Jezebel nije rođena sa srebrnom kašikom u ustima.
Imala je, možda, manje od svih nas.
Ali kad je naučila da hoda,
znala je već tada kako da obori kuću s nogu.
Niko joj ne može zamjeriti ljepotu —
pobjede su joj dolazile lako, bez truda.
Jezebel, kakva ljepotica.
U novoj haljini izgleda kao princeza.
„Kako si došla do toga?“ pitali su.
„Želite li zaista da znate?“ odgovorila je.
Izgledalo je da ide svojim putem,
da je to više, mnogo više, od sna.
Obula je čarape i cipele,
nije imala šta da izgubi.
Rekla je: „Vrijedilo je.“
„Posegni za vrhom,“ govorila je,
„i sunce će zasjati.
Svaka zima bila je rat.
Želim da uzmem ono što je moje.“
Jezebel, Jezebel.
Ne pokušava da poriče odakle dolazi.
To se vidi u njenom ponosu,
i u tamnom sjaju očiju.
Pokušaj da joj pokažeš bolji put.
Reći će ti: „Ne znaš šta si propustio.“
A već u idućem treptaju oka
znaćeš da te više ne sluša.
„Posegni za vrhom,“ ponavljala je,
„i sunce će zasjati.
Svaka zima bila je rat.
Želim da uzmem ono što je moje.“