Vjerujem da osoba mora biti sposobna da kontroliše iskustva,
čak i ona najstrašnija poput ludila, mučenja, tu vrstu iskustva, i treba
da bude sposobna da njima manipuliše, umom koji je otvoren i razuman.
Silvija, kada ste počeli da pišete poeziju?
Ne znam što me je pokrenulo, jednostavno
sam počela da pišem u vrijeme kada sam bila veoma mala. Valjda su mi se
dopale dječje pjesmice, pa sam pomislila da mogu da napišem nešto
slično njima. Napisala sam svoju prvu pjesmu, prvu pjesmu koja je
objavljena, kada mi je bilo osam i po godina. Pjesma je objavljena u
časopisu “The Boston Traveller” i od tog trenutka ja sam, donekle,
profesionalno u književnosti.
O čemu ste pisali tada?
O prirodi, ako se dobro sjećam: o
pticama, pčelama, proljeću, jeseni, svim tim temama koje su potpuni
darovi osobama koje nemaju unutrašnjih iskustava o kojima bi pisale.
Mislim na dolazak proljeća, zvijezde koje sijaju iznad naših glava, prvi
snijeg. Pravi darovi za dijete, mladu pjesnikinju.
Ako bismo sada preskočili čitav
niz godina, postoje li danas neke teme koje Vas kao pjesnikinju
privlače, teme o kojima biste voljeli da pišete?
Mogla bih to okarakterisati riječima
‘američka tematika’: veoma sam uzbuđena zbog onog što osjećam da je novi
prodor koji je uveo Robert Louel sa zbirkom Skice o životu, intenzivan
prodor u veoma ozbiljno, veoma lično, emocionalno iskustvo koje je do
sada bilo dijelom tabuizirano. Pjesme Roberta Louela o njegovom iskustvu
u mentalnim institucijama, na primjer, veoma me privlače. Posebno bih
istakla i pjesnikinju En Sekston koja piše o majčinstvu, kao majka koja
je doživjela nervni slom i koja je ekstremno emotivna mlada žena. Njene
pjesme su u formalnom smislu savršene, ali imaju neku vrstu emocionalne i
psihološke dubine koja je nešto sasvim novo, sasvim uzbudljivo.
Kao pjesnikinja i osoba koja prelazi s jedne na drugu stranu Atlantika, ako se tako može reći, a Amerikanka rođenjem…
To je veoma čudna pozicija, ali je prihvatam!
Na kojoj strani Atlantika je težište jače, ako mogu nastaviti sa započetom metaforom?
Što se jezika tiče, ja sam Amerikanka.
Bojim se da je moj akcenat američki, način na koji govorim je američki,
Amerikanka sam starog kova. To je vjerovatno jedan od razloga zašto sam
sada u Engleskoj i zašto ću u Engleskoj ostati. Kao da sam pedeset
godina u zaostatku kada je u pitanju ono čemu sam u pjesničkom smislu
naklonjena i naglasiću da su pjesnici koji me inspirišu uglavnom na
američkom kontinentu. Malo je savremenih engleskih pjesnika kojima se
divim.
Da li to znači da smatrate da je savremena engleska poezija zaostala u odnosu na američku?
Ne, ali jeste ograničena na određen
način, ako tako mogu reći. Pomenula bih jedan esej britanskog kritičara
Alvareza: u tom eseju pisao je o opasnosti od visokog formalizma u
engleskoj književnosti koji je veoma prisutan, veoma naglašen. Moram
reći da moj pjesnički izraz nije takav i da osjećam da me formalizam u
pjesničkoj formi guši: urednost, besprjekornost, koja je tako evidentna u
Engleskoj i možda opasnija nego što se na površini čini.
Ne mislite li da su engleski
pjesnici opterećeni tradicijom pjesništva koje je na ovim prostorima od
davnina stvarano, onim što se zove ‘engleska pjesnička tradicija’?
Da, sasvim se slažem. Dok sam boravila
na Kembridžu postala sam toga svjesna. Jedna mlada žena prišla mi je i
rekla: “Kako se usuđujete da pišete, kako se usuđujete da objavljujete,
zbog kritike, užasne kritike koja se obruši na onog ko se usudi da nešto
objavi?” A kritika se ne odnosi prema pjesmi kao pjesmi. Sjećam se kako
sam se neprijatno iznenadila jednom kada me je neko kritikovao što
pjesmu počinjem kao Džon Don, ali ne umijem da je tako i završim. U tom
sam trenutku osjetila pritisak tradicije koju ste pomenuli. Ja mislim da
je čitav naglasak na praktičnoj kritici u Engleskoj, na univerzitetima
(ne koliko naglasak na istorijskoj kritici, kada morate znati iz kog
perioda potiče koji stih), gotovo parališući. U Americi, na
univerzitetima, što mi to čitamo? T. S. Eliota, Dilena Tomasa, Jejtsa…
sa njima počinjemo. Šekspir se razmeće u pozadini. Moj stav prema ovom
pitanju još nije sasvim definisan, ali mislim da za mladog pjesnika,
pjesnika koji stvara, nije toliko zastrašujuće da bude na američkom
univerzitetu koliko je na nekom engleskom.
Silvija, rekli ste da ste Amerikanka,
ali kada slušamo pjesmu poput “Tatice” u kojoj pjevate o Dahauu i
Aušvicu i Majn Kampfu, ja stičem utisak da čitam pjesmu koju Amerikanac
nikada ne bi mogao da napiše, jer ta imena na ovoj strani Atlantika ne
znače koliko na onoj drugoj.
Obraćate mi se kao prosječnoj
Amerikanki. Ipak, moje porijeklo je njemačko i austrijsko. Moj otac je u
Novi svijet došao iz Evrope, majčini roditelji rođeni su ovdje, i moja
zainteresovanost za koncentracione logore intenzivna je na jedinstven
način. Osim toga, veoma sam politična, pa iz toga proizilazi i moja
opsjednutost tematikom koju ste pomenuli.
Da li kao pjesnikinja imate naglašen osjećaj za istoriju?
Nijesam istoričarka, ali istorija me
fascinira i svakoga dana sve više i više čitam istorijske knjige. U ovom
trenutku posebno me interesuje Napoleon: bitke, ratovi, Galiopi, Prvi
svjetski rat, i vjerujem da ću sa godinama postajati sve istoričnija.
Kada sam bila u ranim dvadesetim, nije bilo tako.
Svoje pjesme danas gradite više iz knjiga nego iz života?
Ne, ne. Nijesam tako mislila. Moje
pjesme nastaju iz neposrednih senzualnih i emocionalnih iskustava, ali
moram reći da ne mogu biti naklonjena kricima koji dolaze iz srca
isprovocirani samo iglom, nožem, ili nečim drugim… Vjerujem da osoba
mora biti sposobna da kontroliše iskustva, čak i ona najstrašnija poput
ludila, mučenja, tu vrstu iskustva, i treba da bude sposobna da njima
manipuliše, umom koji je otvoren i razuman. Lično iskustvo veoma je
važno ali ono, sasvim sigurno, ne treba da bude okrenuto sebi,
narcisoidno, zaljubljeno u sopstveni odraz. Treba da bude relevantno,
relevantno za više stvari, važnije stvari, kao što su Hirošima, Dahau i
ostalo.
Dakle, iza primitivne, emocionalne reakcije mora postojati intelektualna disciplina.
Sa tim se sasvim slažem: akademkinja
sam, pred iskušenjem da ostanem na katedri i doktoriram, budem
profesorka, i sve to, s jedne strane, utiče da dijelom poštujem sve
discipline, bar dok ne okoštaju.
Što je sa književnicima koji su uticali na Vas, koji su Vam puno značili?
Nije ih bilo puno. Danas mi je teško da
se sjetim svih imena. Dok sam studirala divila sam se modernistima,
Dilenu, Jejtsu, Odenu, čak: u jednom periodu bila sam potpuno luda za
njegovom poezijom i sve što sam tada napisala bilo je u odenovskom
maniru. Kada se danas osvrnem u prošlost, prisjetim se Blejka i ugledam
pomalo na njega. Naravno, pretenciozno je reći da je na vas uticao neko
poput Šekspira: Šekspira čitate, i to je to.
Silvija, kada se Vaše pjesme
čitaju i kada se slušaju, dva kvaliteta nameću se sasvim lako i jasno;
njihova lucidnost (ova dva kvaliteta su povezana), njihova lucidnost i
uticaj koji vrše dok ih čitate. Da li pjesme stvarate tako da u isti mah
budu lucidne i efektne dok se čitaju na glas?
Sa ranim pjesmama to nije slučaj. Na
primjer, nijednu od pjesama iz prve zbirke ne mogu da pročitam naglas.
Nijesam ih tako pisala. Te su mi pjesme, sasvim privatno, dosadile. Kada
su u pitanju pjesme koje sam upravo pročitala, koje su nedavno
napisane, moram da ih kažem, da ih kažem sebi, i u mom književnom
razvoju to je sasvim nova stvar i, ako kakve lucidnosti ima u njima, ona
potiče otuda što ih govorim sebi, što ih čitam naglas.
Da li mislite da je ta efektnost koja se osjeti kada se pjesma čita na glas sastavni dio dobre pjesme?
Da, to osjećam sada, kao i sve prednosti
koje sobom donosi snimanje pjesama, čitanje pjesama na književnim
večerima, što je sjajno. Veoma sam uzbuđena zbog toga. Na određen način,
vraćamo se tako iskonskoj ulozi pjesnika kada pjesnik čita svoje
stihove pred grupom ljudi.
Ili ih pjeva?
Da, da pjeva grupi ljudi, upravo tako.
Zaboravimo na poeziju na trenutak. Postoji li još nešto što biste voljeli da napišete, ili što ste napisali?
Uvijek me je interesovala proza. Kada
sam bila tinejdžerka objavljivane su kratke priče koje sam pisala. Želim
da se ostvarim i u dužoj proznoj formi, romanu na primjer. Sada kada
sam, ako to mogu reći, zašla u određene godine, sve više me interesuje
proza, roman. U roman možete unijeti četkicu za zube i čitav niz
trivijalnosti, što je teže u poeziji. Poezija je tiranska disciplina,
morate napredovati brzo, tako daleko, na malom prostoru, da ste
prinuđeni da se odreknete svih trivijalnosti. A nedostaju mi! Ja sam
žena, volim svoje božanske trice i kučine, volim trivijalnosti, i
osjećam da bih u romanu mogla da zahvatim više života, možda ne toliko
intenzivnog, ali svakako više života, i stoga sam postala veoma
zainteresovana za pisanje romana.
Ovaj stav podsjeća me na
određene stavove dr Džonsona, zar ne? Kako je ono dr Džonson rekao,
“postoje određene stvari koje u poeziji nalaze svoje mjesto i one koje
ga ne nalaze?”
Kao pjesnikinja mogla bih reći da nije
tako i da sve može biti predmetom pjesničke obrade, ali ne mogu četkicu
za zube strpati u pjesmu, ne mogu!
Da li ste često u društvu pisaca, pjesnika?
Od književnika su mi draži doktori,
babice, advokati… Književnici su po pravilu narcisoidni ljudi. Ne bih
ovo trebala da govorim, jer mnogi od njih su mi dragi, zapravo mnogi od
mojih prijatelja su književnici i umjetnici. Ali, priznati moram,
najviše se divim ljudima koji su pravi stručnjaci u nekoj praktičnoj
oblasti i od kojih mogu da naučim nešto korisno. Od lokalne babice
naučila sam kako da uzgajam pčele. Dobro, ona ne može razumijeti sve što
ja napišem, ali moram reći da mi je draža, mnogo draža od većine
pjesnika. Među mojim prijateljima ima ljudi koji znaju mnogo toga o
brodovima, nekim sportovima, koji znaju da razrežu čovjeka i da mu
izvade organ. Fascinira me misterija praktičnog. Pjesnici žive pomalo u
oblacima. Volim kada su pored mene ljudi od kojih mogu naučiti nešto
praktično.
Postoji li nešto što biste rađe
radili? Ako želite da budete uspješni, pisanju poezije morate posvetiti
veliki dio privatnog života. Da li ikada zažalite što se nijeste
posvetili nečem drugom?
Dopada mi se medicina. Sušta suprotnost
onome što radim sada. Svi moji najbolji prijatelji bili su doktori.
Uvijek sam voljela da se obmotana gazom ušunjam u porodiljsku salu ili u
mrtvačnicu. To me je uvijek fasciniralo, ali nikada sebe nijesam
uspijevala da disciplinujem do nivoa kada bih mogla da naučim sve
detalje zahvaljujući kojima bih bila dobra doktorka. Kakva suprotnost:
neko ko se direktno bavi ljudskim iskustvima, sposoban je da zaliječi,
popravi, pomogne, i slično. Ako u tom smislu u mom životu postoji
nostalgija, onda je to to, ali tješim se jer poznajem mnogo doktora. I
mogu reći da sam srećnija što mogu da pišem o doktorima, jer dobra
doktorka nikada ne bih bila.
Ali, suštinski, pisanje poezije za Vas je izvor velikog zadovoljstva, zar ne?
Oh, zadovoljstvo! Bez zadovoljstva ne
bih mogla da živim. Zadovoljstvo je poput vode ili hljeba, esencijalno u
mom životu. Sasvim sam ispunjena kada napišem pjesmu, dok je pišem.
Kada završite sa pisanjem pjesme, kada naglo pređete iz faze pisanja u
fazu odmaranja od pisanja, što uopšte nije isto. Ali iskustvo pisanja
pjesme je veličanstveno.
Razgovor koji je Piter Or vodio sa
Silvijom Plat objavljen je u knjizi The Poet Speaks: Interpregleda with
Contemporary Poets Conducted by Hilary Morrish, Peter Orr, John Press,
and Ian Scott-Kilvery. London, Routledge, 1966.
Priredila i prevela: Aleksandra Nikčević Batrićević, ofk-cetinje