Tradicionalni festival ”S Tinom u Vrgorcu” svečano je sinoć otvoren u Vrgorcu, a u sklopu festivala obilježiće se i 120. godišnjica rođenja hrvatskog pjesnika Tina Ujevića.
Festival je otvorila francuska književnica Annie Le Brun istaknuvši da će ovogodišnji festival ”S Tinom u Vrgorcu” biti posvećen velikim pjesnicima koji su imali poteškoća s vlastima: Tinu Ujeviću, Vladi Gotovcu, Vesni Parun i Radovanu Ivšiću.
Po otvaranju festivala u Gradskom parku u Vrgorcu premijerno je izvedeno scensko događanje ”Vlado Gotovac – Domahujem životu” u kojem su emitovani fragmenti filma Bogdana Žižića ”Vlado Gotovac – Moj slučaj” u kombinaciji s recitalima Gotovčevih poruka koje su govorili: Boris Svrtan, Goran Grgić, Vedran Mlikota, Dinka Vuković i Goran Matović.
”Vlado Gotovac i Tin Ujević su živjeli tragičnu sudbinu jer su u svim režimima bili suvišni, a slično je bilo i s Vesnom Parun te Radovanom Ivšićem”, kazao je Matović. Po njegovim riječima, ovo četvero pjesnika, kojim je posvećen ovogodišnji festival ”S Tinom u Vrgorcu”, vratili su dignitet hrvatskom jeziku.
Festival do 5. jula donosi bogat pjesničko-književni i multimedijalni program, naučni kolokvij o Tinu, a na završnoj večeri biće uručena književna nagrada ”Tin Ujević”.
Augustin Josip Ujević – Tin Ujević (1891.-1955.) još za života postao je legendom. Njegov pjesnički opus, kako ističu istoričari književnosti, osebujna je sinteza klasičnog i novog, evropskog modernizma i domaće književne tradicije, zasigurno najbogatiji i najslojevitiji u hrvatskoj književnosti.
Objavljena djela: “Lelek sebra””Kolajna””Auto na korzu””Ojađeno zvono””Skalpel kaosa””Ljudi za vratima gostionice””Žedan kamen na studencu”.
Autoportret
Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.
No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj…
Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme….
Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo–
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta….
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica –
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.
Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje –
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.