Čini se da su film o današnjoj Bosni i pokora intelektualaca, koji nose osjećaj krivice i gaje interes za razorena društva i debate na temu nacionalizma, uslovljeni jedno drugim. Zaštititi “Esminu tajnu” od te uslovljenosti, glavni je zadatak, koji recenzija treba da ispuni. Prijatelji i neprijatelji 
Petera Handkea su, ionako, tu jer žele biti upućeni u najnovija zbivanja, kako bi mogli suditi o njegovoj slijedećoj provokaciji. Ali film se dojmio i onih koji uopšte nisu proučavali temu rasapada Jugoslavije, kako bi o tome stvorili vlastito mišljenje.
Za film “Esmina tajna” (u originalu film se zove “Grbavica”, prema jednoj gradskoj četvrti Sarajeva) mlada redateljka Jasmila Žbanić nagrađena je ove godine u Berlinu Zlatnim medvejdom; četiri godine ranije Danis Tanović dobio je, u konkurenciji filmova neengleskog govornog područja, Oskara za film “Ničija zemlja”. Dokaz pažnje vrijednog talenta bosanskih filmskih umjetnika ili skrivenog osjećaja griže savjesti kulturnih krugova zapada? Bilo je čudno vidjeti mladu glumicu Lunu Mijovic i režiserku filma kako hodaju preko crvenog tepiha u dugim balskim haljinama. O ljudima otud misliš uvijek da moraju čitav život hodati savijenih leđa. To ti je kao kod pacijenata oboljelih od raka, kod kojih imaš osjećaj da, ako razgovaraš sa njima o nekoj drugoj temi, samo izbjegavaš onu glavnu. Problem nije kod bolesnika, nego kod zdravog, kome nedostaje to iskustvo. Ko misli da se može sa puno suosjećanja nadvijati nad tuđom sudbinom, začudiće se koliko brzo ona može da postane njegova vlastita. Nije izuzetak tuđi rat, nego naš mir.
Ta zemlja u kojoj svako ima sudbinu, ono što je nama poznato još samo kroz naše roditelje, odnosno bake i djedove, je melem za umjetnost. Dok se u većini ratnih filmova samo veliča logistička snaga vojne mašinerije, prava drama počinje nakon poslednjeg ispaljenog metka. Gdje nema pravde, ima se šta za reći. Nama nedostaju takve priče, mi još jedva da imamo iskustvo iscrtano izrazima lica glumaca. Ljudi koji sudbinu olako shvataju su dražesni:”Samo se isplači, manje ćeš piškiti”, kaže prijateljica prijateljici.
U Sarajevu se mnogo toga potiskuje, nigdje se ne priča tako puno viceva i tako bez prekida slavi. Usputni posjetilac čak mora tražiti rat. A onda naleti na taksisticu koja mu u pet minuta ispriča svoju izbjegličku priču, savršeno je tempirajući, tako da se njen vrhunac, smrt muža, poklopi sa vremenom dolaska na odredište. I čovjek se pita da li ona možda tu priču priča svakom strancu sa zapada, očekujući veći bakšiš? I da li je cinično tako misliti ili naivno sebi takve misli zabraniti?
Sarajevo je bilo intelektualni grad međuregionalnog značaja, a tek onda mjesto gdje se razvijao evropski islam, koji je nama, sa u svijest utisnutom karl-majevskom slikom svijeta, nezamisliv. Moderni grad, čiji su stanovnici više od tri godine bili zatočeni i gađani, dok im je zapad slao konzerve sa svinjskim mesom. Razočarenje međunarodnom zajednicom ne može se izbrisati sa nekoliko filmskih nagrada. Deset godina nakon Dejtona niko u Bosni ne vjeruje da Nato ne zna gdje se kriju Karadžić i Mladić. Kažu, kada bi htjeli mogli bi im bombu baciti direktno u šoljicu s kafom.
“Esmina tajna” nije film skrojen po mjeri neupućenih gledalaca. Nikakvo čudo da je u Bosni doživio takav uspjeh, makar tamo gdje ga bosanski Srbi nisu bojkotovali. Film nije reklama za pitoreskno Sarajevo sa njegovim brežuljcima, starim sokacima, šarenim drvenim minaretima. Prvi put vidi se gužva u autobusima, i oznojena maljava prsa koja ti odjednom iskrsnu pod nosom. U pozadini konstantno muklo tutnje zvuci turbo folka. Na majčinoj kecelji piše na njemačkom “Guten Appetit”. Mnogo toga što je zapad odbacio susrećemo u Bosni, ne samo polovna auta sa apsurdnim natpisima bivših vlasnika, nego i namirnice i političare.
Esma (Mirjana Karanović) je silovana u logoru i tamo je rodila svoju kćerku Saru, kojoj svo vrijeme priča da je njen otac šehid (“mučenik” – jedan od islamizama koji je prvi put zvanično ušao u upotrebu tokom rata). Esmina svakodnevnica protkana je napadima panike, koji nastupaju svaki put kada se susretne s nečim što je podsjeća na njenu traumu. Ona se sabere i ide dalje, jer kukati nema svrhe.
Sara (Luna Mijović) već živi u jednom drugom svijetu, u kojem je rat još samo jedna priča. Ne zna ko joj je otac, što je uzrok tome da postaje jedno teško dijete. Naučila je da se nametne, bori se sa dječacima, laže iz objesti pobožnog muslimanskog nastavnika. Kako se u takvom vremenu uče ljubav i nježnost? Da li je opasno imati povjerenje u nekoga? Kada dođe prijatelj sa masnicom na oku i fantazira o tome da se osveti pištoljem svoga oca, Sara uzima pištolji i sklanja ga dok se on “ne smiri”, a to je već izraz ljubavi.
Esmi je teško upustiti se u vezu sa Peldom koji je poštuje, a koji kao bodyguard radi u Amerikan-baru, istom baru u kojem ona konobariše. Upoznali su se ranije, prilikom identifikacije leševa iz jedne masovne grobnice. Peldo hoće da krene za svojom sestrom, koja živi u Austriji, u gradu Knittelfeld. Ime puno simbolike (Suropolje) za nekoga ko je spreman napustiti kulturnu metropolu i otići u neku austrijsku zabit, postati gastarbajter, presjeći sve korijene, jer se jednostavno ne može oduprijeti želji za normalnim životom. “Ko će identifikovati tvoga oca ako ti odeš?”, pita Esma. Da li je čekanje na tijela svojih srodnika razlog za ostanak?
Prije rata Pelda je studirao, ali poslije nije imao živaca i osjećao se prestar da bi nastavio. Njegov nekadašnji komandir pravi je balkanski ratni profiter, oko vrata nosi zlatni ljiljan, a oko pasa kaiš sa šnalom u obliku duplog bodeža. Igra ga Emir Hadžihafizbegović, sveprisutan u bosanskim filmovima, simpatizer nacionalne partije Alije Izetbegovića. Od povratka sa hodočašću u Mekku oslovljavaju ga sa Hadžija. Ljiljan se na bosanskom grbu pojavljuje u toku rata; jedan od bodyguarda takođe ima jedan istetoviran na zatiljku.
Tvrdi momci pri susretima nude jedan drugom kokain, poput cigareta. Pelda treba da bude vrbovan za ubistvo vlasnika bara, koji se obogatio u ratu švercajući kafu, dok su oni trunuli u rovovima. “Ljudi su se više voljeli u ratu nego sada”, kaže Pelda prijatelju, opisujući time dramu društva, koje je u teškim vremenima bilo povezano, a u kojem sada svako muči svoju muku. Iza njih se vidi najveća džamija u Sarajevu, čiju su izgradnju sponzorirali Saudijci, a čiji se vehabijski pustinjski stil ne uklapa u prepoznatljivu sliku Sarajeva sa starim džamijama. Građani javno ove futurističke minarete nazivaju peršinzima.
Staro Sarajevo nestalo je sa njegovim poginulim i raseljenim stanovništvom. Esmu ponekad miris podsjeti na ono prije. Bliskost dviju prijateljica, na čije okupljanje razreda dolazi jedanaest od četrdeset jednog nekadašnjeg učenika, jer jedni su poginuli, drugi su raseljeni, osjeća se dok kroz smijeh izgovaraju nekadašnje zakletve “Časna pionirska riječ” i “Tita mi”. Nije to žal za prošlim sistemom, nego znak kako su ostale same sa svojom prošlošću, jer je danas društvo u kojem su one živjele nestalo i sve strane ga predstavljaju kao uzrok rata, a umjesto njega dolazi novi naraštaj, potpuno prozapadnjački orijentisan.
Stari su umorni, mladi dezorijentisani, ali istovremeno predstavnici budućnosti. Sara, u sceni koja se ne zaboravlja, zahtijeva od svoje majke istinu. Zatim se čuje ilahija, bosanska tužbalica. Kamera prelazi preko prerano ostarjelih lica žena u Centru za žene, gdje žrtve silovanja treba da govore o svojim traumama, ali uglavnom dolaze tu zbog mjesečne nadoknade (najbolja terapija bio bi posao, ali njega nema). One su žrtve rata, ali ih, za razliku od šehida, niko ne slavi.
Mjesto polasaka učenika na ekskurziju je autobusko stajalište preko puta Holiday Inna, hotela sagrađenog za Olimpijadu 1984., u kojem je svojevremeno bilo sjedište Karadžićeve stranke i gdje su 1992. ispaljeni prvi hici. Slika autobusa punih djece koji napuštaju grad, podsjeća sve one koji su to doživjeli, na autobuse pune ljudi koji su grad napuštali u ratu. Ali djeca koju vidimo će se vratiti. Oni pjevaju pjesmu Kemala Montena “Sarajevo ljubavi moja” i koga ovo ne dirne, taj nikada nije ni volio neki grad.
Iz arhive Buke