Kada je Vlada SAD-a prije 70 godina
uvjerila stanovnike atola Bikini na Maršalovim Otocima da napuste svoje domove,
rekli su im da će se moći vratiti čim završe s nuklearnim testiranjem. Od tog
je obećanja prošlo 70 godina, a radijacija je još toliko velika da da je
naseljavanje i dalje – nemoguće.
Nuklearna testiranja
Bikini se sastoji od 23 otoka koji
okružuju duboku lagunu koja se nalazi na krajnjem sjeveru otočja Ralik – oko 87
kilometara sjeverozapadno od atola Ailinginae i 850 kilometara od otoka Majuro.
Najveće kopno atola, otok Bikini, je sjeveroistočni otočić duljine 4 kilometra
koji uokviruje lagunu. Oko 12 kilometara sjeverozapadno od Bikinija nalazi se
otočić Aomen na kojemu je izvedeno 67 probnih eksplozija nuklearnog oružja.
Tijekom Drugog svjetskog rata, u
veljači 1944. godine 40.000 Amerikanaca se iskrcalo na Maršalovim Otocima i
nakon snažnih borbi osvojili su vojarnu Kwajalein pri čemu je poginulo svih
8.000 japanskih vojnika. Nakon rata Maršalovi otoci su potpali u Starateljsko
područje Pacifičkih Otoka kojim su od 1947. do 1990. godine upravljale SAD.
Po završetku Drugog svjetskog rata i u
začetku Hladnog rata, SAD su započele s nuklernim testiranjima u Tihom oceanu i
to upravo na atolu Bikini Maršalovih Otoka. Oko 1.000 stanovnika je preseljeno
u ožujku 1946. godine na susjedni atol Rongerik i započele su opsežne pripreme
za nuklearna testiranja.
Nakon preseljenja lokalnog
stanovništva na atolu Bikini su od 1946. do 1958. godine izvedena 23 nuklearna
testa, uključujući i eksploziju prve termonuklearne bombe (poznatije kao
hidrogenska bomba ili H-bomba) 1954. godine, pri čemu je nastao ogromni Bravo
krater koji je vidljiv i dan danas na sjeverozapadnom dijelu atola. Pored
njega, na Bikiniju se nalaze i drugi ostaci nuklearnih testiranja, uključujući
brodove na dnu lagune koji su potopljeni prilikom testiranja 1946. godine.
Katastrofalne posljedice na ljude i
okoliš
Sama Castle Bravo eksplozija je bila
7.000 puta snažnija od nuklearne eksplozije u Hirošimi, te su nuklearna
testiranja imala katastrofalne posljedice na geologiju i prirodni okoliš
Bikinija, ali i na zdravlje ljudi izloženih njihovoj radijaciji. Tijekom
povijesti, atol Bikini je postao simbolom zore nuklearnog doba, ali i simbolom
smrti koji paradoksalno izgleda poput prizora rajskog mira. Zbog toga je atol
Bikini 2010. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u
Australiji i Oceaniji.
1968. godine vlada SAD-a je počela
vraćati stanovnike na atol Bikini, ali su oni ponovno uklonjeni 1978. godine
kada je francuski tim znanstvenika u njihovim tijelima otkrio opasne količine
radioaktivnog izotopa, cezija-137, u njihovim tijelima. Posljedice su bile
neplodnost, česti sponatani pobačaji, mrtvorođene bebe i sveukupna šteta za
populaciju atola. Međunarodna agencija za atomsku energiju je 1998. godine
ocijenila kako Bikini atol još uvijek nije pogodan ta stanovanje zbog velike
razine radijacije. SAD je 2007. godine osigurala 150 milijuna dolara kao
odštetu zbog šteta prouzrokovanih nuklearnim testiranjima.
I 70 godina kasnije povratak nemoguć
Danas, 70 godina kasnije, atol Bikini
i dalje je nenaseljen. Posjećuju ga samo ronioci i avanturisti koji se ne boje
radijacije. Stanovnici se žele vratiti na atol, no čini se kako još nije došlo
vrijeme za dugo očekivani povratak kući, piše Huffington Post.
Istraživanje objavljeno proteklog
tjedna pokazalo je kako je atol najvjerojatnije još uvijek previše radioaktivan
za naseljavanje. Znanstvenici koji su na njemu bili prošle godine obavili
testiranja otkrili su razinu radijacije veću od dozvoljene minimalnim
sigurnosnim standardima. Ipak, na susjednim je atolima značajno manja, što je
pozitivan znak nakon nekoliko desetljeća nemira za cijelu regiju i njezine
stanovnike.
Tim znanstvenika predvođen Emlynom
Hughesom, profesorom fizike na Sveučilištu Columbia, posjetio je Maršalove
Otoke u kolovozu prošle godine kako bi izmjerili emisije gama zraka na atolima
Bikini, Rongelap i Enewetak.
Mjerenja koja su napravili na tri
atola uspoređena su s očitanjem gama zraka s atola Majuro na jugu Maršalovih
Otoka i s mjerenjima uzetim u Central Parku u New Yorku.
Mjerenja napravljena na atolu Majuro i
u Central Parku su pokazala da imaju prosječnu godišnju radijaciju od 9,5 do
100 milirema. Povećano očitanje u Central Parku može biti zbog obilja granita u
parku, pojasnili su znanstvenici.
No, na atolima Bikini, Rongelap i
Enewetak najmanja radijacija izmjerena je izmjerena na atolu Enewetak –
godišnji prosjek je 7,6 milirema. Na atolu Rongelap zabilježena je blago
povišena razina – 19,8 milirems. Oba atola dakle, imaju razinu radijacije ispod
100 milirema, što je unutar sigurnosnih standarda koje su odredili SAD i
Maršalovi Otoci.
Atol Enewetak djelomično je naseljen
uz iznimne napore lokalne zajednice. Atol Rongelap pokušavaju naseliti
posljednjih nekoliko godina.
Na atolu Bikini mjerenja pokazala da
je godišnji prosjek radijacije čak 184 milirema. Neki dijelovi atola imaju
očitanja viša od 640 milirema.
‘To otkriće sugerira da su na atolu
Bikini višestruko premašeni sigurnosni standardi i ne može biti siguran za
naseljavanja’, poručili su autori studije.
Ipak, razina radijacije pronađena na
atolu Bikini ne smatra se ‘strašno opasnom’. To je stoga, potencijalno dobar
znak za lokalno stanovništvo koje se želi vratiti kući nakon desetljeća u
progonstvu…