Među takvim je jedan od naših najvećih slikara, Safet Zec, i češće ćete ga vidjeti na sarajevskim ulicama dok šeta, sam ili u društvu, razgovara sa “običnim građanima”, pa i u lokalnim kafićima dok ispija kafu, nego na nekim velikim svečanostima gdje dolaze istaknute ličnosti poput njega.
A zašto “izbjegava” druženje sa kolegama, kako nastaju biseri u “ilegali” njegovih ateljea, koji je bio njegov najteži stvaralački period, koliko mu vremenski treba za jedno djelo… između ostalog, otkrio je u veoma otvorenom intervjuu za naš portal, a govorio je i o svom privatnom životu, što Safet gotovo nikada ne čini! Sa njim smo razgovarali u njegovom sarajevskom ateljeu, odakle vam donosimo ekskluzivne fotografije.
Šira javnost Vas zna kao sjajnog umjetnika, oni bliži Vama znaju da ste “običan” čovjek. Ko je u suštini Safet Zec?
Potičem iz zanatske porodice, i sebe vidim u nekoj običnosti, a tako i živim. Naravno da mi gode epiteti, kao što mi godi i kada me sretnu na ulici i grle me, ili se gurkaju i govore: “eno ga Safet Zec”. Ali živim uvijek u svom mikro svijetu sa običnim ljudima na pijaci, u kafeima, tamo gdje se prodaju novine. Nekako sam uvijek izbjegavao da živim sa ljudima koji pripadaju mom esnafu. U Veneciji mi je jedan kritičar rekao: “Safete tebe nema, ti ne dolaziš na dešavanja, ne predstavljaš se kao što je to uobičajeno, kao što neki ljudi to vrlo uredno rade”. I to je zaista tako. Ali, volio sam običaje jednog Halila Tikveše koji je vrlo uredno posjećivao izložbe kolega. Ne da ja izbjegavam ići na izložbe, zaista, moj dnevni ritam je radni, a kako ide večer, ja slabim. Navečer padne neka večera, čaša vina i knjige. Tako završavam.
Ta Vaša “običnost” otvorila Vam je put ka Sarajlijama, Bosancima i Hercegovcima koji inače “ne priznaju” zvijezde, odnosno ne doživljavaju ih kao ostatak svijeta. O tome najbolje svjedoči rečenica upućena Ivi Andriću: “Napiše li se šta”, nakon što je dobio Nobelovu nagradu.
Davorin Popović je znao govoriti: “Bože ja odem u Zagreb, koncert u Lisinskom, dočekaju me sa mnogo cvijeća, pa se nekako osjećam lijepo, a onda dođem u Sarajevo i kažu mi: “gdje si šupak”. U Sarajevu te tako prihvataju. Govore ti na taj način da si jednak sa njima, ne da ne priznaju tvoj rad. Meni to godi zapravo. Imam jedno poštovanje, i pripadam tom malom svijetu zapravo. Ti porodični i komšijski kontakti nas uvijek utemeljuju, i ne trebamo bježati od njih.
Zato je i BiH toliko sveprisutna na Vašim djelima, a iako živite na nekoliko svjetskih adresa, mnogo ciklusa ste joj posvetili. Ona je, da se zaključiti, Vaša vječna inspiracija. No, istina, oni koji vode glavnu riječ, nisu Vam se najbolje odužili za ambasadorsku funkciju koju srčano obavljate. Šta Vam je pomoglo da istrajete sve ove godine, da ostanete vjerni sebi, svojoj Bosni? Kada Vam je bilo najteže tokom stvaralačkog života?
Kad završiš studije, onda se ufatiš za glavu gdje ćeš spavati, od čega ćeš živjeti. Tako da sam stalno radio. Sreća je da je to korespondiralo sa mojim likovnim snovima i vizijama. U Beogradu sam živio u jednom nedostojanstvu, u nekakvim naseljima, koja mi ne pripadaju, jer ja sam ipak bio dijete čaršije, tako da sam jako patio u tom nekom periodu. To je bilo kada Sarajevo i Bosna još nisu imali Akademiju…
Posljednji rat me je zatekao u Sarajevu, a otišavši u Italiju shvatio sam ništavnost te jugoslavenske karijere. Nastupila je jedna užasna potreba ponovnog dokazivanja, jer do tada nisam imao ništa. Valjda me je ta tragedija trostruko okrenula jedinoj snazi koje sam bio svjestan, a to je rad. Manijakalni rad. To me je održalo sve ove godine. Sreća, to je genetski u meni, pa sam i dan danas od osam do osam u ateljeu. Mene zanima to. Stalno me zanima. Nekad je nevjerovatmo koliko sam dijela porodio. Nekad me strah uhvati.
Vjerujem da se nikada niste usudili ni prebrojati ih.
Pa i ne baš (smijeh). Moj sin Gorčin je to napravio, i samo u Veneciji su to hiljade jedinica. Počitelj i Sarajevo su još nepoznanice.
Fascinantno je da se još niste umorili. Dugo ste na likovnoj sceni, a pažnju javnosti, posebno svjetske, dobili ste angažmanima u Italiji. Prvo djelom “Skidanje Isusa sa križa” koje krasi centralnu rimsku isusovačku crkvu, kapelu “Della Passione”, a onda prošle godine i venecijanskom izložbom “Exodus”.
Ono što se dogodilo u Veneciji je čudo. Već sam imao djela posvećena tragediji, ali pristao sam da napravimo taj apel kako bi shvatili šta preživljavaju ti migranti koji spas traže u Evropi. Znao sam da ona formatski moraju biti velika, da bi to sve imalo smisla, i radio sam danonoćno. Ali hvala Bogu, poslije kada smo to postavili shvatio sam da je vrijedilo. Zvuči nevjerovatno, ali, cjelinu priče “Exodus” sam vidio tek kad smo je postavili u venecijanskoj crkvi Santa Maria della Pieta, jer su formati zaista ogromni. I kada je postavljena, kao što sam i u Rimu napravio, i ovdje sam sjeo i zapalio cigaru. Nevjerovatan osjećaj. Emocije su samo nazirale.
Podsjetimo, izložba je sedam mjeseci bila otvorena, a na dnevnoj bazi posjećivalo ju je više od hiljadu ljudi. I to nije sve. Koliko je ta Vaša izložba bila uspješna govori i činjenica da je Venecija želi otkupiti?
Tek je formiran komitet uglednih Venecijanaca, i oni sada traže sponzore kako bi je otkupili. To je izuzetno što se dogodilo tamo, to je motor koji čovjeka pokreće. Jer pazite, od ‘98. godine sam u Veneciji, i samo vlastitom energijom i kvalitetom, uspio sam doći do momenta koji je rijedak u nekim karijerima, a to je da jedan grad, čiji nisi, toliko te uvažava, oda ti priznanje, jednom djelu, grupi djela. Samo tri puta je štampan katalog za tu izložbu, više od 200.000 ljudi ju je vidjelo, a pratiti njihove reakcije kada se susretnu sa mojim djelima bilo je zaista posebno. I zaista sam ponosan na to što smo “Exodus” izložili u crkvi i kapeli, bilo je lijepo da to negdje stoji kao cjelina. To su djela koja ne traže zidove, to visi, to su kao neke krpe velike… i čekaju ih mnoga putovanja. Prve stanice su politički parlamenti, mjesta gdje su oni koji mogu na neki način odlučivati. Dakle, “Exodus” će biti u parlamentu u Rimu, a potom i u Briselu, a onda ćemo vidjeti. Poenta je da te krpe budu izložene, da govore o jednoj velikoj ljudskoj tragediji.
Svi oni koji se dive Vašim djelima sigurno se i pitaju koliko Vam je potrebno vremena za njih. Pa evo, otkrijte tu informaciju eksluzivno za Faktor.
Tu je u pitanju dugogodišnja sporemnost i vještina čovjeka. To je život i razne škole. Kada kažem da mi treba jedno prijepodne ili dva dana je šokantno, međutim onaj koji je malo inteligentan mora da shvati da je to jedna akumulirana vještina kojoj je prethodilo školovanje. Dok sam se pripremao za “Exodus“ naprimjer, spavao sam sa tim skicama, zamišljašo kako to izvesti. To je jedna egzekucija, ali kadazavršiš shvatiš svu dragocjenost i sve ono što si do tada radio.
I kakve emocije Vas nadvladaju kada vidite da ste svoje zamisli uspješno prenijeli na platno?
Tu se zapravo odvija taj krucijalni momenat u kojem zaista možeš fizički i fiziološki doživjeti svoje zamisli. Kada je ta kreacija ušla u sveru koju je morala, odnosno u koju si želio da dobije kompaktnost, cjelinu, na kraju osjetiš vibraciju koja ti je potrebna. Kada sjedneš i suočiš se sa tim, to jedno predivno stanje i neopisiva sreća, jer, uspio si da to izvedeš fizički. Svako djelo koje na kraju kada sastaviš, kada ga vidiš “lakiranog“, onda možeš da trošiš to jedno stanje zadovoljstva. Potrebni su i drugi, kroz njih zapravo sreća raste… Zato pratiš njihovu reakciju. Imam jedno desetak knjiga utisaka, jednu fantastičnu zbirku ljudskih impresija, koja je moje malo bogatstvo.
Znam da je umjetnicima teško odvajati djela, ali, usudit ću se da Vas pitam, imate li ipak neko svoje najdraže, ili možda čak cijeli ciklus? I kako komentirate današnju likovnu scenu. Šta Vam se ne dopada?
Imam konstantno oduševljenje nad jednim likom Pobjede, tim bijelim košuljama, opusom džezvi, a možda sam ih napravio samo 10 ili 12… U svakom periodu postoje djela koja su uspjela više nego druga. Kod mene je sve nastalo sa nekim razlogom. Čitavo moje poimanje djela je zapravo da tražiš smisao, da uđeš u područje gdje imaš odgovor. Taj moj beogradski život, slike od 70-80 tih, to je bio čisti jedan sentiment. I kada sam završio sa Beogradom zapitao sam se: “šta ćeš ti Safete sad sa tim”, i rekao sam sebi: “pa ti misliš na majku, na tu kuću, cestu, na sobe, misliš na to, to je taj jedan proces u kojem se raduješ i to traje”. Tako je to sve završilo i na mojim platnima. S druge strane, stalno sam bježao od besmisla likovnih intervencija i likovnih djela. Nikad nisam volio djela koja me ostavljaju ravnodušnim, ona uz koja vam je potreban prateći tekst da biste ih razumjeli. To je isto kada bi za knjigu rekao samo je gledaj, nemoj čiitati, ta knjiga se čita gledajući. Momenat u kojem taj vizuelni impakt postoji, kada te susret sa djelom “udari”, to funkcioniše. Ako toga nema, onda je besmisleno. Meni je potrebno da uspostavim emociju prema djelu.
Znam da Vam pozivi za nove izložbe stalno stižu. Jeste li uspjeli nešto dogovoriti? Tri su trenutno otvorene u Abaciju, Puli i u Udinama.
Imat ću izložbu u Mostaru na proljeće. U Kosači. Taj moj pristanak smatrat ću jednim apelom. Pripremam nova djela, a stavit ću im i jedan predivan tekst Andrića “Zapis o Mostaru“, jer ne razumijem te njihove podjele, kao što dosta toga ne razumijem u BiH. Revoltira me to stanje.
Pred kraj ovog razgovora, u čast dugogodišnjeg poznanstva, bit ću slobodna da otkrijem još nekoliko detalja o Vama. Osim što sjajno slikate, Vi sa istom strašću svirate gitaru, opuštate se uz klasičnu muziku. U Počitelju ste “podstanar“ malim lastavicama, tamo pravite izvrstan sok od šipaka, igrate nogomet, loze sređujete, kalemite voćke, berete ljekovito bilje… Opišite nam jedan Vaš dan?
Volim rano da ustanem. Onda ako sam u Sarajevu, obavezno siđem u jedan od kafea gdje sam pijem kafu. Poneko se i trefi. Ako sam u Počitelju ujutro radim gimnastiku, a navečer šetam. Sarajevo me upotpuni zapravo, idem često u Kamerni na predstave, raduje me susret sa ljudima iz tog umjetničkog svijeta…
I na kraju, koja bi bila Vaša poruka, odnosno šta biste željeli još reći Bosancima i Hercegovcima?
Nemam neku poruku, samo želim reći da, pod znacima navodnika, mogu Boga moliti, da ih uvede u područje gdje će imati više posla, jer to je ono što im treba za sretan život.
A ja, uvijek sam intimno sanjao neku prosvijećenu diktaturu, jer mislim da je ova anarhija potpuni sunovrat…
Izvor: Faktor