Veliki umetnik Bogdan Diklić, koji je osvajao naklonost
publike maestralnim ulogama Mileta Rentabubreg iz „Nacionalne klase“,
Čombeta iz serija „Grlom u jagode“, Mirka iz „Maratonaca“, Teodora
Kralja iz pozorišne predstave „Profesionalac“, osim strasti prema glumi,
ima još jednu: veliki je navijač crno-belih. I još jedan zanimljiv
podatak iz njegovog privatnog života: Bogdan Diklić je i dugogodišnji
prijatelj sa najtrofejnijim evropskim košarkaškim trenerom Željkom
Obradovićem.
A kako ih je sudbina spojila, šta im znači Partizan,
drugarstvo, vaspitanje, život, emocije… imali smo sreću da čujemo i za
čitaoce „Blica nedelje” zabeležimo na jednom od njihovih nedavnih
druženja.
DIKLIĆ: Kada se desilo to veliko
prijateljstvo, zapravo rodbinski odnos između Košarkaškog kluba Partizan
i mene, ja sam svu svoju ljubav prema bjelovarskom rukometnom klubu
Partizan, pošto sam došao odande da živim u Beograd, spontano preneo na
crno-bele…
OBRADOVIĆ: Ja sam došao u Partizan 1984,
Bogdan je prvo krenuo da se druži sa Miškom Marićem, Bobanom Petrovićem,
Milenkom Savovićem, pa sa mnom. Nekako najveći deo vremena smo
provodili zajedno, on, Savović i ja. Kasnije su pala i kumstva, Bogdan i
Sava su kumovi, Sava i ja smo kumovi. Onda su pomenuta druženje počela
da prerastaju u praćenje Bogdana na svim glumačkim manifestacijama.
DIKLIĆ: I praćenje Željka Obradovića na svim utakmicama…
OBRADOVIĆ: Uglavnom smo gledali sve pretpremijere. A Bogdan je bio na svakom našem treningu kada bi mu to vreme dozvoljavalo.
DIKLIĆ: Ta generacija igrača, počev od
Miška, Željka, Save, Grbe, svi su išli u pozorište. I Divac i Saša
Đorđević su išli par puta. To je bila generacija koja je stvarno volela i
pozorište i knjigu. Sećam se, oni su me, ako nisu baš umorni ili ako ne
treba da putuju sutradan, “maltretirali” pre treninga koja je predstava
te večeri. Onda su zvali svoje devojke, supruge i posle treninga odmah
smo išli u neko od pozorišta. Uglavnom u JDP.
OBRADOVIĆ: I u Zvezdaru, Narodno…
POSTAO SAM BOLJI ČOVEK
DIKLIĆ: U druženju sa njima čini mi se
postao sam bolji čovek. Ja sam tada bio žešći samotnjak i stvorio neke
navike nikako altruistične. A zbog Željka sam naučio da pozajmim nekome
automobil kada mu se pred put u Čačak pokvario “stojadin”. Negde se kod
mene primilo to šta znači kolektiv, zajedništvo. To prevaspitavanje mene
od mojih prijatelja, Željka i ostalih, taj duh rada, stvaranja, usvojio
sam i sasvim spontano ga živeo. Nažalost, u pozorištu tu i tamo ima
velike egomanije, ja to nisam ispoljavao zahvaljujući i njima. Film je
nešto drugo, ko je u filmu egoman, njega surovo kazni montaža.
REFERENT ZA KULTURU KK PARTIZAN
OBRADOVIĆ: Bogdan je bio deo ekipe,
apsolutno. Zato što je bio na treninzima uvek kada mu je vreme
dozvoljavalo i putovao je sa nama. Čak je bio i na čuvenoj američkoj
turneji, bio predstavnik kluba, deo tima.
DIKLIĆ: Da, kao sekend asistent kouč (smeh)…
OBRADOVIĆ: Inače, zvanično je bio referent za kulturu pri KK Partizan.
DIKLIĆ: Oficijelno – predsednik komisije za
rad u oblasti kulture. Dakle, predsednik komisije čiji sam ujedno bio i
jedini član. Ja sam mislio da se Kićanović šali sa mnom, ali na
godišnjoj skupštini je i pročitan izveštaj u kome je to stajalo.
OBRADOVIĆ: I vežbali smo zajedno. Nekada je
Boki imao visinu, sada se nešto smanjio… Imao je stas baš onako, a
sada… (smeh). Pokušavali smo da mu objasnimo neke stvari, ali suština
svega je to druženje koje je i nama pomoglo, ne samo njemu. Zahvaljujući
Diku, imali smo priliku da sedimo sa ljudima iz tog sveta i sami smo
neke stvari uz njih bolje razumeli. Jer privilegija je sedeti u društvu
velikih režisera, velikih glumaca, a i provoditi vreme s njima posle
predstava. A zna se kako se ono provodi (smeh)… To je zaista bilo
nešto veoma lepo. Isticao sam uvek to vreme. Ti izlasci u pozorišta, tu
smo sedeli, retko kad smo išli na neka druga mesta. Sa ove distance,
kada sam ovoliko godina živeo van zemlje, uvek mi je to falilo. Na
nesreću, meni se uvek završava sezona onda kada se okončava i u
pozorištima. Ali kad god sam mogao da stignem do Beograda, uvek sam zvao
Dika, a imam i neke druge prijatelje koje sam stekao zahvaljujući
njemu.
VELIKI UDEO U TITULAMA
OBRADOVIĆ: Najbolji kritičari smo bili mi
Diku što se tiče njegovih uloga, jer on ima jedan deo koji je, naravno,
profesionalan, ali ono kako mi vidimo kao drugari, gledajući
najiskrenije. Sve je to bilo dobronamerno. I obrnuto, gde je on dolazeći
na utakmice nama zamerao neke stvari. I onda smo pokušavali zajedno da
ih ispravimo. Bogdan je imao velikog udela u titulama Partizana.
DIKLIĆ: (smeh) Nemojmo sad da falsifikujemo neke stvari…
OBRADOVIĆ: Velikog udela, nego šta. Ta
podrška njegova treba ti u nekom trenutku kada si igrač, da se opustiš.
Da malo izađeš iz svoje profesije.
DIKLIĆ: U ovom slučaju to je uzajamno.
Moram da pomenem i Željkovog kuma Vladu Androića, koji je u vreme dok je
bio igrač vodio računa o meni. On i njegova supruga Marina. Često sam
išao kod njih na ručak. I tako smo se družili. Po kućama.
OBRADOVIĆ: Meni je verovatno danas
najdosadnije da pričam o svom poslu. Uvek pokušavam kada se vidim sa
nekim ljudima da imam neke druge priče. Zato mi ovaj razgovor neizmerno
prija, relaksira me i srećan sam. Nego da se vratim na Bogdana. Pošto su
u to vreme bile poznate serije, filmovi i pozorišne predstave, mi smo
imali dijaloge između nas u kojima smo pričali, poistovećujući se sa
likovima iz predstava. Imali smo takvu komunikaciju da kad drugi ljudi
sede sa nama nemaju pojma o čemu mi to pričamo. Gde smo znali sve
predstave napamet. To je bilo fenomenalno.
DIKLIĆ: Da, govorimo dijaloge, a potpuno se
razumemo. To je bila druga epoha. Ljudi se sada fokusiraju na ono što
rade. Što sa jedne strane nije loše, a sa druge strane mislim da su
zakinuti ne samo oni iz sporta već i šire. Zakinuti za neke lepše
stvari. Svi uglavnom kažu ‘nemamo vremena‘. Vrlo moguće. Ali svako je
gospodar svog vremena. Pa nisu ni iz Željkove generacije imali vremena.
Trenirali po dva puta dnevno, putovali su duže, nisu imali mnoge stvari
nadohvat ruke kao danas. Da se vratim na suštinu razgovora, naše
prijateljstvo, svih tih ljudi upletenih u ovu divnu priču, traje 35
godina. Znači, u te tri i po decenije mi smo stvarno uzajamno delili
sve. I uspehe i neuspehe. Obostrano. I radosti i tuge, prolazili kroz
sito i rešeto. Barem je meni bilo mnogo lakše da prebrodim neke krize,
neke moje intime, izuzetno teške stvari u životu, kao što je odlazak
roditelja sa ovog sveta.
OBRADOVIĆ: Ljudi danas žive drugačije. Ali
ja sam protiv toga. Najveće bogatstvo svakog čoveka su prijatelji. Ovo
što Bogdan kaže, plakali smo zajedno, radovali se, razgovarali. Sve nam
je zbog toga bilo neuporedivo lakše. Za nas kao narod verovatno trajnost
u tugovanju ili radovanju nije ono što je dobro. Da smo umereniji, bilo
bi bolje. Mi smo pokušavali da nađemo tu sredinu. Kada si u bedaku da
imaš nekog pored sebe koji će pričom da ti skrene misli u drugom pravcu.
Cela suština našeg života je da se osećaš onako kakve su ti misli.
DIKLIĆ: Otac Tadej je rekao “Kakve su ti misli, takav ti je život”.
„PROFESIONALAC”
OBRADOVIĆ: Mi smo prolazili i kroz
Bogdanovo pripremanje za uloge. I na kraju nas pita šta mislimo. Smatram
da je glumački posao izuzetno naporan, zahtevan. Traži nenormalnu
koncentraciju. Pogotovo u pozorištu. On je 420 puta igrao u
„Profesionalcu“. Zamislite to! Nemoguće je u 420 izvođenja ne napraviti
grešku. Ne znam ni sam koliko puta sam je gledao.
DIKLIĆ: Partizan je bio i na premijeri
„Poljupca žene pauka“, u kojoj smo igrali Dragan Nikolić, Ciga Jerinić i
ja. Oni su išli organizovano, recimo za jubilarnu predstavu „Balkanskog
špijuna“, Partizan je kupio cveće. Kada je Željko bio trener
reprezentacije, on je organizovao da svi dođu na predstavu „Beogradske
trilogije“, pa posle nje Branko Cvejić, tadašnji direktor, pripremi neki
koktelčić, zakuskicu.
OBRADOVIĆ: Da, tu je Bogdan vežbao da svira
bubnjeve. Mnogi ljudi koji su gledali predstavu mislili da je to
plejbek. A on je stvarno svirao. Naterao je sebe da nauči.
Profesionalac. A to što smo mi prolazili kroz tu fazu da sedimo, slušamo
njega kako udara bubnjeve, to je druga priča, nije nam bilo lako
(smeh). Meni je možda i najdraža njegova uloga ona iz filma „Gori
vatra“, u kome glumi oca. To je specifična uloga, teška, zbog toga što
glumi čoveka koji je izgubio sina i potom dobio neprekidan tik. Uživao
sam gledajući ga kako se snašao u drugom mentalitetu, drugom dijalektu i
kako je maestrelno ušao u lik čoveka kome se to desilo. To mi je bilo
totalno drugačije od svega što je radio.
DIKLIĆ: Ta vrsta komplimenta je meni veoma
draga. Opet da se vratim na razgovore. I zajedničke konsultacije. Oko
glume i košarke. I kako se treba ponašati. Prava reč je saradnik.
Režiser nije dreser. Tako ni trener nije dreser.
OBRADOVIĆ: Uvek smo pravili Bogdan i ja
paralelu oko toga. Kada bi me nazvao i pitao šta radim, ja bih mu
odgovarao “idem na probu”. A on bi rekao “idem na trening”. Znali smo o
čemu se radi. Trener i režiser, glumac i igrač. Baš smo se lepo slagali.
U to vreme, u nekim našim počecima druženja, kada je Boki bio u nekim
fazama ili ja, telefon je služio da se okrene i kaže se, bez uvoda,
“ajmo u šikanu”. Naravno, sve je to bilo sa nekom dozom mere.
DIKLIĆ: I poveravali smo se jedni drugima,
ako ja imam problem, popričam sa Željkom ili Miškom ili Savom. Ja sam
svoju intimu delio sa njima. Savet prijatelja je dragocen. Ne ukrašavam.
Pa ne bi to trajalo 35 godina, pobogu, da nije bilo iskreno i bez
velikog uzajamnog poštovanja i ljubavi. Bilo je situacija kada smo se
ponašali kao deca.
„TABLIĆ I CEPANJE PAPIRA”
OBRADOVIĆ: Bio je Bogdan vuk samotnjak i činjenica je da mu
je druženje sa nama pomoglo, ali je i on nama pomagao svojim životnim
iskustvom.
DIKLIĆ: I mi smo umeli da se „posvađamo“. Uglavnom mojom greškom.
OBRADOVIĆ: Nije samo tvojom. Mislim da
drugu treba sve da kažeš u lice. Ako će neko tu nekome da povlađuje, to
onda nije prijateljstvo. I nemoguće je da o svemu imamo isto mišljenje.
Kada pravim stručni štab, insistiram da polemišem sa njima. Ako se svi
slažu sa mnom, ne odgovara mi.
DIKLIĆ: Taj njegov pobednički duh je neverovatan. Mi letos igramo tablić “ni u šta”, mene je htela karta. A on ne voli da izgubi.
OBRADOVIĆ: E pa, baš te htela, to si dobro rekao. Kako bi mogao da me dobiješ da te nije htela?
DIKLIĆ: U redu. Elem, on je iscepao onaj
papir na kome pišemo rezultate. I sutradan sam slučajno dobio još jednu
partiju. Sačuvao sam taj papirić, sklonio ga od njega. Generalno je
nerešeno u tabliću. I onda sam ja uslikao kada je otišao do toaleta ovo
što je on pisao jer on piše, ne da meni. Poslao sam svim našim
prijateljima na vajber, onda su ga oni začikavali. Neću da kažem da mora
da pobedi, ali jako voli pobedu, tu nema dileme. I nije bez veze što
utakmice vodi na najbolji mogući način. Ja to dobro znam. Žoc ih vodi
iskreno, bez pardona.
Željko Obradović, Bogdan Diklić i novinar “Blica” Veljk Ivanović
Suze zbog Partizanove titule u Istanbulu
DIKLIĆ: Umem da zaplačem, posebno kada
gledam film, a naročito kada deca u njemu trpe. Ja plačem. Sam gledam i
idu mi suze. Ridam na film Šampion, o onom bokseru. A recimo uživao sam
plačući 1972. godine, kada je bjelovarski Partizan bio prvak Evrope u
rukometu. I u Istanbulu kada je KK Partizan bio evropski šampion. To su
suze radosnice. Svaki put kada naši sportisti stoje na pobedničkom
postoju, zadrhtim i zasuze se oči. Koliko je zbog Noleta bilo suza.
Najviše sam plakao, od sreće, kada mi se rodila ćerka Sofija. Verovatno
se i Željko zaplače zbog tablića, tu malo slabije stoji…
OBRADOVIĆ: Mnogo se ti mangupiraš, Bogdane!
MIJAČ: Željko, bićeš najbolji trener u Evropi!
DIKLIĆ: Iskreno su voleli pozorište. Desilo
se tu još nekoliko prijateljstava, da ne kažem poznanstava, između
Željka i nekih mojih kolega. A ovo ću prvi put javno da kažem, to je
ekskluziva, nešto što Željko nikada nije rekao, za to se ne zna.
Reditelj Dejan Mijač je veliki fan košarke. I poznavalac. Sećam se pred
neki derbi, mada je tadašnja liga bila toliko jaka da je skoro svaki meč
bio derbi, Željko je bio igrač i dogovorili smo se da se vidimo u
nekadašnjem klubu “Bojan Stupica”, da donese ulaznice Mijaču. I došao je
sa Savovićem, ćaskalo se i u jednom trenutku, sećam se kao juče, Željko
je držao ruke na stolu i Mijač ga opali po ruci i kaže: “Ti ćeš jednog
dana da budeš najbolji trener Evrope!” Podvlačim, Žoc je još bio igrač.
Željko se onako skromno nasmešio, pogledao me. To je jedno Dejanovo
proročanstvo koje se, bogu hvala, i ostvarilo.
Da li bi Bogdan bio dobar igrač?
OBRADOVIĆ: Naravno da bi bio. Najbolji među glumcima. Mada mu neki nisu ni to priznavali…
DIKLIĆ: Šta hoćeš, je l’ sam pobedio Grbu u
trojkama? Oficijelno najboljeg trojkaša Španije i baš te sezone ja ga
puknem. Bilo je po pet šuteva, ja sam imao 5:4, a Grba je promašio prve
dve trojke. I onda me je vukao, pocepao mi je majicu, tražio revanš. Ja
sam mu rekao: “Ma nema šanse, nikad više!”
A da li bi Željko bio dobar režiser?
DIKLIĆ: Sigurno! Nešto poput Paola
Mađelija. Svaki dobar reditelj je izuzetno temperamentan. Ima tu
strahovitih podudarnosti između trenera i reditelja. Alber Kami je
poredio teatar i fudbal.