Sonet o bojevoj glavi
Glina mi se u očima
Povlači u prašinu.
Stvar je u tome.
Da mrtvi obično
Zaborave
Ponijeti nešto zemlje.
Koje treba za
Riječ da bi te
Pristala ostati.
Gdje i ode jezik dok
Spavam.
Sljepoočnice
Mi se promrznu
Od periferije misli.
A pred izlazak iz
Masovne grobnice.
Ta djeca
Vrate jedno drugom
Pozajmljene košulje.
Ćaća ćićin
Ljepljiviji.
Osušen sapun
Na drugorođenom.
I u kormilu
I u okrečenoj voćki
Drvo ima
Prenoćište.
Kvašenje
Geometrije pahulje.
Piljevina
Nakon Pinokija.
Kada te svi smetnu s uma.
Na lopaticu.
Dud trpi ptice.
Ispod strijeljali deku.
U usta.
Ubiti zeca
Opereš prvo ruke?
Noina vizija svijeta se utopi.
Ruke su ti tako
Već oprane.
Voda i drži bokal na zemlji
Sve ove godine.
Nešto je isparilo većina se ne miče.
Na petoro mrtvih
Dolazio bi
Po jedan angeo.
I on zdesna već prekopan.
Do gola se svukao
Vrt
Među minobacačima.
Ka šapicama moraš
Sve zaustaviti:
A ja vidiš ne dijelim ljude
Po vjeri.
Reče crv.
Nego po sandučnoj muci do njih.
Tek poslije se
Krzno zove anđeoskim.
A meso masnijom zečetinom.