DVOJICA, I TREĆI
Ona dva tek obrkatila mladića
što žure preko Gradskog mosta
da u dijelu grada zvanom Preko Vrbasa
u dva iza ponoći kupe lepinje s kajmakom
u pekari na drva pokraj rijeke
što se od vajkada spominje po kajacima
i o čijim dajacima je Jovan Joco Bojović
napisao zbirku pjesama „Dajak Pantokratra“,
ono smo nas dvojica,
samo se teško prepoznajemo.
Ona dva tek obradatila mladića,
s ključevima od ulaznih vrata Doma kulture
čije kopije je za nas i za Кlub mladih pisaca
napravio direktor Drago Radovanović,
ta dakle dva mladića što žure u Gospodsku
da u četiri poslije podne
pojedu po jednu još toplu kajmak baklavu,
ono smo mi, samo nam korak otežao.
Ona dvojica tek dorasla do čokanjčića sa šljivovicom
što u razdanje u staničnoj kafani zvanoj „Teksas“
čitaju iz Beograda tek pristigli „Svet u suncokretu“
čudesnog Dobrice Erića i što začuđeni posmatraju
„devojke koje se provlače ispod čarobnice duge /
ne bi li i one postale junice“ i dopale se biku Labudu
koga je Pjesnik poveo na vašar u Topoli
„da bi mu našao nevestu junicu“, ono smo nas dvojica,
samo nam rakija postala nekako gorka.
Onaj sto na spratu restorana „Кozara“
za koji niko ne sjeda jer čeka dva golobrada mladića,
rezervisan je za nas dvojicu, ali mi ne umijemo
mermerom, držeći se za mesingane rukohvate, do njega da dođemo,
a ni odavno već nema novina i časopisa
iz Sarajeva, Zagreba, Splita… da ih listamo.
Ni Miloša Milojevića odavno nema
da zmijanjsku krv razlije vojvođanskim venama
i krene u susret onoj čiji muž prodaje lubenice u Šapcu.
Ali, mi smo još tu, prijatelju,
naše kozare i sutjeske,
književne omladine i susreti,
prva izdanja knjiga koje si donosio iz Sarajeva i Beograda,
naši „lovci u žitu“, „stranci“
i „crveni petlovi koji lete prema nebu“,
naše Stevke i Slavice,
i naš Risojević koji nam je donio duh Marije Teofilove
liječeći „nasljednu bolest“ „trpeći ovo draganje“.
I siguran sam da su još negdje ona dva čokanja rakije,
i još sigurniji da ih možemo naći.
Piše banjalučki književnik Ranko Pavlović, 26. 8. 2019.