Kad se Saša Lošić Loša
jednom potpuno opusti, možda kad bude živio na Hvaru, kako snuje,
intervju s njim bit će surovo, ispunjujuće iskustvo o zadnjim godinama
Jugoslavije, okrutnosti rane slave, životnom potonuću i uskrsnuću.
Vođa je sarajevskog pop-benda Plavi orkestar koji je osamdesetih godina
XX. stoljeća – zahvaljujući i zvucima narodnjaka, punka, rocka, zabavne
glazbe – doživio razornu popularnost: pjesme “Bolje biti pijan nego
star” i “Suada”, “Sava tiho teče”… znate i danas, iako mislite da ste
ih čuli samo usputno. Lošićev talent danas se prelio i u pisanje filmske
i kazališne glazbe.
Kad Saša Lošić pita: “Hoćete li da u intervjuu budem opširan ili
kratak?” pitanje je iskreno, brižno, odgovor nevažan, jer Lošić je
uvijek opširan, a još više brz. Razgovarali smo za prvog snijega,
susnježice u Zagrebu ove godine i dok su meni, joj, na umu bile njegove
riječi “… prve pahulje, čekat ću te moja draga kraj prve gimnazije…”
iz jednog od najvećih hitova bivše države, Lošić se u trenu zanio:
“E vidite, susnježica u Zagrebu ima poetično-melankoličnu notu, kao sa slika Munira Vejzovića, pjesama Arsena Dedića. Ona je u Zagrebu najmanje depresivna, ima velegradsku notu. Svi drugi gradovi dobiju neku tmurnu, da ne kažem balkansku auru.”
Meni je Balkan OK, zanimljiv… dobro, gledam ga iz Zagreba.
– Ja sam se, nekako, prejeo Balkana. Egzotičnog svijeta iz mnogih
eks-jugoslavenskih filmova. Trčiš kroz blato, a guske bježe od tebe kroz
bijeli veš koji se suši na periferiji grada.
Gdje ste se toga prejeli? Gradsko dijete, iz Sarajeva.
– Imali smo u karijeri skoro 5000 koncerata. Imam mali doktorat iz života i običaja balkanskog poluotoka.
Ali i dugo ste živjeli u Ljubljani, više od 20 godina.
– Dok je trajala ratna tragedija, ja sam otišao u Ljubljanu. Kao i
svakom “kulturnom emigrantu”, činilo se da će to biti privremeno…
Ipak, stjecajem lijepih okolnosti, zadnje dvije godine opet živim u
Sarajevu.
Lijepo vam je u Sarajevu? Povratak u sunčani rodni grad, znamo iz svekolike umjetnosti, može biti mračno iskustvo.
– Uživam. Posljednji ostaci svijeta koji smo nekad poznavali. Obožavam
prirodnost i neposrednost Sarajlija. Kad tatu, recimo, izvedem u šetnju,
prilaze nam žene, pa pitaju: “Loša, ima li ga ‘ko opeglat, vidi kakva
mu je kragna” ili “Kad ćeš se ženiti više, vrijeme ti je, sine”… Imam i
jako kvalitetne kafe s prijateljima. Izaberemo neku temu za jutro,
suprotstavljamo mišljenja… najviše je smijeha. U Sarajevu još postoje
bankovi za stolovima, poput legendarnih klupa u Dalmaciji, čije mjesto
moraš zaslužiti.
Od devetnaeste godine živite s oznakom “fenomena”, estradnog, glazbenog. Teški teret?
– U početku je to bila želja da postaneš neko… da Ona vidi da si
postao neko. Želja proizišla iz pozicije luzera, jer mi smo bili djeca
punka i novog vala i djevojke nisu bile zainteresirane za nas. Važnije
im je bilo udati se za nekog ko studira stomatologiju, pravo. Roditelji
naših tadašnjih djevojaka, bez obzira na to što smo mi u tom trenutku
bili zvijezde broj jedan bivše Jugoslavije, prodali 600.000 ploča,
redovno su pitali svoje kćeri: “Lijepo, ali studiraju li oni nešto?”
A sad, što je tu je…
– Da, dragi čitatelji Jutarnjeg lista, evo, svjedočite šta je od toga
ostalo… Vidite kako sam maloprije hladno sam sebe pohvalio. 600.000
ploča! Izletjelo bez kontrole, uvijek mi bude neprijatno zbog toga.
Izgleda da svi ljudi iz svijeta estrade imaju tu slabost. To je čitava
jedna vještina, kako sam sebe pohvaliti a da zvuči skromno. Ali ja
definitivno ne znam plasirati uspjeh.
Ne vjerujem. No kad ste bili još mlađi nego sad, bili ste jako slatki dečko…
– Drago mi je da nikad nisam bio lijep, tako da sam morao raditi na svom
unutarnjem svijetu. Dakle, nikad zgodan, tek simpatičan.
Baš onako da vas čovjek uzme i nosi doma. To se nije uvažavalo kod cura?
– Nije. Djevojke su više voljele loše, misteriozne momke čija je šutnja
sugerirala dubinu misli i opasne namjere. Uspjehom se sve promijenilo.
Preko noći. A uspjeli smo favorizirajući svoje mane, kao: pogledaj, pa
to su ljudi poput nas. I mi smo tada bili zatečeni euforijom oko nas.
Nezaustavljivom. Na našem prvom koncertu u Zagrebu vrisak je trajao
tačno 60 sekundi. Kad smo ulazili u auto, a to je trajalo dvije-tri
godine, fanovi su se redovno bacali na njega. Tih godina nismo
dodirivali zemlju, uvijek pretrčavanje, kordon milicije oko nas, konji i
sirene.
Raspad Jugoslavije činio se vašim konačnim padom. Kako ste se osjećali?
– U Ljubljanu sam stigao s kesom u kojoj je bio džemper, pasoš,
Salingerova knjiga “Podignite visoko krovnu gredu, tesari”, pribor za
brijanje i cipele sa srebrnim pertlama koje bi mi, valjda, trebale
poslužiti za nastup. Družio sam se s prijateljima iz Laibacha, Irwina,
Živadinovom, ekipom iz Mladine, dizajnerskom grupom Tandar, nekim starim
prijateljima… Nisu dopustili da se osjetim građaninom drugog reda ili
strancem. Nisam nastupao ni davao izjave, iz Ljubljane lamentirao nad
tragedijom svoga grada.
Ljudima u Sarajevu to je bilo mučno slušati. Zamrznuo sam svoj lik i
djelo. Da bih preživio, radio sam kao copywriter i napravio stotine
jingleova za reklame, sigurno ste ih čuli a da niste znali da su moji,
za Coca-Colu, Volkswagen, Gorenje, neke šampone, Mobitel… i počeo sam
komponirati, napravio muziku za tri najgledanija slovenska filma,
“Kajmak in marmelada”, “Outsider” i “Petelinji Zajtrk”, i dobio niz
nagrada.
A onda, ponovno, pun zagrebački Dom sportova, deseci tisuća
ljudi u Sarajevu, Ljubljani, Beogradu. Uglavnom mladi, i najmlađi. I sad
ti to objasni…
– Nikad to nisam znao. Možda zato što nikad nismo bili pretenciozan
bend, imali teške disharmonične pjesme, nego slavili poetiku ljeta,
feeling good energiju, kao kad si imao 18 godina, pa se lijepo obučeš i
silaziš u grad… A možda smo grupa opće prakse, zgodna za sve prigode.
“Bolje biti pijan nego star” je pogodna za maturalne zabave, “Od
rođendana do rođendana” za rođendane, “Sava tiho teče” bila bi idealna
za razvode. Prednjači naš zavidni alkoholičarski repertoar: “Pijem da
zaboravim”, “Daj mi vruće rakije”, “Mi smo pijane budale”…
Ni ja dosad nisam znala da je “Iznad Tešnja zora sviće”, koju
pjevaju i Severina, Halid Bešlić, Hanka Paldum… vaša glazba za film
“Gori vatra” Pjera Žalice. Mislila sam, stara pjesma.
– Kao što se misli za “Malo je malo dana”, “Gardelin”, “Bi li pošla sa mnom” ili “A ti se nećeš vratiti” koju pjeva Zvonko Bogdan
da su tradicionalne pjesme. To, zapravo, ilustrira moju neambicioznost.
Dok završavam jedan projekt, ja sam već mislima u drugom. Nemam volje
promovirati samog sebe, sistematizirati svoj rad, kapitalizirati… Sve
mi stoji u razbacanim arhivama.
U dugoj ste vezi, iako niste oženjeni. Je li partnerica vaša nekadašnja obožavateljica? Kako ste je upoznali?
– Znači, ipak nismo uspjeli izbjeći taj žuti dio?
Nije žuti, to govori o čovjeku.
– Ugledao sam je u prolazu. Dan kad su mi bile potonule lađe, pio sam
kafu i jeo krempitu u kafiću u Ljubljani, vidjela me u ponižavajućem
pokretu, s vilicom… Poklonila mi je tako šarmantan osmijeh, a ja sam
pomislio, ovaj osmijeh vidiš samo jednom u životu. Nije ni znala ko sam.
Ozbiljno. Morao sam se dobro potruditi, provjeriti jesam li bez oblande
javnog lika zanimljiva osoba.
Nastavak razgovora čitajte OVDJE.