Screenshot: Youtube
Lipanj 1989: Antonije Pušić, alias Rambo Amadeus,
prvi put u javnosti pojavio se prije, otprilike, godinu dana – kada je
lansirao svoju prvu ploču O, tugo jesenja. No, tad ga nitko nije doživio
ozbiljno, bez obzira na potpuno novi vid ekstremnog estradnog
pojavljivanja. Tek s pojavom fantastičnog omladinskog televizijskog
kanala (OK) Rambo postaje zanimljiviji za šire narodne mase.
Sve što se događa oko njega izaziva različite reakcije: doživljavaju
ga i kao budalu i kao genija. Njemu apsolutno možete vjerovati, ali isto
tako nećete grdno pogriješiti i ako – sve to oko njega i u vezi s njim –
doživite samo kao najobičniju glupost. Pa, tko je onda Antonlje Pušić –
Rambo Amadeus zapravo?
Zašto si sebi nadjenuo ime Rambo Amadeus kad je tvoje pravo
lijepo ime, Antonije Pušić, također zanimljivo, a pritom i provokativno i
sasvim dovoljno uočljivo?
Da se bavim klasičnom muzikom, sasvim sigurno bih se predstavljao kao
Antonije Pušić jer zvuči usrano ozbiljno… Uostalom, nije stvar u tome
zašto Rambo Amadeus, već kako Rambo Amadeus? Lako! Samo prespojiš žice s
različitih krajeva mozga i onda dobiješ Rambo Amadeus. Možeš i druga
imena spajati. Recimo, Jože Smole – Kolumbo, to je isto
superkombinacija: zar ne?
?!
Ne znam… jednostavno, ne želim ti ništa privatno otkriti. Neću.
Moje ime i prezime, ženu, djecu… Jok, ja, druže, nemam ženu, nemam
djecu – a, pitam li ja tebe za tvoje? Nije to za javnost: sve što je za
široke radne mase mora biti izmišljeno. Ono što nije izmišljeno, nije ni
dobro.
Izvjesno je: ljudi vole izmišljene stvari, ali samo dok ne provale da je to totalna prevara.
Šuti i slušaj: narod voli samo izmišljotine i ništa drugo…
Hoćeš pojasniti malo taj stav?
Aha. Recimo: jedan od iskrenijih bendova na ovom izanđalom vrzinom
tržištu jest Disciplina kičme – a jedna od najvećih izmišljotina, i to
dobrih izmišljotina, bili su VIS Idoli, što je publika jako voljela. Eto
ti – to…
“Publika je gomila magaraca”
Primjer ti je relativno loš jer su se Idoli vrlo brzo rasturili, dok je Kičma ipak izdržala do danas.
Pusti to… Koja je nerazumno uporan tip; on je kao čovjek-mazga.
Radit će i sljedećih dvadeset godina i svi će ga poštovati zbog toga,
ali “ono” se prodalo – publika je Idole popušila i točka…
Publika je to popušila u cugu i zatim se sve “zagasilo”.
Dosadilo ljudima raditi. Što više za koji k…. da rade… prodali,
išćeifili i ćao! Što misliš da ću ja ovo, što sad giljam, giljati i
sljedećih tristo godina?
Ma sve je OK, ali masu ne možeš tek tako obmanuti. Ona sve osjeća.
Publika je gomila magaraca, koja baš ništa ne zna! Njima možeš
servirati što god hoćeš. Recimo, 99% ih je mentalno zaostalo i to je
jako dobro – jer mi koji smo inteligentni možemo se sjajno zezati. Narod
ko narod: pustiš ih da vladaju deset dana i onda im “naivno” kažeš:
kriv je onaj “tamo” i oni svi iz istih stopa odu i pojedu ga.
Narod je siva amorfna masa bez mozga, koju treba bičevati i
obrazovati. Možeš ih okretati, ako si pametan, kako ti se k… digne!
Sve ovo, naravno, čisto uvjetno govorim. Vidiš, moja publika je već
superinteligentna. Oni koji mene vole apsolutno su super; a ostali su
duhovno zaostali – greške nema!
Života ti, kako si samo došao do tog monstruoznog zaključka?
Da se na lažemo: za sebe sigurno znam da sam čisti genije. Oni koji
ne mogu vidjeti, ili shvatiti, moj genij – znači da su nepopravljivo
glupi.
“Mene voli superuvažena elita”
Ako si već pametan i genije, kao što tvrdiš, onda ti mora
biti jasno – sve je to stvar izbora. Jednostavno, ako te netko ne voli,
ne mora značiti da je pritom i glup.
Ne voli me, recimo, jedna rasna konobarica s Banovog Brda koja garant
ne zna ujutro sama vezati vezice na cipelama. Također, ne voli me i
jedan super smetlar iz Čačka, i sve tako u tom stilu. Oni koji imaju
malo više mozga znaju da je ovo što ja radim nesumnjiva kvaliteta. Zato
ti i kažem: mene vole profesori, umjetnici, doktori znanosti,
inteligentna djeca i ostala superuvažena elita…
De, de, vratimo se opet na zemlju…
Tebi čovjek stalno mora crtati. Vidiš, intelektualac se veoma teško
postaje, a još teže opstaje. Da bi to postao, moraš zadovoljiti sljedeće
uvjete:
a) da te ne tuku u djetinjstvu, tako da ne spoznaš što je bol, i da
samim time shvatiš da je pamet najvažnija, b) moraš se stidjeti svojih
roditelja zato što su glupi, c) mora ti biti dosadno, d) moraš ljubiti
kao vanzemaljac, e) da ne navijaš ni za koga, f) da slušaš samo klasični
melos, g) gledaš samo crno-bijele televizore i nijeme filmove, moraš
kupovati knjige, znati čitati na slovenskom, da ne ideš na svadbe ni kad
te pozovu za kuma.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vidiš, ja nisam čisti intelektualac, a ne mogu to ni postati. Ne
zadovoljavam uvjete. Prvo: idem na svadbe, pa čak i pjevam na njima.
Zatim, tukli su me u djetinjstvu da me i sad boli i ne stidim se svojih
roditelja. Žao mi je što nisam intelektualac (a ne mogu ni biti) jer mi
je želja kupiti zeleni metalik Mercedes, a intelektualci se voze
isključivo gradskim prijevozom…
“Ja vodim križarski rat protiv nemorala”
Dok si bio nešto mlađi (i ambiciozniji), pravio si neke
“zadivljujuće stvari”: recimo, snimio si pjesmu Titograd-Urugvaj koja
traje čitavih dvadeset minuta, a cijeli tekst se sastoji od samo te
dvije riječi…
Svojevremeno sam imao sastav Tri Brus Lija, koji je brojao samo
jednog člana, a to sam bio – ja. Kako sam vrlo rano dobio četverokanalni
magnetofon, nasnimavao sam i srao svašta po trakama. U to vrijeme jedan
moj veliki prijatelj iz Titograda trebao se oženiti nekom bogatom ribom
iz Urugvaja. Međutim, sve je puklo. Tad sam mu i posvetio tu pjesmu, u
kojoj postoje samo te dvije riječi i koja zaista traje dvadesetak
minuta…
Ma, u krajnjoj liniji, normalan sam ti ja kao i svi ostali. Kao i
tvoja mama, potpuno normalan. I ja volim kuhati i prati suđe: zar to
nije normalno? U stvari, ja sam ti jako veliki borac za moral: znaš
kako, ja vodim križarski rat protiv nemorala.
Kako? Vidiš, to se manifestira na sljedeći način. Kad negativno
govoriš o nemoralu, kod mlade generacije izazivaš kontraefekt. A kad se
nemoralom baviš do degutantnosti, onda se on ljudima zgadi.
Ja sam ti nešto kao Isus dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća i
definitivno sam odlučio svoj dobar ugled žrtvovati ne bih li mlade
generacije konačno spasio nemorala. U stanju sam, čak, javno općiti s
kravom ili – ne daj bože – vršiti bludnu radnju s klinkom od 18 godina,
samo zato da bi se to ostalima zgadilo i da to oni nikad ne bi
uradili…
Razgovarao: Nebojša Radosavljević (Ćao, 1989.)