Život savremenog čoveka podrazumeva konstantnu borbu sa vremenom.
Kada ste okupirani poslom (ili traženjem istog), decom, računima, raznim
porodičnim obavezama, teško da vam ostane mnogo vremena za uživanje u
nekim lepim stvarima. Knjige se najčešće čitaju na odmoru, umesto albuma
slušaju se pesme, a u bioskop se ide sve ređe. Kada već rešite da
pogledate neki novi film, primetićete da je najveći broj snimljen po
sličnom receptu – uvuku vas brzo u priču, drže pažnju 90 minuta, završe
se hepi endom i vi možete hladne glave započeti mentalne pripreme za
novi radni dan. Sve je manje ljudi koji imaju vremena da razmišljaju o
pokretnim slikama, a samim tim i sve manje filmova, a naročito onih iz
mejnstrima, koji nas teraju da pokrenemo mozak . Izuzeci ipak postoje, a
“Velika lepota” jedan je od najsvežijih i najsvetlijih.
Nakon
odgledanog filma biće vam najpre teško da poverujete da njegov autor
(režija i scenario) Italijan Paolo Sorentino, u trenutku stvaranja imao
samo 42 godine. Sveobuhvatnost i ozbiljnost sa kojom Paolo sagledava
stvari navodi nas na zaključak da mu je bar 10-15 godina više. Iako je
autor 6 ozbiljnih filmova u kojima se bavio temama kao što su politika,
korupcija, kriminal, rasizam i otuđenost savremenog čoveka, nikada nije
snimio nešto ovako kompletno i zrelo.
Glavni lik, šezdesetpetogodišnji Džep (glumi ga fenomenalni Toni
Servilo, inače glavni akter većine Paolovih filmova), naizgled uživa u
životu. Pripadnik je visokog rimskog društva, organizuje žurke svakog
vikenda, vodi ljubav sa lepim ženama, živi u kući sa predivnim vrtom
nadomak Koloseuma. Džep je novinar i pisac, mada je napisao samo jednu
knjigu i to u ranoj mladosti. Kako sam kaže, potraga za velikom lepotom,
sprečila ga je da napiše drugi roman. Njegovi prijatelji su bonvivani,
uspešni u svom poslu, doterani po poslednjoj modi i osmeh im ne silazi
sa lica. Njihov život je naizgled savršen. Međutim, samo naizgled.
Kako film teče, Sorentino nas kroz Džepov pogled na svet tera da
zagrebemo po površini. I pored njegovih suza on ne izgleda preterano
potrešen smrću žene sa kojom je bio u mladosti , ali naknadno saznanje
da je volela samo njega čitav svoj život, probudiće u Džepu duboko
preispitivanje koje će trajati sve do odjavne špice. Oko njega umiru i
stari i mladi, a oni koji su živi, glume sreću. Tako otac sredovečne
striptizete nosi kiseo osmeh decenijama, Džepov najbliži prijatelj
donosi odluku da se odseli iz Rima uz reči “ovaj grad me je razočarao”, a
njegovo okruženje (ne)vešto krije svoje nesrećne živote.
Posebno je upečatljiva scena u kojoj se opušteni prijateljski razgovor
pretvara u bolno skidanje maski. Džepova prijateljica se hvali svojim
sređenim životom, savršenom porodicom i divnim poslom. Na iznenađenje
svih ostalih on će nonšalantno primetiti njeno samozavaravanje, uostalom
svestan je da je i sam takav. U jednom trenutku zadovoljna samouverena
poslovna žena, u sledećem ona ćutke napušta sedeljku.
Ta njena maska je ista ona koju nose ljudi koje srećemo u
svakodnevnom životu. Pogledajte “pozitivnu energiju”, navodno zaštitni
znak beogradskog noćnog života, strane u žutoj štampi sa nasmejanim
licima domaćeg “džet seta” koji prisustvuju promociji knjige “uspešne”
novinarke i sve one gradske šminkere kojima je čukundeda sa Dorćola ulio
svo samopozdanje ovog sveta. Da li stvarno mislite da su svi oni
uspešni kao što se čini? Pre će biti da srećniji od njih bol ispod tih
maski nose u svoja 4 zida, dok će se vesti o onima čije su maske lošijeg
kvaliteta nedeljama provlačiti po crnoj hronici. Manje je važno da li
smo lepi ili ružni, bogati ili siromašni, koliko to da svi živimo u
okrutnom i pohlepnom svetu istumbanog sistema vrednosti, koji svakim
danom ima sve manje smisla. Nije tako samo u Beogradu ili Rimu – tako je
svuda.
Sorentinova kritika površnosti i alavosti očigledna je u
sceni botoks žurke. U prostoriji koja više liči na neki otmeni salon
nego na lekarsku ordinaciju, pacijenti čekanju na svoju dozu mladosti i
lepote. Lekar nije lekar već “prijatelj” a namontirane medicinske sestre
pacijentu naplaćuju tričavih 700 evra za intervenciju. Uopšte ne
sumnjam da je atmosfera vrlo slična u nekoj salonskoj fabrici pačjih
kljunova na Senjaku, gde “uspešni” strpljivo čekaju u redu kod
“prijatelja”. Planeta Zemlja, druga decenija 21. veka, “bolji” fizički
izgled se ubrizgava špricem i to se radi kao na traci. Džep samo sedi i
nemo gleda.
Lično me Sorentinov rukopis pomalo podseća na Antonionijev film
“La Notte”, ali gotovo da ne postoji tekst o “Velikoj lepoti” koji ne
pravi referencu na Felinijev klasik “La Dolce Vita”. Pored očiglednih
sličnosti kao što su sjaj i beda Rima i melanholčna atmosfera, Sorentino
je to u jednom intervjuu najbolje objasnio sledećim rečima: “Iako
mislim da moj film ne može da se poredi sa remek-delom kakav je “La
Dolce Vita”, njihov kontekst je donekle sličan. Felinijev klasik je
pokušavao da razume poentu života u svetu koji počinje da gubi smisao,
dok moj film pokušava isto to, samo u svetu koji je već izgubio smisao”.
Ipak, Sorentino priznaje da je namerno napravio posvetu Felinijevom
filmu kada je kameo Fani Ardan smestio u rimsku ulicu Via Vendeto, istu
onu u kojoj je snimljen veliki deo “La Dolce Vita”.
“Velika
lepota” jeste oda Rimu, ali na Sorentinov način. Za razliku od npr.
poslednjih filmova Vudija Alena u kojima veliki evropski gradovi
izgledaju kao na razglednici i samo su scenografija za radnju,
Sorentinova priča se odvija daleko od Španskog trga i vreve turista .
Teško da ćete poverovati da je to jedan od najposećenijih gradova na
svetu, ali nakon što odgledate film samo ćete imati još veću želju da ga
posetite.
Kao što je snobovsko rimsko društvo ovde samo
našminkana baza Sorentinove priče, tako je i kritika ekonomski razorene
Italije za vreme vlade konzervativnog Berluskonija usputna opaska i plod
vremena u kome je film snimljen (simboličan krah italijanske ekonomije
vidimo kada Džep stoji pored nasukanog kruzera Costa Concordia). Pre
svega, akcenat je sve vreme na Džepovom preispitivanju sopstvenog
života.
Audio-vizuelno, film je pravi spektakl. Fotografija i scenografija
su maestralne. Kao i ostvarenja Žan Pjer Ženea, prava je šteta ovakav
film ne gledati u bioskopu. Muzika je uglavnom klasična i potpuno je u
funkciji pokretnih slika. Tako na primer kombinacija slike i melodije
“The Beatitudes” koju izvodi Kronos Quartet, bukvalno tera telo na
žmarce. Scena u kojoj se čuje fenomenalna pesma “Everything Trying”
Demijena Džurada (koji će posetiti Beograd 8. juna), upravo zahvaljući
ovoj pesmi ostaje duboko urezana u pamćenje. Slušajući eklektične
melodije koje je Sorentino pažljivo odabrao, shvatamo da pored oštrog
vida ima i vrlo istančan sluh.
Ovaj film nije za svakoga. Neki
će ga doživeti kao dosadan, spor ili pretenciozan, ali i nije neka
novost da je lepota u oku posmatrača. Nema sumnje da je Sorentinov film
prepun metafora, odnosno da navodi na razmišljanje. Kao što smo
zaključili na početku, u ovom instant vremenu sve je manje ljudi koji
razmišljaju o filmovima…ili bilo čemu drugom. “Velika lepota” nas tera
da na trenutak zastanemo, zapitamo se kako funkcioniše život oko nas i
koliko ima smisla vreme koje smo proveli na takvom svetu. Nekima se ne
zastajkuje, a mnogi već znaju (ili bar misle da znaju) odgvore na ova
pitanja. Sumnjam da će se takvima svideti Sorentinov film.
Ima i ljudi koji zaista vole film, ali im nije jasno ili ih
preterano ne zanima ništa osim forme. A i zašto bi? Kao što je nekome za
sreću dovoljno da mu partner bude samo lep, tako je mnogima Sorentinova
savršena estetika dovoljna . Uostalom, da li baš svi razumeju albume
Majlsa Dejvisa, slike Marka Rotkoa ili pesme Šarla Bodlera? Jedno od
osnovnih obeležja umetnosti i jeste da je sami interpretiramo, nezavisno
od onoga šta je autor mislio dok je stvarao.
Na stranu lični
ukusi, “Velika lepota” je u isto vreme filozofija, poezija i Filmska
Umetnost sa velikim početnim slovima. Ovo jeste film o prolaznosti, ali
malo je paradoksalno što on neće tek tako proći. Njegova najveća
vrednost je što na poetičan ali i filigransko precizan način oslikava
duh vremena u kome živimo. Kada neko za sto godina bude želeo da stekne
sliku kako je razmišljao čovek u 2013. godini, ovaj film će mu biti od
velike pomoći. Naravno, pod uslovom da svet tada i dalje postoji. Koliko
takvih filmova iz savremene kinematografije znate?
VELIKA LEPOTA
Originalni naziv: La Grande Belezza
Žanr: komedija, drama
Trajanje: 142 min.
Godina proizvodnje: 2013
Zemlja porekla: Italija, Francuska
Jezik: italijanski
Scenario: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Režija: Paolo Sorrentino
Uloge: Carlo Verdone, Sabrina Ferilli and Toni Servillo
Tekst je preuzet sa B 92