Evropsku premijeru trećeg romana “Četiri sestre, četiri kraljice” američka spisateljica Šeri Džons (1961) imaće početkom sledeće nedelje u Beogradu, gde će doputovati na poziv svog izdavača “BooBook”-a. Autorka je međunarodnu slavu stekla debitantskim romanom “Dragulj Medine”, koji je zbog delikatne teme – život mlade supruge Ajše, miljenice Muhameda – podigao veliku prašinu u javnosti, naročito muslimanskoj. Roman je dočekan pretnjama i zahtevima da se zabrani, ali je ipak našao put do čitalaca. Objavljen je u 40 zemalja, a na srpskom jeziku doživeo je tiraž od čak 120.000 primeraka.
Šta je bio povod da se, posle Muhamedovog vremena, prebacite u sasvim drugo doba i istorijske okolnosti, u 13. vek?
Pišem o ženama koje me inspirišu, a ne o nekom određenom vremenskom razdoblju. Našla sam priču o Ajši dok sam čitala o ženama u islamu, i njena pamet, hrabrost, inteligencija i uticaj na islam učinili su da poželim da je bolje upoznam. Pre nekoliko godina našla sam biografiju o četiri sestre, sve četiri kraljice, koja me je očarala. Tako neverovatne žene! Margita, najstarija sestra i kraljica Francuske, morala je da se bori s moćnom svekrvom koja se mešala u sve i mužem koji je bio verski fanatik, i na kraju joj je otac srušio sve snove. Eleonoru su mrzeli zbog toga što je bila strankinja i što je pomagala porodici, a doživela je bunt protiv vlasti svog muža Henrija III. Nežna Sanča, koju je muž Ričard Kornovolski uzeo zbog lepote, patila je zbog njegovog groznog ponašanja i vladala kraljevstvom koje joj je bilo odvratno. A lukava, vešta Beatris morala je da se bori da bi postala kraljica, supruga Šarla Anžujskog, zbog čega je usred zime predvodila 26.000 vojnika preko Alpa. Te žene imale su značajne živote, menjale su tok istorije i bile slavne.
U kojoj meri ste se držali istorijskih činjenica i da li ih je bilo dovoljno za roman?
Da, njihovo vladanje je dobro dokumentovano. Nažalost, hroničari tog vremena su se koncentrisali na kraljeve, a ne na kraljice, pa sam morala da se oslonim na maštu da bih stvorila njihove ličnosti. Ali knjiga “Četiri sestre, četiri kraljice” je vrlo verna istorijskim činjenicama. Događaji u knjizi, bitke, brakovi, porodične svađe – sve se to desilo.
Od četiri sestre iz čuvene porodice Savoja, čiji vam je lik, odnosno sudbina, bio najzanimljiviji?
Svaka od sestara nosi neke moje osobine ili me inspiriše. Divim se Margitinoj izoštrenoj inteligenciji, kao i njenom strpljenju, snazi i strastvenosti. Muškobanjasta Eleonora je istovremeno lepotica i mondenka i lavica-majka svoje dece. Sančina nežnost i ljubav prema muzici (svirala je harfu) i prema bogu privlačna je duhovnom delu moje ličnosti. Beatris je oštroumna, nema dlaku na jeziku, ambiciozna je i ima veliki smisao za humor.
I ova priča govori koliko želja za vlašću može da bude pogubna i da uništi čak i odnose među najbližima.
Moć je odvajkada ženama uskraćivana, čak i ako su, kao moje sestre-kraljice, bile mnogo kompetentnije i sposobnije od muškaraca koji su njima vladali. Moje knjige istražuju baš tu žensku borbu za moć. Međutim, u ovom romanu nije moć to za šta se sestre bore, već nešto mnogo dragocenije: one se bore za ljubav svog oca (posle njegove smrti) i za “svoj lični prostor” koji je, kako je rekla Virdžinija Vulf, potreban svakoj ženi. Tužno je to što su se ove sestre, umesto da zbiju redove i pomažu jedna drugoj, borile jedna protiv druge i rasturile porodicu. To se vrlo često događa u patrijarhalnoj kulturi: muškarci mogu da biraju, dok se žene, kao psi, tuku oko ostataka.
U Srbiji ćete boraviti neuobičajeno dugo za književnu turneju. Znači li to da nosite dobre utiske iz ranije posete?
Obožavam Srbiju! Dunav je tekao u mojim snovima dugo pošto sam otputovala 2009. godine. Radujem se što ću moći da istražujem Beograd, da iskoristim priliku da učestvujem u ovdašnjem čuvenom noćnom životu i da se upoznam sa još toplih i gostoljubivih ljudi. Dok sam u Srbiji, tražiću ideje za novu knjigu, sugestije su dobrodošle!
Da li s nekim razgovarate o onome što radite, dajete li rukopise na čitanje?
Da, čitam delove onoga što radim svom momku Tobertu Spitalu, koji je jedan od najtalentovanijih kompozitora klasične muzike današnjice. I on sa mnom deli to što radi. S druge strane, moja 18-godišnja ćerka Marija nije ni pročitala moje knjige. Ne voli, kaže, istorijsku fikciju. Više voli Čaka Polanika.
ZADOVOLJNA ODJECIMA
“Četiri sestre, četiri kraljice” je složena priča o zanimljivim ljudima i zanimljivom vremenu, dobu trubadura, krstaških pohoda, Fridriha II – svetog rimskog imperatora koji nije hajao ni za svetosti niti za bilo kakav drugi autoritet. Ovo se dešava u vreme njegove lične renesanse, brzog i značajnog napretka umetnosti, arhitekture i muzike. A ja sam dobila pohvale da sam stvorila jedinstvene i dobro zaokružene likove koji žive na stranicama knjige. Veoma sam zadovoljna konačnim rezultatom.
BURNA PORODICA
Znam kako tragedija može da rasturi porodice, iako bi tada trebalo da ih ujedini, da bi se uzajamno tešili. Jednog dana napisaću roman o svojoj dramatičnoj, nasilnoj, burnoj porodici – ili možda neću, jer niko u to neće poverovati.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti