Jugoslavije više nema, to je točno, ali ona i dalje postoji, i u njoj su i ponosna Hrvatska, i Srbija, i Bosna, i Crna Gora, i Slovenija…”, kazao je glumac Rade Šerbedžija u emisiji Vida Art Vide TV, koju možete gledati na ovoj poveznici.
U razgovoru s novinarom Ernestom Marinkovićem, Šerbedžija je to kazao ne želeći komentirati koncert Marka Perkovića Thompsona. “Ne mogu živjeti drugačije nego što sam živio. Ako imam prijatelje u Beogradu, u Makedoniji… Imam rodbinu u Beogradu. Ne mogu ih prestati posjećivati, voljeti… Netko može, ja ne mogu. Ponosan sam građanin Republike Hrvatske i učinit ću sve da njezinim građanima, kao njihov umjetnik, bude bolje, ali ne mogu se odreći svog života”, kazao je Šerbedžija.
Potvrdio je da je polovinom devedesetih gotovo krišom došao u Zagreb kako bi gledao predstavu svoje kćeri Lucije. “Kad u ratu počnu priče, naročito laži, nemaš vremena da ih ispravljaš, ma kako bio nevin. A nemaš ni prava: oko tebe ginu nevini ljudi, pa rođaci i njihovi najbliži nemaju vremena za bilo čije isprike i objašnjavanja”, kazao je.
Na primjedbu voditelja Marinkovića kako “nekad govori ‘funkcioniše’, a nekad ‘funkcionira’”, Šerbedžija je odgovorio kako s tim nema problem. “Govorim kako govorim. Ranije sam govorio čisti ijekavski, jer sam odrastao u Vinkovcima a korijeni su mi lički, pa sam imao najbolju bazu za ijekavicu. No oženio sam se Lenkom, koja je odrasla u Beogradu, i govori ekavski. Sad ona miješa, a ja ne toliko, ali ponekad mi pobjegne koja riječ”, kazao je.
Svijet se promijenio nagore, konstatira Šerbedžija. “Nekada su mladi od dvadeset i nešto sa studija u Pragu, Beču i Parizu odlazili kao dobrovoljci u Španski rat da brane narod od fašizma, od agresora. Danas je nemoguće da se ode u Gazu, u Ukrajinu, da se brane civili i djeca.”
Filozofi su zašutjeli, političara nema. “Vlast je anonimnih ljudi, nemaju ni ime ni prezime ni odgovornost. Kao anonimac, on može kopati štetnu rudu zbog koje će nastradati zemlja i ljudi, ali njega se to ne tiče, jer to nije njegova familija.” Tko su danas nezadovoljni, gdje je radnička klasa? “Vlast nemaju, odavno su napustili sindikate. Sve se pretvorilo u egoistični nagon preživljavanja”.
“Današnji mravinjak je strašan”, kaže Šerbedžija. “Nema više ljudi koji idu u Španiju, kao Lenkin otac, moj tast Lazar Udovički, koji je s 22 godine, mladi student u Pragu s kraljevom stipendijom, roditeljima napisao pismo: ‘Oprostite, roditelji moji, ne mogu gledati ovaj svijet, pa odoh u Španiju da se borim protiv svjetskog lopovluka’. A kako će izgledati sljedeća revolucija? Ne znam. Bojim se haosa”, kazao je Rade Šerbedžija.
Izlaz vidi u empatiji. “Mali kamenčići empatije spajaju se i umnažaju u pozitivnu energiju. To je jedini način. Pokušavam činiti bilo kakvo dobro djelo – podrška, pjesma, kuham za prijatelje, hranim studente, činim sve što pomaže pobratimstvu lica u svemiru… Znam da je komunizam nemoguć, i za sebe volim reći da nisam komunista, ali sam uvjereni socijalista”, kazao je ugledni glumac koji je u razgovoru otkrio i koja mu je najteža predstava u karijeri, koje je tri naročito zapamtio, kojeg pisca smatra bratom, koji su mu planovi s obzirom za godine i zdravlje, te što je, po njegovu uvjerenju, u glumi najvažnije.