Volim vatru, otvorenu i zatvorenu, pravu vatru, čije srce osjećam kroz zid peći. Ne privlače me radijatori, da bih o njima mislio i kraj njih sanjario, jer ne znam gdje je njihova vatra, odakle dolazi toplota. Toplota je samo posljedica vatre, jedna jedincata, dok se prava vatra upija i na druge načine. Ne sjećam se kada sam sam naložio pravu vatru, ali se sjećam svih kasnijih vatara. Svake pojedinačno, svih ukupno.
Uđem u neku izbu, baraku, bilo gdje, i osjetim vatru, mogao bih tu ostati skoro do kraja svoga života, svu svoju ljudsku vječnost. Na vojnoj rezervi dok kiša onako sitna, uporno danima rominja, kao štо je i normalno za vojne vježbe, naložimo vatru, okupimo se oko nje i zagledamo se u plamen. Ćutimo. Kao da je svaki od nas uspostavio vezu sa onim u vremenu što je u vatri vidio svoj spas.
Donosio sam iz dvorišta drva, slagao pažljivo u peć, dva drveta sa strane, između potpalu na malo novina. Ne sjaćam se kada sam naložio svoju prvu vatru, ali nikada se nisam mučio da odložim vatru, hvatala je odmah, evo, bukti, plamen se izvija i ja ga gledam potpuno odvojen od okolnih stvari. Gdje li sam to? Dječak zagledan u počelo! U srce te vatre. Zašto baš u srcе? Zato što je tamo neki drugi, neki pravi život. Kao da sam u srcu Sunca, ili zvijezde. Šta je vatra nama i šta smo mi vatri? U školi nam govore da je Sunce jedna ogromna vatra, ali dok je gledam ja ništa o tome ne znam. Ova obična vatra mene opsjeda i opčinjava.
Jedan glas iz kasnijeg vremena, govori: To je samo stoga što si rođen u prvoj polovini mjeseca avgusta?
Na selu, kod strine, dugo u noć nisam mogao da zaspim, osluškivao sam vatru iz zemljane peći u ćošku. Napolju su pod šumom zavijali vukovi, lajali psi, čuo bih da se ponekad javi ćuk, ali ja sam slušao vatru. Volio sam da ustanem, da otvorim vratanca na peći i da prodžaram po njoj, da ubacim još drva. A ona kao da mi se obraduje, zapucketa, lete iskre prema meni. Na selu, vatra gori preko cijele godine, ali samo zimi gori i noću. Zimi se vatra ne gasi, ona gori od početka do kraja studeni. Zapravo, i kasnije se žar zaprete u pepeo, tako da se, kada zatreba, samo prodžara i raspiri s nekoliko suvaraka nova vatra. Kao u vremena kada je teško bilo da se vatra naloži i kada je njena čarolija štitila od zvijeri i sila mraka. Ali ne od svih, ima onih ştvorenja što nalože vatru na gumnu da bi tu po svu noć igrale, njih se treba plašiti. Ko na njihovo kolo nabasa više nije od ovoga svijeta.
Sjedimo mama i ja, zaneseni oboje vatrom. Vidim da ne čita, iako drži knjigu kao da čita, ne čitam ni ja, iako isto tako držim knjigu pred sobom. Odjednom se trgnem, kao da smo se probudili iza sna, zgledamo se, vidim na njenom licu veliku ozbiljnost kroz koju se probija osmijeh. Osmjehujem se i sam – kao da smo se vratili izdaleka. Vratili se iz nekog tamnog svijeta prišli ognjištu i tu se grijemo. Tako se branimo od nepoznate opasne daljine koja mami.
„Na putovanju čovjeku najviše nedostaje vatra“, kaže mama.
Kad god se toga sjetim, pomislim kako je znala šta mi se u glavi roji, ili smo mislili na isti način, o istom.
Za vatru je vezana jedna od rijetkih njenih priča s jezivim završetkom. Ovakve je priče kao i ružne vijesti, mama izbjegavala, ne samo preda mnom, ni pred drugima nije ni voljela pričati niti slušati. Kao što nikada nije govorila o svome zdravlju. „Zlo ne treba zvati, ono je stalno oko nas. Bolje je o njemu ne govoriti, da se ne probudi.“
Veče je, sjedimo u kuhinji, napolju je hladna suva jesen. Nismo još upalili svjetlo, kroz otvore na peći vatra obasjava sobu svojim plamsanjem. Mama govori:
„Priča se, a ja ne znam ko je tu priču prvi put ispričao, što za nju nije naročito važno, da je jedne noći neki čovjek od Resana jahao na konju put Borojevića. Put je dobro znao, ali bijaše noć i tamno, i on se plašio. Ipak u neko doba izađe mjesec, pun i velik, da ti ga je strašno pogledati. Sve se kupa u srebru mjesečine, a čovjek nekim putem lagano tjera svoga konja. Misli kako da što prije dođe kući. Nije njemu ni do ljepote noći i mjesečine, to je za mlađe koji druge misli misle. Kad je bio baš blizu sela, koji kilometar do prvih kuća gore na visu, put ga navede pokraj groblja. Mogao je on i sa druge strane da siđe, ali pustio je konju da ga nosi sam, a konj je znao put, kasnije se ipak pitao zašto nije okrenuo na drugu stranu. Kao da je on mogao da utiče na svoj put.
Elem, taman on pred groblje, a ima šta da vidi. Tamo neko naložio vatru nasred groblja. Ko li je to sada? Čovjeku ne može biti drago što nekoga sreta na groblju, a ovom sigurno nije bilo drago ni što tamo gori vatra. Šta će vatra noću u groblju? A tamo su bili sahranjeni i njegovi roditelji i rođaci njegovi, kao što je sahranjena i tvoja baba Stevanija. Taman tako mremišlja šta da uradi, kad li pred njega banu neka žena. Iza žene ukaza se dijete i uhvati ženu za ruku. Reklo bi se kćerka i majka. – Dijete mršuljavo, duge kose.
‘Jesi li ti zapalila vatru u groblju?‘
‘Jesam. Čekajući da naiđeš, bilo bi nam hladno.‘
‘Zašto baš u groblju da čekate kod tolikih drugih mjesta?‘
‘Tu se nikoga ne plašimo.‘
Mada je mislio baš suprotno, čovjek s konja reče nešto drugo. ‘A zašto će vam vatra u po ljeta, za ime Boga?‘
Na njegove riječi zadrhta žena i zadrhta djevojčica, kao da će se rasplinuti pred njim.
Zadrhta i čovjek kada to vidje. Pomisli da možda sanja. – Dešava se to u putu, čovjek zadrijema na konju, sanja i zna da sanja ali ne može da se probudi. Biće da je ovo jedan od tih snova. Došlo mu nekako mučno, htio bi što prije krenuti, a ne može. Konj se ukipio, baš kao u snu, ne mrda, ne treba ga nogama čvrsto držati da bi stajao. Miran konj, sjediš na njemu kao da si na panju.
‘Bilo nam hladno, pa naložile.‘
‘Da niste bolesne?‘, upita čovjek.
‘Sada više nismo‘, odgovoriše uglas i žena i djevojčica.
`Ozdravile ste, znači?!‘
‘Ozdravile‘, rekoše još jednom uglas.
‘A šta ću vam ja?` nekako ih upita protiv svoje volje.
`Da nas povedeš u selo i da nam pokažeš kuću gdje stauje Nikola.‘
Htjede čovjek da ih pita kako su došle dotle, usred noći, ali pitanje samo skliznu u njega . I tome se začudi čovjek, i još jednom pomisli da vjerovatno sanja.
‘Dobro, pokazaću vam put, a mogle ste i bez mene. Nije daleko kad ste ovdje došle, samo dalje putem i tamo ste.‘
‘Znamo da nije daleko.‘
‘Znate?‘
‘Da, dobro poznajemo ovaj kraj. Samo nam je teško da idemo same. Noć je i moglo bi nam se desiti nešto.`
`Aja, ovdje ništa ne može da vam se desi. Miran je ovo kraj i ljudi su pošteni.`
Tako pođoše. Čovjeku se učini da nije podstakao konja da krene, već da je on sam od sebe pošao kako su pošle njih dvije.
Konj je išao dosta brzo, ali one su bile brže i išle ispred.
Gledajući ih iskosa čovjeku se činilo da ih poznaje, ali nije bio siguran da su to baš one na koje misli. A kad nisi siguran, bolje je ćutati. Noć vara, od panja se često pričini čovjek.
Dva puta zastadoše žena i djevojčica, kao da oklijevaju, šta li, zastade odmah i konj. Nije ga trebalo ustavljati, zatezati kajase, nije ga trebalo podbadati da krene. On je slijedio dvije ženske prilike u crnom.
Na raskršću tamo gdje se stiču svi putevi od kuće prema zajedničkom točku za vodu, čovjek im pokaza Nikolinu kuću i okrenu svojoj kući. Žurio je da što prije stigne doma, ali konj je išao po svome, gazeći jednako onim korakom kako je išao dok je bio naporedo sa ženom i djevojčicom. Šta ga je to omađijalo, mislio je čovjek, jer se tako konj ne može sam od sebe ponašati.
On te noći ne zaspa. Ženi nije ništa govorio. San mu nije dolazio na oči. Žena je osjetila da nešto s njim nije u redu, ali nije ga ništa pitala. Nikada ga ništa nije pitala, ako je to bilo u vezi sa njim, nije smjela. Sutradan čovjek u selu zapita neke ljude da li su juče vidjeli Nikolu. Vidjeli su ga, rekoše mu, bio je sinoć sa nama u Zadruzi i pio. Obećao je da će doći i jutros, čekali smo ga i zaboravili na njega. Čini im se da je bio pretjerao u piću, jedva je odgegao kući. To mu se često, dešavalo. Možda svakodnevno.
‘Ljudi, bogami se bojim da mu se neko zlo dogodilo.‘
Dok su brzali prema kući toga Nikole, zapitkivali su ga zašto misli da mu se zlo dogodilo. Čovjek im nije govorio pravi razlog svoje sumnje. Okolišao je, plašio se da ga ne ismiju. Vrata su morali da provale. Ne samo da su bila zaključana, već iznutra i zakračunata. Provalili su, zapravo, jedini prozor. Taj Nikola ležao je u krevetu, okrenut zidu. Bio je, naravno, mrtav. Umro u snu. Oči je imao širom otvorene, pa im čovjek reče da on nije umro u snu. Nego je vidio ženu i dijete, eto, šta je vidio. I tako je umro, i zaista, pepeo je bio razasut, a po pepelu bili su tragovi ženskih i dječijih bosih tabana. Ali nad Nikolom nikakva nasilja nije bilo, biće da ga je srce izdalo.
`Nisu li mu to bile žena i ćerka u posjeti, pa ga povele sa sobom?‘
‘One što umriješe prije dva mjeseca, je li?‘
‘Ličile su na njih, ali ne bih mogao u to da se zakunem. – Biće, prije toga, došo mu vakat da mrije.‘
Mama otvori vratanca peći, mašicama džarne vatru i ubaci dva drveta. Dok su vratanca bila otvorena, naše su sjenke igrale po zidu kao prikaze iz sna. Mama zatvori vratanca i soba utonu u potpuni mrak.
U tišini slušao sam svoje srce i gugutanje golubova na tavanu.
Preuzeto sa jergovic.com