Film “The Show Must Go On” redatelja Nevija Marasovića u evidenciji će hrvatskog filma ostati ubilježen kao treći filmski SF u njegovoj povijesti. Sedamdesetih godina, Krsto Papić i Dušan Vukotić snimili su filmove “Izbavitelj” i “Gosti iz galaksije” koji su više bili političke parabole nego pravi SF. Od tada se hrvatski film kudikamo više bavio prošlošću, negoli budućnošću.
U takvom kulturnom kontekstu, “The Show Must Go On” je izrastao kao čudna biljka, sasvim izvan prirodnoga staništa. Marasovićev film je futuristička distopija koja se događa u Zagrebu sedam godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Glavni junak filma je TV producent Filip Dogan ( Sven Medvešek) koji pokreće reality pod naslovom “Housed” u kojem šest ljubavnih parova živi u nečem što nalikuje Big Brother kući. Novi šou kreće u trenutku dok je globalna sigurnost poljuljana, a Zapadu – koji uključuje Hrvatsku – prijeti rat s nedefiniranim azijskim rivalom. U toj atmosferi opće napetosti program ima slabu gledanost.
No, stvari se stubokom mijenjaju kad izbije rat. Po Zagrebu padaju bombe, ljudi žive po skloništima, a pronicljivi producent odluči zatajiti akterima “Houseda” što se vani događa. Stanovnici reality kuće nesvjesni izvanjskog armagedona nastavljaju drviti po banalnostima, a upravo činjenica da je “Housed” jedino mjesto očišćeno od rata za publiku postaje magnetski privlačna. U času dok se svijet ruši – sugerira Marasović – postmoderni Europljani od propasti svijeta okreću glavu i opijeni pilje u eskapistički šou.
Nevio Marasović snimio je film koji je hvalevrijedan već i po tome što je toliko drukčiji i od našeg filma. Snimio ga je s budžetom koji u regularnoj produkciji ne bi bio dostatan ni za TV dramu.
Unatoč tome, “Show Must Go On” izgleda prilično profesionalno, setovi uvjerljivo fingiraju futuristički Zagreb, a računarski trikovi su pristojni. Paradoks je, međutim, da u Marasovićevom filmu najviše škripi ono što je najjeftinije – a to su dramaturgija i scenarij. “The Show Must Go On” pati od niza dramaturških nezgrapnosti.
Likovi u Housed kući brojni su, teško ih popamtite i teško se uz njih vezujete, a Marasović im ne ostavlja dovoljno filmskog prostora. Glavni junaci – bivši supružnici ( Medvešek i Naraša Dorčić) uglavnom su papirne funkcije zapleta, a njihov obiteljski međuodnos ne odmiče se dalje od klišeja o yuppievskoj postindustrijskoj obitelji. Ljudi su najbljeđi dio Marasovićeva filma, kudikamo manje uvjerljiv i od režijske izvedbe, i od distopijskog koncepta.