Ako je prava mjera ljudskosti stepen slobode koju čovjek uspije da izbori za sebe u ovom životu, onda su Cigani ljudi. Romi… Na ciganskom jeziku Rom znači Ciganin, ali istovremeno znači i Čovjek – pisao je veliki reditelj Aleksandar Saša Petrović, koji je Rome video kao “najtajanstveniji narod u istoriji, neuhvatljive kao vjetar”.
Tim i takvim, “svojim” Romima, posvetio je Petrović remek-djelo “Skupljači perja”, koje je prije četiri i po decenije doživio ovacije na festivalu u Kanu, odakle se vratilo okićeno Gran prijem.
Film koji je na autentičan, senzibilan način opjevao ciganske sudbine, vječno osuđene na lutanje, pjesmu i strast, slika je života Roma koji su “zastali” u vojvođanskoj ravnici, nastavljajući, ipak, da žive prema zakonima večitih skitača, sa svojim čežnjama i strastima, sa dertom i ljubavlju zbog koje se i ubija.
Sudbina se poigrala tragično upravo sa megauspjehom Sašinih “Skupljača perja” na kanskoj Kroazeti – smatra Draško Ređep, dugogodišnji prijatelj i najpredaniji kritičar ovog jedinstvenog autora, koji je pokrenuo i fondaciju sa Sašinim imenom.
Tek poslije toga filma koji je po svijetu igrao pod naslovom “Sreo sam čak i srećne Cigane”, poput pozitivnog cunamija vratio se u naš provincijski polumrak, veliki umjetnik koga je Evropa prepoznala.
Upravo je Ređepu u jednom razgovoru s početka devedesetih Petrović rekao da bi “Skupljači perja” u ovoj “samoupravnoj našoj sredini prošli katastrofalno”, bez onih sjajnih aplauza i nagrada u Kanu! Međutim, te 1967. godine jugoslovenski film jeste nagrađen Gran prijem najprestižnijeg festivala, a ona naša “velika” nacija se “uzbudila kao da smo osvojili prvenstvo svijeta u fudbalu” – sjeća se Saša u svojim memoarskim zapisima. Preko cijele naslovne strane “Frans Soara” objavljena je slika Olivere Vučo, a “Figaro” je obavijestio svoje čitaoce da je jedan jugoslovenski film pomirio vladu i opoziciju.
“Skupljači” su reditelja i Velimira Batu Živojinovića doveli i kod Tita, na Vangu, nakon pulske projekcije filma te 1967. godine. Saša opisuje svoj razgovor sa Brozom:
“Pa, dobro, Petroviću… Za kol’ko ste novca taj svoj lepi film prodali Americi?” – zapitao je te večeri Broz.
“Za pedeset hiljada dolara, druže predsedniče” – odgovorio je Petrović.
“Malo…” zaključio je predsjednik, a Petrović se, u sebi, sa predsjednikom složio.
Možda baš zbog sveprisutnosti i univerzalne prepoznatljivosti – za one koji umiju i žele da ih prepoznaju – fatalnih poriva Petrovićevih junaka, “Skupljači” i danas žive, utkani u djelo mnogih.
Nije postidno nego je časno to što su reference “Skupljača” i dan-danas prisutne kod naših lidera filmske ali i memoarske umjetnosti (Šijan, Karanović, Kusturica) – navodi Ređep, i dodaje da je ovaj film, svojom razrokom svevidjelošću, danas nezaobilazno svedočanstvo o srpskom ravničarskom selu. Pa ipak, nemoguće ga je ponoviti, ističe Ređep:
Ne samo da nije moguće nanovo snimiti “Skupljače” i načiniti rimejk tog remek-djela, nego je i ukupna geopolitička situacija, geografija duha, apsolutno izmjenjena. Nema više tog sela, nema tih gusaka niti perja u kome bi neki novi Beli Bora mogao da se valja… Jedan veliki stvaralački podvig postao je dokument o svetu koga više nema.
ĐELEM, ĐELEM
“Ciganima me je približilo njihovo nepresušno osećanje za slobodu i muziku. Poželeo sam da napravim film o narodu Roma… “ – pisao je Petrović, koji je susreo Mikajla Lakatoša “u seocetu izgubljenom na sjeveru Srbije”. Pjevao je tada jednu od svojih pjesama “Đelem, Đelem” (“Putujem, putujem”). Ta pesma, koju je otkrio film “Skupljači perja”, postala je kasnije himna ciganskog naroda.