretnog rata Srbi, Hrvati i ostali narodi mogu surađivati. Smatrate li da je dala potvrdan odgovor?
– Pa kako da nije! Tu su vam očigledni i estetski i psihološki i materijalni dokazi te teze. Pored toliko gledatelja, pored činjenice da je u kinima u Hrvatskoj film reklamiran kao “domaći”, imate i box-office od preko 700.000 eura na 100.000 koliko je uložila država Hrvatska kroz Audiovizualni centar. Nadam se da će i država i Audiovizualni centar na kraju ostvariti profit od ovog ulaganja.
Film je samo u hrvatskim kinima vidjelo više od 170.000 gledatelja. Mislite li da ste postigli efekt podizanja razine društvene svijesti o međusobnoj ravnopravnosti (spolova)?
– Veoma teško je predvidjeti kakav će status imati neki film. Nisam mogao ni slutiti da će “Mi nismo anđeli”, moj diplomski film, deset godina kasnije dobiti status “kultnog”. Još teže je to predvidjeti s filmovima koji šalju političku poruku i imaju cilj mijenjati stvari u društvu. Mislim da moramo sačekati neko vrijeme.
Hoće li ovogodišnji splitski “gay pride” pokazati da su Hrvati/Splićani dovoljno zreli da ne bude izgreda kao 2011.?
– Čak i kada ljudi nisu dovoljno zreli, zrela mora biti država i ljudi izabrani da je vode. Nisu samo Srbija i Hrvatska homofobne, to su i mnoge zemlje koje su već u EU. No, te države šalju jasnu poruku svojim homofobima – ako vam se Pride ne dopada, sjedite doma, idite nekamo drugo; ako pravite pizdarije i ugrožavate ljude, završit ćete u zatvoru.
Što je s ovogodišnjim “prideom” u Srbiji? Hoće li se održati?
– Uvjeren sam da hoće. Srbija je na izborima dobila demokratsku vladu, privrženu europskim vrijednostima. Na istim tim izborima desnica je katastrofalno poražena. Sada su izvan parlamenta, a ako se njihovi simpatizeri pokušaju silom obračunati s neistomišljenicima, završit će i izvan slobode.
Pripremate li već novi film ili ćete se pošteno odmoriti?
– Ma kakav odmor! Otići ću malo na Mljet u lipnju, a čeka me odmah pakiranje novog filma. To je “The Porcupine”, po romanu Juliana Barnesa, meni veoma važan projekt s kojim upravo konkuriram i na hrvatskom fondu za manjinske koprodukcije.
Planirate li nanovo angažirati hrvatske glum(i)ce?
– Ima još jako puno hrvatskih glumaca s kojima bih volio raditi. Glumica posebno. Mislim da Hrvatska ima 20-30 fantastičnih glumaca, na svjetskoj razini.
Problem sa srpskim distributerima
Pratite li revno hrvatsku filmsku scenu?
– Izuzetno cijenim Brešana, Sviličića, Hribara, Mirkovića… Mislim da je druga mladost Branka Schmidta fantastična stvar, nadam se da ću i ja moći, kad budem u njegovim godinama, praviti tako hrabre i angažirane filmove kakva su mu ova posljednja dva (“Metastaze” i “Ljudožder vegetarijanac”, op.a.). Naravno, cijenim i Grlića, mi se trudimo biti manjinski koproducenti njegovu novom projektu koji je zaista fantastičan.
A što je našeg popularno kod vas u Srbiji?
Nažalost, hrvatski film u srpskim je kinima zastupljen nezasluženo slabo. Prisutan je jedino na festivalima gdje su dvorane dupkom pune. Problem je sa srpskim distributerima koji slabo uzimaju hrvatske filmove. Ja sam im nedavno tvrdio da bi “Metastaze” u Srbiji imale više gledatelja nego većina domaćih filmova. Nažalost, još uvijek caruju lijenost i indolencija. Nadam se da će, ako uspijemo ostvariti projekt obnove mreže domova kulture, hrvatski film, kao i filmovi iz cijele regije, igrati u njima redovno.
Preuzeto iz Slobodne Dalmacije
Vezani tekst : Nikola Kojo : Mi smo ovce koje čekaju klanje