Kakav je položaj mladih književnika/književnica kod nas? Situacija je takva da su oni mnogo priznatiji, ali i poznatiji van BiH? Kako to komentarišete?
Prije svega, BiH ima problem raslojavanja svega na političkoj osnovi, pa tako i književne scene, što je smiješno za tako malu zemlju jer onda dobijate suviše ograničen književni korpus da bi se uopšte mogao ozbiljno razmatrati. Druga stvar je da u regionu, pogotovo u Srbiji, ima mnogo više konkursa za mlade stvaraoce i to podstiče autore da pišu i objavljuju. Jednako je i sa kvalitetnim književnim časopisima. Kako da budemo priznati/poznati kad nemamo gdje da objavljujemo radove?
U svojoj knjizi Trajni pigmenti govorite sa pozicije svoje generacije koja je jedan dio svog djetinjstva provela u ratnim vremenima. Koliko je taj period ostavio trag na tim generacijama?
Treći dio knjige govori više o problemu malog grada u tranziciji i mladih umjetnika koji se snalaze u takvoj sredini kako znaju i umiju. Taj period je svakako ostavio trag, ali isto tako ne treba da se držimo samo tog jednog jedinog, ratnog, narativa. Nažalost, rat je jedini brend koji Bosna ima u svijetu. Mislim da je vrijeme da se to promijeni.
Kako Vi vidite Banjaluku i mlade ljude u njoj? U njoj se nalaze, kako pišete, smrdljive ulice, ljudi koji samo ispijaju kafe, neosviješteni ljudi, oni koji slobodno vrijeme provode na facebook-u, a sa druge strane, tu je mali broj onih koji bježe od takve svakodnevice.
Banjaluka, prije svega, ima problem palanke koja uživa status „velikog grada“. To je, u najvećoj mjeri, jedno duboko patrijarhalno društvo koje vam nameće uloge od samog rođenja. Drugi problem je nametanje vrijednosti koje su pogrešne – vrijediš onoliko koliko zarađuješ. Treća stvar je neosvještenost o sopstvenim građanskim pravima. Ne postoji kultura protesta. Ljudi misle da, ako žele nešto da promijene, moraju da osnuju stranku. To je tragikomično.
Gdje je moguće pobjeći?
Ljudi ovdje bježe u alkoholizam, drogu, ili ono džojsovsko izgnanstvo – odlazak u drugu državu. Ja ne volim reći da bježim u umjetnost. Umjetnost koja bježi od života ne može da bude dobra umjetnost. Ako i budem bježala, odoh na Kubu da konobarišem. Nije neki novac, ali bar ću moći da se pogledam u ogledalo ujutro kad ustanem.
Da li su mlađe generacije izgubile bunt prema autoritetima? Oni se prilagođavanju datom, a karakteriše ih skoro potpuna letargija i nekritičnost.
Mene baca u depresiju to što na mladima svijet ostaje. Koji mladi? Oni koji se „lože“ na priču da su umjetnici koriste to kao modni dodatak, isprazno stilsko popunjavanje sopstvenih identitarnih praznina. Oni drugi su odrasli na vrijednostima Granda i Pinka. Ne krivim ih, ništa drugo nisu ni mogli da vide. Moćnicima odgovara letargičnost, stoga se ona i održava. Koji bi vođa htio politički angažovane i osviještene birače? Nijedan.
Jedna si od urednica sajta „Nezavisan prostor“ u kojem studenti imaju priliku izraziti svoje mišljenje o različitim problemima, pisati članke, tekstove…. Koliko su oni zainteresovani za taj rad i koliko su kritični?
Nimalo zainteresovani. Ja sam se duboko razočarala u mlade ljude, pogotovo studente, kada smo počeli da radimo na tom projektu. Dobra stvar je što je Jelena Ostojić preuzela uredničku palicu, jer očigledno ima više strpljenja i nade od mene. Kao što sam rekla, ne postoji kultura protesta, postoji samo kultura novca. A mi novca nemamo da bismo plaćali studentariju da nam kaže svoje mišljenje.
Ljudi su kod nas previše zaokupljeni temama koje doprinose njihovom razdvajanju. Kao jako važno izdvaja se nacija, religija, mjesto iz kojeg dolaze? Kako raditi na uspostavljanju dijaloga?
Ljudima treba da pružite druge mogućnosti za samoostvarivanje, kako se ne bi identifikovali samo sa nacionalnim i religijskim. Te druge mogućnosti su obrazovanje, šansa za zaposlenje, šansa za napredak, razvijena kulturna politika, dobra infrastruktura, normalne penzije. Kada ljudi ispune svoj život i kada imaju mogućnosti da to učine, onda oni grade svoj identitet na originalnim i kreativnim idejama, a ne na ideološkim matricama koje hrane kolektivne bolesti društva.
Nedavno je na sceni studentskog pozorišta u Banjaluci izvedena drama „Čovjek koji se smijao“, koju Vi potpisujete. O čemu govorite u toj predstavi i koliko Vam je značajno to što je izvode mladi ljudi u Banjaluci?
Radi se o komediji apsurda koja pokazuje koliko je u ovom našem gradu čudno vidjeti čovjeka da sjedi sam i smije se. Mislimo da je lud, da s njim nešto nije u redu. Nama je to strano jer je kontekst narušen. Drago mi je što smo pokazali da ne moramo da dovlačimo strance ili umjetnike iz regiona da bismo nešto pokazali publici. Ljudi imaju strah od toga da izađu u javni prostor misleći da sve što mi ovdje uradimo nije dovoljno dobro. Bolje da uradimo bilo šta, nego da sjedimo kod kuće.
Razgovarala : Maja Isović