Tema oca postaje svakako jedna od trenutno najvažnijih u postjugoslovenskim književnostima. Da nabrojim samo četiri prošlo- i ovogodišnja ostvarenja: istoimena knjiga Miljenka Jergovića, Ultramarin Milete Prodanovića, nova drama Biljane Srbljanović, odnos između ćerke i oca u Padu Kolumbije Saše Ilića.
Svako od ovih dela se na neki način bavi, odnosno preispituje ono što je Harold Blum, doduše u književnoistorijskom kontekstu, nazvao nelagodnost uticaja (anxiety of influence). Ova fraza se suštinski može posmatrati i kao svođenje računa, završavanje ili pokušaj razrešenja onog u svakog od nas usađenog, dakle prirodnog, genetski nemodifikovanog i veoma malo kulturom iskvarenog konflikta sa sopstvenim precima koji je nekad sverazarajući, a ponekad opet uspeva da bude rešen na manje ili više bezbolan način.
Svako pisanje o ocu jeste pisanje o odnosu prema autoritetu. Ovakav odnos vidljiv je i kada Nikola Petković piše roman Kako svezati cipele (Algoritam, 2011), trenutno aktuelni nastavak gore improvizovanog niza, te njegov narator počinje iz jedne (ne)uobičajene situacije koja ga stavlja u podređen položaj u odnosu na oca sa kojim se sukobljava – ocu je dijagnostikovan rak i počinje borba sa bolešću i sa vremenom. Pristojnost ga, dakle, tera da prekine put u Kinu i da se hitno vrati ocu sa kojim je prekinuo odnose, ali ga „kreativna mržnja“ goni da se i dalje obračunava sa ocem, bez obzira na njegovo stanje koje se iz dana u dan pogoršava. Naravno da se pripovedanje pretvara u delimičnu, ili je tačnije reći, jednostranu autobiografiju naratora jer se čitaoci upoznaju samo sa onim delom povesti Nikole-pripovedača koji ima veze sa ocem, dok su majka i njen novi suprug potpuno u drugom planu. I verovatno je to i onaj zanimljiviji deo životopisa jer predstavlja živu ranu koju subjekat istovremeno leči i neguje, odnosno održava u stalnom stanju krvarenja – poput deteta koje krastu skida čim se skori prva sukrvica. Ova katulovska, odi et amo situacija u kojoj se mešaju osećanja dužnosti i prezira, takođe je tipična, gotovo iskonska i ima verovatno presudan uticaj na dalju identitetsku politiku ličnosti, odnosno na pravce budućeg raslojavanja do kojeg neminovno dolazi tokom života, a posebno tokom zanimljivog, ljubavlju i razumevanjem obasjanog bitisanja na Balkanu.
Podeljen u tri celine, što je i tipografski naglašeno: tok bolesti, terminalna faza i smrt, te post mortem, roman u stvari pripoveda priču o odrastanju o sticanju vlastitog, uvek problematičnog identiteta. Metafora vezivanja cipela iz naslova romana govori upravo o tome – ako je otac bio taj koji ga je naučio da veže cipele, i ako je to zaista jedino što ga je naučio, onda je to ono što pripovedača izdvaja i razdvaja od drugih, daje mu onaj uvek potreban osoben znak. Tek kada otac umre, kada se spozna da drugačije nije moglo da bude, tek tada je moguće da se učvrsti onaj identitet koji pripovedač gradi u odnosu na njega – i tada nastupa jedno veliko olakšanje, mirenje sa sudbinom, sa sopstvenom pozicijom u svetu, bez obzira na to što ona nije ni sigurna ni stabilna.
Roman Nikole Petkovića kratak je i efektan. Napisan je u rafalnoj paljbi sažetih poglavlja koja čitaoca ne opterećuju. Njegovo vladanje jezikom je impresivno, to se najbolje vidi iz drugog dela romana u kojem se opisuje poseta rodbini u okolini Doboja. Međutim, ono što mu posebno uspeva jeste da svoj unutrašnji sukob pretoči u stil. U trenucima kada shvati da klizi ka patetici, on se okrene humoru i na brzaka, na gaf, na štos se izvuče iz situacije koja je pretila da će mu „doći glave“. U mnogo čemu roman „Kako svezati cipele“ podseća na Vudija Alena. Iako su teme njujorškog komičara najčešće odnosi među polovima i ljubav uopšte, u Petkovićevoj prozi ima neke alenovske poze izgubljenog intelektualca u tipičnoj psihoanalitičkoj (tematski gledano) situaciji. To posebno upada u oči u poslednjim poglavljima u kojima je, dok stoji pred nišom u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci oca posle kremiranja, opisana istovremena potraga za ključevima od kola, što je banalna i detronizujuća situacija u kojoj se čovek prepipava na mestu predviđenom za pokoru i tišinu, kao i solilokvij o sopstvenom identitetu i njegovom novom zaokretu, jer je Nikola zaista ostao bez oca. Ključevi koji su metafora samostalnosti i slobode i koji do kraja romana nisu ni pronađeni, ostaće, sve dok su stilska figura, zauvek zagubljeni negde u miru jednog od riječkih groblja.
Kako svezati cipele je simpatičan roman, nevelik po obimu, ali po načinu na koji pristupa uvek zanimljivoj, moglo bi se reći arhetipskoj, temi značajan i zanimljiv. S obzirom na svoju kratkoću, ostavio je mnoge zanimljive priče tek započetim, tačnije nagovestio je gomilu novih identitetskih zapleta. Da bi se oni valjano obradili moramo da sačekamo novu Petkovićevu knjigu, a za sada se bez ikakvih problema zadovoljiti ovim naizgled letnjim, ali veoma ozbiljnim romanom.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com