Na jednom od izdanja festivala Slobodna zona, pre tri ili četiri godine, u Kulturnom centru Beograda, ekipa RTS-a me je pitala kako objašnjavam činjenicu da su bioskopi prazni (tada su bili i još mnogo prazniji nego danas) a da su sve projekcije ovog festivala rasprodate. Odgovorio sam da za to ima više razloga.
Jedan je onaj koji važi i za druge festivale na bilo kom mestu u svetu- ljude privlači event, osećaj da se nešto se događa, da se ne radi samo o projekciji filma. Ali za Slobodnu zonu, koja nije glamurozan događaj, gde nema zvezda i crvenih tepiha, važniji su sledeći razlozi: ovaj festival prikazuje filmove sa jasnom programskom orijentacijom, što znači da ga ljudi posećuju jer znaju šta mogu da očekuju, odnosno, znaju kakve filmove žele da gledaju; i drugo, povezano sa prethodnim- tu ima filmova za koje publika teško može i da čuje, a kamoli da ih vidi na nekom drugom festivalu, ili da ih skine sa interneta.
U ovom članku ću se osvrnuti na tri takva filma koja će biti prikazana na ovogodišnjoj Slobodnoj zoni koja će biti održana od 2. do 7. novembra u Kulturnom centru Beograda i Domu omladine. Dok je jedan od njih čisti, punokrvni dokumentarac, sa druga dva stvari stoje malo komplikovanije, i to je ono što ih čini posebno zanimljivim.
“Nana” rediteljke Valeri Masadijan (2011, 68 min.) počinje detaljnim prikazom klanja svinje na farmi u ruralnoj Francuskoj. Naslovni lik je četvorogodišnja devojčica koju rediteljka već u sledećoj sceni stavlja u situaciju koja čini direktan kontrapunkt prethodnoj- Nana, u naručju svog oca, igra se sa slatkim prasićima.
Film ubrzo menja ton i postaje mračniji, kako shvatamo da Nana živi sa majkom u ruševnoj kućici nedaleko od očeve farme, a majka, iako je očigledno voli i pazi, češće nije tu nego što jeste. Zato pratimo Nanu kako se budi sama, sprema sebi doručak, sprema krevet, crta, priča i igra se sama sa sobom.
Postoji nekoliko dirljivih scena sa majkom, i jedna sa ocem, ali ostatak filma gledamo samo ovu devojčicu koja je opuštena i slobodna, i deluje potpuno nesvesna kamere. Nana postavlja mnogo više pitanja nego što daje odgovora, i to ovaj film čini izazovnim. Da li se radi o stvarnosti, ili o imaginaciji devojčice, da li je majka tu, ili je Nana zamišlja, da li je majka možda mrtva? Ovde nema lakih objašnjenja i prostor je ostavljen za bezbrojna tumačenja.
Film se sastoji iz dugih, pažljivo komponovanih, statičnih kadrova, snimljenih digitalnim fotoaparatom (ovo je prvi film rediteljke koja je najpoznatija kao fotografkinja), koji neizbežno odaju utisak dokumentarnosti, i zaista, ako pre gledanja filma ne pogledate sinopsis i vidite spisak uloga, veoma je teško odrediti da li se radi o igranom ili dokumentarnom filmu.
Po pitanju forme, situacija je slična sa “Đakomovim letom” italijanskog reditelja Alesandra Komodina (2011, 79 min). Ali za razliku od Valeri Masidijan, Komodin se odlučio za 16mm kameru, najčešće korišćenu „iz ruke“. Đakomo je neobičan mladić koji ide na kupanje sa jednom devojkom, za koju nam do kraja nije definitivno jasno da li mu je sestra, prijateljica i devojka.
Samo da bi došli do reke, oni potroše 15 minuta filmskog vremena, hodajući kroz prilično divlju šumu koja nam nimalo ne liči na Italiju (film je snimljen u regionu blizu granice sa Slovenijom). Ovaj spori ritam, kao i šuma, u skladu je sa lenjim letnjim danom na koji se odigrava radnja, i neosetno nas uvodi u divlju i slobodnu atmosferu koja preovladava ovim filmom.
Pored Đakomovog odnosa sa Stefanijom, nije nam najjasnije ni šta sa njim, zapravo, nije u redu- on se ponaša vrlo neobično, povremeno imamo utisak da je možda ometen u razvoju, ili gluv- ali jasno nam je šta je u redu: po svojoj detinjastoj nevinosti, otvorenosti i osetljivosti, Đakomo je veoma sličan Nani iz goreopisanog francuskog filma, s tim što on poseduje i jednu vrstu razmaženosti i sebičluka koji su ovoj devojčici potpuno strani.
U poslednjih dvadeset minuta, situacija i ton se donekle menjaju, jer sada se Đakomo nalazi na istoj reci sa jednom drugom devojkom, ponovo u neobjašnjenom odnosu. Dakle, opet imamo bezbroj pitanja, i beskonačne mogućnosti za interpretaciju, ali njih treba ostaviti za kasnije (neumitno će vam se vraćati, ja sam ga gledao u junu i još uvek često razmišljam o njemu) i uživati u filmu kakav verovatno nikad niste gledali.
Nevinost je i jedna od glavnih tema finskog dokumentarca “Pank sindrom” rediteljskog dvojca Juke Karkainena i Janija Peterija Pasija (2012, 85 min.). Ovaj film govori o pank bendu Perti Kurikan Nimipajvat (u bukvalnom prevodu, Imendan Pertija Kurikana) koji čine četiri muškarca ometena u razvoju. Najmlađi od njih je 28-godišnji bubnjar Toni, kog najviše zanimaju devojke, a svira bubanj kao ritam mašina.
Vođa benda je 55-godišnji gitarista Perti, koji piše muziku i opsednut je šavovima na odeći, što pruža mnoge simpatične, smešne ali i tužne momente filmu. Gojazni basista Sami voli da bude u centru pažnje i aktivan je u promotivnoj kampanji jedne političke stranke. Pevač Kari je posvećen svojoj devojci i želi da se zajedno odsele iz zajedničkog doma za osobe sa posebnim potrebama.
Ovakve osobe zauvek ostaju nevine, jer nisu sposobne da budu iskvarene. Ali za film je najznačajnije što ovakve čiste duše u današnjem vremenu hiperpromocije, kad “alternativni” bendovi imaju milione pregleda na YouTube, zapravo predstavljaju poslednji pravi pank bend, pevajući i o svojim problemima i o opštoj društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji koja kroz tako iskrenu perspektivu deluje mnogo ogoljenija, jednostavnija i jasnija. Zato nije neobično da su postali pravi hit u Finskoj, a imali su i turneje po drugim delovima Evrope.
Nevinost je lako kvarljiva i deficitarna roba, posebno u društvima u kojima je posebno ugrožena, gde sistem pogoduje okrutnima i beskrupuloznima. Ova tri filma nam pokazuju kako to može drugačije da izgleda, i da nešto ipak zavisi i od nas samih. To je i poenta festivala kao što je Slobodna zona.
Tekst je preuzet sa B 92
Od istog autora:
Direktan prenos iz tinejdžerskog pakla