Peta je godina festivala. Što reče legendarni Petar Božović u filmu Čekaj me ja nikada neću doći – e, tu već stvar počinje da se lomi. I slomila se. Na dobro, Bogu hvala.
Mnogi će reći da je OK fest na Tjentištu najbolji muzički festival koji trenutno postoji u Bosni i Hercegovini. Autentičnost mjesta, monumentalni spomenik na Sutjesci, fascinantna priroda, izolovanost od civilizacije, fenomenalan spisak izvođača, dobra vibra učesnika, masovnost, itd. Kapa dolje, nema greške.
Međutim, ima jedan mali (festival), što djevojci sreću kvari. Naravno, festivali su neuporedivi i ne treba ih stavljati u kontekst poređenja i konkurencije. Možda su čak i komplementarni na neki način (geografski, izvođački, brojčano, itd.)
Krenimo pak redom.
***
Bio sam skeptik ove godine. Možda zato što sam proteklih nekoliko puta bio preblizu ŠA Festa, pa sam vidio i mane, izazove, nedostatke koji se na prvu loptu ne vide ili ih ja bar tako vidim. Način na koji se festival finansira i ko ga finansira, reciklaža izvođača od proteklih festivalskih godina, pozivanje (društveno) problematičnih umjetnika (mislim na Ramba i njegov seksistički ispad, a zatim katastrofalnu reakciju), povremeno gubljenje fokusa sa memorijalnog karaktera (kao da je festival apsolutno komercijalni), promjena ljudi koji rade u organizaciji (odlasci i dolasci pod velom tajne), ponovo preskakanje profesionalizacije vrha organizacije (i dalje organizatori rade amaterski i dobrovoljno), manjak javne društvene odgovornosti, glasa (da li bi se Mikša borio protiv lažnih rudnika uglja u Dorasu, snažnija inicijativa za spas Radetića Kule), ali za većinu ovih stvari imam puno razumijevanje jer su okruženje i društvo u kom živimo zaista haotični i stalno na granici pucanja po šavovima, pa je teško suditi šta je ispravno, a šta ne. Kako pjeva Dubioza Kolektiv:
– ovo himna je generacije, živimo od sikiracije.
Ovo himna je generacije, u šupku civilizacije.-
Foto by @zamrznutitonovi
Rijetko šta tako dobro na haiku način opisuje trenutnu situaciju na Balkanu koja traje već deceniju i kusur. Perpetuum mobile ravnodušnosti koju je teško prekinuti.
Nije lako trajati, to se zna. Posebno nije lako trajati ako si uspješan, jer uspjeh treba svaki put ponoviti. To je najteže. Kod nas posebno.
***
Ša fest ove godine slavi jubilarnu, petu godinu. Koncept je malo proširen u odnosu na prethodna izdanja, tako da su dogovoreni koncerti i za prva dva dana festivala (srijeda i četvrtak). Ambijent u Starom Gradu je izuzetan i pod vedrim nebom, a vrijeme idealno. Rambo dobro svira u srijedu, a drage goste iz Beograda svraćam da njihove ćerke poslušaju vrsni muzički pančevački dvojac Buč Kesidi. Mekano se njišemo i uživamo u koncertu. Puno je mladih i to je baš lijepo. Drug Ž. mi nakon svirke kaže da mu se čini da je Prijedor zaista kulturni centar i da grad kulturno pulsira, što je svakako lijep osjećaj i kompliment. Nakon toga ga vodim glavnom ulicom do TC Patrija gdje sa vrha zgrade i šljaštećeg kafića kič naziva „tuče“ Ceca i poslije ponoći decibelima potapa grad u veliku seljanu. Kakav kontrast samo na nekoliko stotina metara. Kao nepravilni rad štitne žlijezde što zamara organizam grada do potpune iscrpljenosti.
Program festivala je raznovrsan i zanimljiv, širokog zahvata. Uspijevam još da posjetim odličnu izložbu industrijskog dizajna i logoa velikih kompanija za vrijeme druge Jugoslavije. Bogat, impresivan i nevjerovatan dizajn pravljen proteklih sedamdesetak godina – Genex, Cockta, Yassa, DDOR, Dunav osiguranje, Zimska olimpijada SA, Univerzijada ZG, itd. Sve to u legendarnih prijedorskoj Gradskoj galeriji. Pored toga, u subotu nakon bućanja u Sani stižem i u antistress zonu na promociju NIN-ovca Steve Grabovca i nagrađene knjige Poslije Zabave. Razgovor vodi simpatični i vrijedni izdavač same knjige iz IK Imprimatur – Boris Maksimović. Malo nas je, vruće je, ali veoma prijatno i opušteno. I Stevo je naš Doraščanin, po senzibilitetu i rođacima, što mu direktorica prijedorske biblioteke G. i ja diskretno stavljamo do znanja i pozivamo da ostane na festivalu do kraja.
Još je bilo dobre zabave za manju djecu na malom trgu, lijepih radionica sa Kike-Tačke ekipom, Milicom Đerić, slikarska kolonija, itd. Sve u svemu, raznovrsan i lijep program koji uvijek oboji grad posebnom bojom topline i zajedništva. Naprosto nevjerovatan osjećaj. Svjetski.
***
Na kraju, dolazimo do glavna dva festivalska muzička dana.
U petak se predstavljaju prijedorski Eho Radar, pa zatim dva benda koja imaju ličnu vezu sa Mikšom i njegovom umjetnošću – Artan Lili sa frontmenom Slačom porijeklom iz Prijedora i Partibrejkersi sa unikatnim Canetom koji je sarađivao i snažno poštuje Mikšin umjetnički opus. Artan Lili pegla sjajno i ponovo dokazuje zašto su jedan od najboljih srpskih alternativnih bendova u svakom smislu – muzičkom, vizuelnom, izražajnom, dok Brejkersi korektno praše u r'n'r ritmu. Poslije njih slijedi BIGru i Paja kratak sa specifičnim hip hop stilom koji sluša mlađa generacija, a program zatvara energični Sanšajn kao i prošle godine.
Foto by @zamrznutitonovi
Ipak, možda je do mene i godina, manjka alkohola i nedostatka prijatelja ili željenog osjećaja zajedništva, ali mi se čini da atmosfera nije na nivou prethodnih festivala kada je u nekim trenucima zaista sve vrcalo od energije i sreće.
Drugom danu pristupamo opreznije. Sve su oči uprte u Dubiozu Kolektiv i očekivanja su ogromna. Nakon osvježavajuće pojave banjalučana iz benda Green Bulz, prijedorski Motherfunky završava nastup sa nezvaničnom himnom festivala i možda najljepšom Mikšinom pjesmom – Povedi me sa sobom kada prisutnom rajom struji talas te energije za kojom tragamo. Poslije njih slijede novosadski strikani Atheist Rap koji slave 35 godina postojanja i legendarnih pjesama poput Wartburg limuzine i Pritilend. Ljudi još sviraju i ne planiraju da stanu. Svaka čast.
Slijedi tehnička pauza i priprema za svirku Dubioze. Ne znam da li sam ikada vidio prijedorsku Ljetnu Baštu puniju. Tiskamo se na sve strane. Sve puči, kao zrela šljiva. Pogledom pratim juniora i drugare da li su dobro dok čekamo prve taktove.
I onda, sve eruptira.
Slijedi eksplozija energije, rapsodija zvuka i nastupa. Čarolija umjetnosti.
Ako Dubioza kaže Volio bih da za Bosnu zaigra Ronaldo, ja velim da bih volio da su naši prijedorski žuti (FK Rudar Prijedor) bar jednom zaigrali tako srčano, sinhronizovano i vrhunski kao ekipa Dubioze. Po dometu i igri ipak malo više liče na Borusiju Dortmund, ali legitimno je sanjati da će za stogodišnjicu kluba Rudar bar malo ličiti na domete Dubioze Kolektiv. Naravno, svako u svojoj umjetničko-sportskoj sferi.
Od prvog do posljednjeg minuta ekipa žutih na sceni pokazuje da su vrhunski umjetnici, muzičari, šoumeni. Energija sa kojom nastupaju je nestvarna, a profesionalizam i posvećenost koju pokazuju su besprijekorni. Ovaj antisistemski bend sve ruši snažnim socijalno angažovanim stihovima koji razgrađuju nakaradnost današnjeg kontradiktornog svijeta i apsurde balkanske stvarnosti.
Vizuelno izgledaju kao brend, a nastup im je osmišljen i zanimljiv od početka do kraja. Sve vrijeme interaktivno angažuju publiku i iskreno zahvaljuju na energiji koju na sceni dobijaju. Apsolutno romantično!
Prethodnih godina Hladno Pivo je bilo autentično i vrhunsko, Goran Bare i Majke takođe, ali ovo sa Dubiozom je naprosto jedna nova dimenzija. Korak naprijed. Artistički su uhvatili digitalni trenutak doba u kom živimo i umjetnički ga obradili do savršenstva – muzikom, tekstovima, vizuelno i scenski. Teško da može bolje. Bravo!
Sudbina zemlje i naroda bi mogla ponovo stati u njihove stihove:
Znam da ne može al’ može li da može
Bilo bi dobro ako ikako bi moglo
Ma znam ne može al’ može li da može
Al’ sve se može kad se male ruke slože
Nije bilo lako Edi Maajki da nastupi poslije ovakvog praska, ali sudeći po snimcima i komentarima, i taj nastup je bio odličan.
Kao po običaju, nisam svraćao na elektro stejdž gdje su ove godine bila imena jača nego ikada. Meni ne znače, ali onima koji prate tu scenu svakako znače.
Ne zamjerite.
***
Čestitam organizatorima. Čestitam mom gradu i svim dobrošlim na ŠA fest. Nastavlja se tradicija da dobar dio ljudi planira svoje godišnje odmore prema ovoj manifestaciji. Velika je to stvar. Velika je stvar da se briše granica dijaspore i domicilnih. Shvatamo da smo u istom sosu i više razumijemo izazove onih na drugoj strani.
To je dobro, za početak. Renesanse društva koju priželjkujemo i koju očekujemo.
ŠA festival uspješno živi. Uspomena na čovjeka i umjetnika Dalibora Popovića Mikšu je tu i ne da se životnim iskušenjima. To je za suzu u oku i divljenje, ali najviše za ljubav.
Tako ćemo i završiti ove redove, dok se utisci i dalje sliježu:
Povedi me sa sobom i ŠApni mi ŠA