U zbirci kratkih priča koja se krije iza privlačno originalnog naslova Haron danas radi džaba takve pretencioznosti nema ni za lijeka. Ali mudrosti ima sasvim dovoljno da o knjizi razmišljate i kad joj sklopite korice. Ili da je krenete ponovo iščitavati ne vjerujući sasvim da je ovo napisala osoba koja je tek na početku životnog i spisateljskog puta. Naime, knjiga koja je dobila nagradu Fondacije Fra Grga Martić iz Kreševa za najbolju prvu zbirku priča najviše djeluje kao uradak nekoga ko iza sebe ima nekoliko knjiga.
U sedamnaest kratkih, vrlo kratkih priča koje se mogu pročitati za dva sata u kojima ćete sasvim sigurno uživati, Lamija Grebo predstavlja čitateljskom oku spektar veoma različitih likova u veoma različitim pričama u kojima se vješto eksperimentira i sa stilovima i sa karakterizacijama tih likova. Svega tu ima pod kapom nebeskom a opet je sve opisano i napisano tako skladan i, čini se, logičan dio bosanskog spisateljskog univerzuma. Najimpresivnija jezička eksperimentalizacija se očitava u pričama “Mahalska,” “Dedin fildžan” i “Teta Brankini kolači” u kojima se prozno opjevava sva koloristička osebujnost sarajevske mahale, specifični doživljaj dječastva protkanog mahalskim tonovima i u slučaju treće od ovih priča jednostavna ali precizna disekcija rata kao nepogrješive distorzije svih naših predratnih sjećanja. Teta Brankin legendarni kolač poslije rata nema više isti okus. Bezukusna egzistencija koja ljudima skida osmijehe sa lica i sprječava ih da budu ono što su bili nekada prije je tu da ostane. U takvoj egzistenciji i djeca brzo odrastaju. To je sve što mogu.
Taman kad krenete tom mahalskom stazom koja se ulijeva i u četvrtu priču “Tako je govorio Mujo harmonikaš” i u kojoj Ibro, protagonist ove kvalitetne sevdah-vinjete, zauvijek odlazi iz kafane nakon masakra na Markalama poručivši svijetu: “Jebeš ga, nema pjesme koja bi ovo mogla popraviti,” taman kad se ustalite u tom mahalskom molu koji vas nemilosrdno baca između tuge i smijeha, Lamija Grebo vas odvede negdje sasvim drugo. Odvede vas potpuno neočekivano na “Harlekinovu posljednju predstavu,” neku vrstu omaža umjetnosti ruskih pripovjetki gdje voz, kao jedan od najčešćih motiva u zbirci, odvodi junakinju, čijim životom upravljaju ironije, iz života u neko bolje Ništa. Promjena stila u ovoj priči u odnosu na prethodne nagovještava velike stilističke potencijale Lamije Grebo. Slično je i sa malom psihonalitičkom studijom “Jelenine suze” u kojoj poštar Ilija, nesposoban da zaustavi nasilje nad kćerkom nečovjeka kojem donosi poštu, iskaljuje svoj nemoćni bijes nad svojom trudnom ženom, što se naravno, u univerzumu spisateljice, oštro i neumitno, kažnjava. No, kao čitatelji, vi ne osjecate toliko taj moralistički potez spisateljice, sklapanje naravoučenija već ste prvenstveno preplavljeni tugom i tragedijom ljudske egzistencije. To nije lako postići. Pogotovo ne u kratkoj priči.
Himna kafanskih luzera, “Neki drugi limb” je također efektna priča koja pogađa svoju metu, baš kao i najbolja verzija analiza usamljenosti iz ove zbirke, priča “Crvene cipele” te neobično zabavna “Psovala sam sve, ali nikad njega” u kojoj je susret protagonistice sa nesuđenom zaovom jedna od najzabavnijih scena koje sam pročitao u regionalnoj književnosti zadnjih godina. Humora u ovoj zbirci ima sasvim dovoljno da se od srca nasmijete ali tuga koju vam Lamija Grebo nagura u dušu svojim riječima nije nimalo za potcijeniti. I duže traje. Rat je tu, kao sjenka koja nas sve prati, i što je mnogo teže za opisati, određuje u nekoj mjeri. I ironična tuga nekoga ko dolazi iz zemlje određene ratom. Ako vam trebaju priče o cvijeću, jatima raspomamljenih leptirova i romantičnim ljubavnicima, ova zbirka sigurno nije za vas. Ako vam treba mrva Charlesa Bukowskog, zehra ruskog štimunga, sepet mahale i jedan čitav univerzum luzerskih karaktera, višedimenzionalnih konsekvenci rata i dobre mudrosti, u kojoj, kako naznačih ranije, nema ni trunke pretencioznosti, ovo je jedna od boljih zbirki priča koje trenutno možete naći u regiji. Lamija Grebo, u kratkoj bilješci o sebi, kaže da je “zemljanka” koja se pisanjem “bori protiv nesanice, dosade i glasova koji joj govore da postane manekenka”. Dragan Marijanović koji je napisao kratki predgovor knjizi razmatra poratne sarajevske generacije iz kojih tek poneko, “nastoji ostati svoj, makar pokušavajući se baviti uzaludnim poslom kakav je, bez imalo sumnje, pisanje.” Lamija Grebo, uistinu, jeste svoja. Nadati se da nikad neće postati manekenka i da će se ovim uzaludnim poslom baviti još kroz mnoge knjige.