U svojoj knjizi Što je filozofija? Ortega y Gasset
pojašnjava zašto je filozofija u našem vremenu zasjenjena drugim znanostima
kojima je cilj “ovladati materijom”. Od druge polovice XIX. stoljeća, pod
zamahom industrijalizacije, važnost se sve više pridavala korisnosti nauštrb humanosti.
No, taj veliki španjolski mislilac ističe da je društvo u kojem nema mjesta za
filozofsku misao društvo kojim se može lako manipulirati, dok dodir s idejama
velikih mislilaca omogućuje uzdizanje svijesti.
Za razliku od tehničkih znanja, čiji je cilj čovjekov život
učiniti lagodnijim, filozofija nas suočava s temeljnim pitanjima o ljudskom
biću kao što je, primjerice, pitanje o smislu života. Ako izostaju ta bitna
pitanja, umjesto da se približimo višoj dimenziji života, široj perspektivi
stvarnosti, držimo se vrlo suženog horizonta.
Filozofija je težnja za usavršavanjem, za mudrošću, zbog
čega se filozofe nazivalo i proficientes (lat. “oni koji
usavršavaju”). Seneka je smatrao da filozofija pomaže čovjeku da bude sretniji,
da se upozna i živi u skladu s prirodom. Stoga filozofija za njega nije bila
nalik filozofiji onih koji su se bavili sofističkom i silogističkom igrom
riječi i čija je jedina svrha bila izoštriti um. Sam piše: Ovo neka bude
bit moga učenja: govorimo ono što mislimo, a mislimo što govorimo; neka se naš
govor slaže sa životom… Neka naše riječi ne zabavljaju, već neka koriste…
Bolesnik ne traži rječitog liječnika…
Filozofe koji podučavaju s katedre1, a ne primjerom
vlastitog života, nazivao je lažnim, “katedarskim filozofima”, a za svog
učitelja Papirija Fabiana rekao je da nije bio “salonski filozof, kao što su
današnji, nego filozof staroga kova”.
U Seneki vidimo eklektičnog filozofa koji prihvaća najbolje
od različitih filozofskih struja: stoicizma, kinizma, epikurejskih i neopitagorejskih
učenja. On smatra da sve te škole teže sreći, iako osobno najveće nadahnuće
pronalazi u stoičkoj filozofiji, u djelima njezinih filozofa, kao i u njihovim
životima.
Stoička je škola bila dobro prihvaćena u Rimu. Njezin ideal moralne ispravnosti
i vrline pružao je čvrst oslonac u nestabilnim vremenima građanskih ratova i
drugih neprilika.
Dok drugi filozofi poučavaju blago i popustljivo te kao
obiteljski liječnici liječe sredstvima koja im dopuštaju bolesnici, a ne onima
koja su najbolja i najučinkovitija, stoici se, stupivši na stazu muževnosti i
vrline, ne brinu za to da ta staza izgleda ugodna onima koji njome počinju
kročiti, nego da nas što prije otrgne od ropstva i dovede na onaj uzvišeni
vrhunac koji se toliko izdiže iznad dosega bilo kakvog oružja, da se uznosi čak
i nad sudbinom.
Seneka se ne bavi prenošenjem klasičnih stavova osnivača
stoicizma, kao što su Zenon, Hrizip i Kleant, već uglavnom ističe praktičnu
vrijednost njihove misli. Poseban naglasak stavlja na moral. Napisao je knjigu o
filozofiji morala koja je izgubljena, ali se njegovo moralno učenje jasno
ogleda u sačuvanim djelima, osobito u Dijalozima i Moralnim
pismima Luciliju. On uzdiže bezvremenski moral čija nas primjena približava
onom najplemenitijem u nama i u prirodi, omogućujući nam da ne ovisimo o
stjecaju životnih okolnosti, nego da dosegnemo stanje lišeno nutarnjih sukoba i
nemira.
Ako se iz tog taloga jednom vinemo u uzvišeno i visoko,
očekuju nas spokoj duše i, kad odagnamo sve mane, potpuna sloboda. Pitaš me
koja to sloboda? Ne bojati se ni ljudi ni bogova; ne željeti ni ono što je
sramotno ni prekomjerno; imati najveću vlast nad samim sobom. Neprocjenjivo je
dobro postati svoj.
Seneka ne poučava samo o sretnijem životu već prvenstveno
nastoji da ljudsko biće upozna sebe i svoje mjesto u svijetu. Njegova je
filozofija, zbog dubokog razumijevanja čovjeka i njegove psihe, prava terapija
za dušu i utjeha u životnim nedaćama, te je aktualna danas kao i prije dva
tisućljeća. On iz filozofije izvlači iscjeljujuću funkciju, pa filozof postaje
vodič duša ili psychagogos. Kaže da kada se strasti i poroci toliko
ukorijene u duši da postanu kronični, izazivaju bolest. Bolest bi tako bila
krajnja posljedica pogrešnog mišljenja ili rasuđivanja o stvarima, a može se
pojaviti ne samo na tjelesnoj razini nego i na emocionalnoj i mentalnoj.
I sada ću te podsjetiti: bolesti su zastarjele i tvrdokorne
mane, kao lakomost, kao častoljublje; one su se odviše čvrsto omotale oko duha
i postale njegovo trajno zlo. Da odredim ukratko: bolest je misao tvrdokorna u
pogrešnom mišljenju…
Stare filozofske škole, čiji je Seneka izdanak, posjedovale
su veliko znanje o ljudskom srcu, o njegovim motivacijama, svjesnim i
nesvjesnim, o njegovim dubokim težnjama, te su igrale veliku ulogu u duhovnom
usmjeravanju čovjeka. Filozofski dijalozi i rasprave bili su svojevrstan lijek
za vraćanje zdravlja duše, bilo putem poticanja, prijekora, utjehe ili pouke. U
Senekinim djelima, posebno u Moralnim pismima Luciliju, nailazimo na
brojne aluzije na terapiju ili liječenje duše pomoću filozofije. Filozof
ne služi kao sakupljač mudrosti, nego kao onaj tko može brzo i razložno
primijeniti pravi lijek… Kao lijek služe čestite utjehe i što je god duh
podiglo, koristi i tijelu. Meni su moja izučavanja služila kao spas. Filozofiji
pribrajam u zaslugu što sam se podigao, što sam povratio snagu… Jedne metode
treba primjenjivati protiv gnjeva, a druge protiv tuge, te se tako treba
liječiti načinom ne samo različitim, nego i suprotnim od mane; uvijek ćemo tako
presresti onu manu koja je počela rasti…
Njegova su djela prije namijenjena pouci nego logičkim
razmatranjima. Nastojao je ukazati na pogrešna viđenja, probuditi svijest,
utješiti i pružiti iscjeljujuće lijekove u vidu filozofskih učenja. Onoga
koji griješi treba ispravljati kako opomenom tako i silom, i blago i strogo,
učiniti ga boljim za njega samoga i za druge, ne bez kažnjavanja, nego bez
gnjeva; tko bi se, naime, ljutio na onoga kojega liječi?
U jednom pismu, umjesto tada uobičajenog učtivog početka:
Ako si dobrog zdravlja, veseli me, ja uživam u dobrom zdravlju, Seneka piše:
Ako izučavaš filozofiju, dobro je. A to napokon znači biti zdrav. Bez nje, um
je bolestan. Stoga se osobito brini za ovo zdravlje, potom i za ono drugo…
Cilj Senekine filozofske terapije je povjeriti kormilo svoje
duše svom najboljem dijelu – razumu. Zdrave prosudbe, ili ispravno rasuđivanje
o sebi samom i o stvarima, vode zdravlju. Sretan je, dakle, onaj tko ima
jasno rasuđivanje; sretan je zbog trenutnih okolnosti, kakve god one bile,
zadovoljan je i prijatelj je svojim okolnostima: sretan je onaj koji pušta
razumu ispravnu prosudbu svojih prilika. Prema stoičkom učenju, za svaku
je stvar dobro ono što je u skladu s njezinom prirodom i kada ostvaruje razlog
svog postojanja. Sretan je, dakle, život koji je u skladu sa svojom
vlastitom prirodom, a može se postići samo na jedan način: ako je duša zdrava i
ako je u stalnom posjedu svoga zdravlja. Ono što karakterizira čovjeka kao
takvog je razum; stoga je vlastito dobro čovjeka “ispravan razum”, a dobre su
one radnje koje proizlaze iz ispravnog razuma. Vrlina podrazumijeva dobrovoljno
pridržavanje ispravnih namjera. Tada nastaje eudaimonia, što znači
“blaženstvo”, “biti u Bogu”. To je istinska sreća, koja proizlazi iz čovjekovog
sklada s univerzalnim poretkom. Hrizip kaže: Eudaimonia dolazi kada je sve
učinjeno u skladu s daimonom (onim božanskim u čovjeku) kojeg svatko
nosi u sebi, voljom Vladara svega.
Među vrlinama, Seneka ističe pravednost, zatim umjerenost,
štedljivost, uzdržljivost, spokoj, nutarnji mir, iskrenost, plemenitost
karaktera i blagost. Putem tih vrlina koje nas vode vlastitoj biti, moguće se
približiti biti svih stvari. Vrlina dolazi od latinske riječi virtus, što znači
djelovanje ili pokretačka snaga da se stvore ili izazovu učinci. Vrlina je
snaga, čilost, odvažnost. Seneka za vrlinu kaže da je savršena ravnoteža i
pravi ton života… i nastavlja: Vjeruj mi, i na bolesničkom krevetu ima
mjesta vrlini. Ne pruža samo oružje i bojni red dokaze poletnog duha i duha nesvladanog
strahovima; hrabar se čovjek može ukazati i zaogrnut pokrivačima. Imaš što
raditi: bori se hrabro s bolešću.
* * *
Ljudsko biće ima tijelo i dušu. Mora se brinuti o svom
tijelu i čuvati ga, ali ne živjeti samo da bi mu služio. Zato velik i
mudar čovjek razdvaja duh od tijela i više se bavi boljim i božanskim dijelom,
a ovim dijelom tugaljivim i slabim onoliko koliko je to neophodno. Ako je
čovjekova osobitost njegov um, ispravno ljudsko djelovanje je ono koje ima
izvor u razumnom dijelu duše. Um oplemenjuje čovjeka, daje smisao njegovu
životu, čini ga sličnim Bogu, dok ga strasti udaljavaju od njegove istinske
prirode. Kao što Logos upravlja prirodom, tako um mora upravljati čovjekovim
životom. To znači živjeti u harmoniji s prirodom. Iz života u suglasju s
prirodom proizlazi ataraksija, tišina koja iskorjenjuje iz čovjekove
nutrine nesklad i nemir. U tom je smislu filozofija terapijska jer, kako kaže
Seneka, ona oblikuje i izgrađuje duh, uređuje život i upravlja činima,
pokazuje nam što treba učiniti, a što propustiti, sjedi za kormilom i usmjerava
pravac plovidbe…
Upute za zdravlje prema Senekinoj filozofiji
Živjeti svaki dan kao
da je posljednji. Biti svjestan sadašnjeg trenutka.
Predviđati probleme i
poteškoće da bi smo pronašli rješenje.
Prije nego što
započnemo dan, razmisliti o onome što i kako želimo napraviti. Na kraju dana
napraviti pregled napravljenog, preispitati stavove pred “sudom savjesti”.
Biti svjestan onoga
što mislimo o stvarima; razmotriti možemo li imati objektivniji kriterij.
Upoznati se da bismo
mogli vladati sobom: naš najbolji dio je onaj koji upravlja nama.
Ne dodavati
nepotrebnu patnju: ne mučiti se onim lošim što se nije dogodilo.
Prihvatiti ono što ne
možemo promijeniti.
Naviknuti se
ispitivati zašto se nešto dogodilo; tražiti uzroke stvari.
Imati svaki dan jednu
misao ili učenje nekog filozofa koji nas inspirira i pokušati to primijeniti.
Njegovati
prijateljske odnose ili imati nekoga s kim možemo dijeliti snove.
Imati vlastite
kriterije o stvarima, ne posezati za mišljenjem drugih.
Živjeti kao da nas
promatra mudrac.
Sa španjolskog prevela: Ariana Deranja
Autor: Asunción Soria
https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/filozofija/seneka-filozofija-kao-terapija