Reditelj i osnivač poznatog romskog teatra „Pralipe“ u Skoplju, Rahim Burhan, koji već dvadesetak godina živi u Nemačkoj – u nedelju će se turskoj pozorišnoj publici predstaviti jednim od najpoznatijih naslova naše dramske literature – „Hasanaginicom“ Ljubomira Simovića.
Da se dobar glas daleko čuje, potvrđeno je još početkom devedesetih, kada se teatar „Pralipe“ na poziv Roberta Čulija otisnuo u svet. Prvo u Milhajm, potom Diseldorf i Keln. U međuvremenu, nizale su se nagrade i priznanja, pa je tako pre dve decenije Lorkina „Krvava svadba“ (premijerno izvedena u Skoplju) s Burhanovim potpisom, proglašena predstavom sezone u Nemačkoj. Izvedena je 360 puta, u gradovima širom Evrope.
Pred beogradskom publikom, pak, prvo se našao Burhanov „Beli, beli svet“ (u okviru Belefa 2003.godine), dve sezone kasnije režirao je „Koštanu“ u Narodnom pozorištu, a prošle godine je u Ateljeu 212 postavio „Maticu“ Gorana Petrovića – poslednju premijeru velikana našeg teatra Petra Kralja…
I dok se „Matica“ i dalje na kartu više igra u Ateljeu, od nedelje će na sceni Kulturnog centra „Erdem Bajazit“ u Istanbulu, zaživeti Simovićeva „Hasanaginica“. Zašto se poznati umetnik, koji je slavu stekao neuobičajenim načinom rada i pristupom pozorišnoj igri, odlučio baš za ovog našeg pisca i naslov?
– Simovića izuzetno volim i cenim – kaže Burhan, uoči prvog izvođenja. – Možda i zato što sam ja propali pesnik, koji tokom cele svoje karijere pokušava da pravi poeziju na sceni. Simovićeve drame ne samo da su veoma značajne, nego i uvek aktuelne. „Hasanaginica“ je moj prvenac, mada sam i ranije želeo da režiram neku od njegovih drama.
Da li je ova priča bliska savremenoj turskoj publici?
– Svi koji su do sada imali priliku da je pročitaju, oduševljeni su! I vrlo su je emotivno doživeli. Danas je u celom svetu položaj muslimanske žene veoma aktuelan. Na tu temu postoje različiti stavovi i gledanja, pa je jasno da jedna ovakva priča i te kako izaziva interesovanje. Pogledajte samo koliko je novinskih tekstova, raznih debata i tribina širom EU organizovano ovim povodom. Mnoge evropske zemlje donose nove zakone, mnogobrojni književnici se bave tom temom. Od Orhana Pamuka, pa nadalje. I mene, lično, takva priča veoma interesuje. Uostalom, nalazim i neke dodirne tačke s Lorkom: u „Jermi“ katolicizam ugrožava i uništava neke osnovne ženske slobode, a u „Hasanaginici“ su na delu pogrešna tumačenja, odnosno rušenja islamskih principa pod pritiskom patrijarhalnog muškog sistema… Ali ženska prava i slobode danas su ugroženi širom celog sveta. U bilo kojoj profesiji njihova radna satnica jeftinija je od muške. Sve se prelama preko ženskih leđa, svaki muški interes. I interesi Hasanage i Pinterovića sasvim su lični, oni ne haju ni za Hasanaginicu ni za islamsku etiku. Uostalom, ta mlada žena nema čak ni svoje ime: ono samo označava da je Hasanagina svojina. Pred nama je jedna sjajna drama i ja očekujem da tako bude i primljena, ne samo u Turskoj već i u drugim zemljama.
Koliko su glumci upoznati s našom književnošću, uopšte?
– O njoj znaju onoliko koliko je ovde predstavljena. Prevodilac i dramaturg Bilge Emin je, zaista, pravi ambasador srpske književnosti u Turskoj. Imao sam priliku da u Istanbulu gledam u njenom prevodu „Profesionalca“ Duška Kovačevića. Predstava je do sada odigrana više od dvesta pedeset puta i uvek je rasprodata! Družio sam se i sa glumcima, koji su mi rekli da uživaju u svakom izvođenju.
Sticajem okolnosti, dvoje umetnika (Petar Kralj i Svetlana Bojković) nisu više u podeli vaše „Matice“. U njihovim ulogama odnedavno gledamo Mišu Janketića i Jelicu Sretenović?
– Normalno je da svaki glumac unese nešto svoje. Miša je predstavi dao neku svoju nijansu, i to je dobro. Jelicu još nisam video. Verujem da Atelje ume da čuva i neguje predstave na svom repertoaru. Ali pošto znam da „Maticu“ vole i glumci, umeće i sami da je sačuvaju. Eto, koristim priliku da im pošaljem pozdrav i poručim da ih i ovde često pominjem. Pričam turskim glumcima kako smo lepo, harmonično radili. A Simoviću bih se veoma radovao na mojoj „Hasanaginici“. Ako ne na prvom izvođenju, onda na nekoj od repriza. Verujem i da ću s pozorišnim prijateljima u Srbiji uskoro imati priliku da se vidim na Sterijinom pozorju – naravno, uz „tursku“ kafu i priču o istanbulskom iskustvu…