Uvijek, uvijek, iznova stvaraj svoj život.
Ukloni kamenje i posadi ruže
I kuhaj poslastice
Počni ponovo.
(Cora Coralina – brazilska pjesnikinja)
Život je kretanje. Pošto sam bio daleko od svog grada godinu dana, veći dio moje rutine ovih dana čine susreti sa ljudima koje volim i koji su mi važni u životu na razne načine. Prošle srijede sam se sreo sa prijateljem koji mi je pričao o svojim planovima da se penzioniše u naredne dvije godine. Druga prijateljica mi je pričala o svom preseljenju u drugi grad, gdje će započeti profesorsku karijeru. Isti dan sam ručao sa prijateljicom koja mi je, brišući suze, pričala koliko tuguje za svojim mužem, koji je neočekivano preminuo prije dva mjeseca. Moja komšinica takođe tuguje i pokušava da ponovo izgradi svoj život nakon dramatičnog kraja njenog braka. Rodio mi se nećak prije tri nedelje. I već dvije sedmice nisam vidio svog komšiju da sjedi ispred kuće kako to obično radi – čujem da je negdje na intenzivnoj njezi. Moja draga prijateljica, sa kojom sam dugo dijelio kancelariju, nazvala me prošle sedmice da mi poželi dobrodošlicu. Bila je u bolnici i čekala svoju prvu hemoterapiju za lupus. U isto vrijeme dok sam se susretao sa svojim prijateljima, ponovo sam se pozdravljao sa njima. Selim se – sljedećeg utorka vraćam se nazad u Maringu, u državu Paraná, zemlju koju sam napustio prije 12 godina i došao u Ribeirão Preto. Za mnoge od mojih prijatelja, moji privatni i profesionalni razlozi za preseljenje nisu dovoljno ubjedljivi i govore mi da ne mogu tek tako napustiti stabilan život koji sam izgradio, uz toliko rada, u Ribeirão Preto, u posljednjih desetak godina. A ja se pitam šta je to “stabilno” o čemu oni govore? Gdje god pogledam, vidim život u pokretu. Tišina, mir i stabilnost su privremene iluzije. Vrlo brzo vagoni života se pokrenu i podsjete nas da ovaj voz ne stoji – on samo prolazi kroz mirnije predjele. Takav je život – kaže Guimarães Rosa – “on se grije i hladi, steže i popušta, odmara i uznemirava. Hrabrost je ono što od nas traži.”
Razvoj je ime koje su psiholozi dali ovom stalnom kretanju života. I o tome želim da govorim večeras. Ali prvo jedno upozorenje: postoji onoliko “razvoja” koliko i “psihologija” (naravno). Ipak, mnoge psihološke teorije dijele pretpostavku da razvoj organizuje (i biva njime organizovan) identitet koji napreduje u smjeru u kojem napreduje i sama osoba. A šta ako identitet nije jedan, već višestruk? Šta ako se razvoj, umjesto linearno, dešava simultano u mnogim pravcima? Ideja po kojoj se naša istorija razvija linearno je efekat narativa koji pričamo sami o sebi. Dok pričamo svoje priče, mi životu pridajemo organizaciju koja proizilazi iz narativne strukture koju koristimo. Kako bi to uradili, mi uređujemo i isključujemo sve što se ne uklapa u našu priču: ćorsokake, prečice, uske staze, oklijevanja, lutanja … Ono što preostane je čista finalna verzija jedne haotične istorije. Takva priča stvara iluziju o jedinstvenom karakteru – jednom identitetu – onom kojeg zovemo JA.
Ali šta ako je JA, u stvari MI?
Od onih koji vode akademski život često se traži da naprave priču o svom životu, koji mi zovemo biografija. Biografija je CV u narativnoj formi. Moja prijateljica koja želi da se prijavi za poziciju predavača na Odsjeku za obrazovanje, trebala je da napiše svoju biografiju. Ovih dana, ona razmišlja da se prijavi za jednu drugu poziciju, iz prilično drugačije oblasti. Ona mi reče da mora da preradi svoju biografiju, na način da njena priča govori o liku koji je privlačan onima koji će birati najbolje kandidate za tu poziciju. Ne koristim riječ “lik” u negativnom smislu. Ja ne vjerujem da postoji istinska osoba iza fiktivnog “lika”. Ako smisao onoga što jesmo proizilazi iz priče, i ako je svaka priča ograničena i uređena, ako smo uvijek nešto više od onga što pričom možemo da kažemo o sebi, onda naši likovi nisu lažna predstavljanja onoga što smo, oni su samo djelimična i uvijek nekompletna predstavljanja. Ne kažem da nema lažnih likova. Možda lik može biti varalica – lik namjerno stvoren lažima, programiran da obmane, iskoristi, ugnjetava krade. Ali to nije fokus ovog razgovora.
Prema tome, ja razvoj shvatam kao kretanje u više pravaca, koje kombinuje razne mogućnosti da ispriča priču o identitetu, identitetu koji je performans i zavisi od okolnosti.
Ovakav razvoj nije koristoljubiv – on je kreativan. I njega sprječava otuđenje. Dozvolite mi da ovo istražim malo detaljnije.
Razvoj je kada postajemo ono što jesmo tako što izvodimo performans onoga što nismo. Ovakvo shvatanje razvoja sadržano je u teoriji Leva Vigotskog, i formulisano od Fred Newman-a i Lois Holzman iz East Side Institute-a, u New York-u.
Evo primjera: kako beba počinje da govori? Beba mumla neke zvuke. Odrasli oko nje dopunjavaju ove zvuke značenjem: “žedna si!” “to je pas!”, “Mama!”.
Jasno, beba ništa ne govori. Ona ne poznaje i ne operiše znacima koji čine jezik. Ali ipak, odrasli se odnose prema njoj “kao da” beba zna da govori. Beba je glumac koji izvodi pričanje – pričanje koje sama ne primjećuje. Odrasli (sporedne uloge u ovoj predstavi) dopunjavaju i podržavaju bebin performans. Kada beba kaže: mmmie, omie, mi kažemo: “Oh, hoćeš mami!” Ja ne znam nikog ko kaže “Stajaću ovdje i posmatraću te dok ne naučiš ispravno da kažeš šta hoćeš!” U tom smislu, odrasli se ne odnose prema bebi u skladu sa onim što beba jeste, već takođe uključuju i ono što beba postaje. Beba postaje sposoban govornik kroz svoj nespretni performans govornika. Ona ne nauči da govori prije nego što počne da govori. Ona postaje ono što jeste kroz performans onoga što još uvijek nije.
Meni se sviđa ovaj pogled na razvoj jer mi pruža nadu. Mi često provodimo mnogo vremena odnoseći se prema ljudima, izborima i životu na bazi onoga što jesu i zaboravimo da uključimo i pogled na ono šta postaju.
A ono što postajemo je često najvažniji aspekt onoga što jesmo. Kad pričamo o vezama, na primjer, kažemo: moj muž JE, moja žena JE, ja sam…Definišemo druge i same sebe bez uključivanja onoga šta postajemo. Ko ćemo postati u ovoj vezi? Kako da odgovorim mom partneru tako da uzmem u obzir šta on-ona postaje?
A šta je sa studijem psihologije? Kako da se odnosim prema mojim studentima uzimajući u obzir ono što oni postaju? Kako da im budem partner i pomognem im u procesu stvaranja, a ne preuzimanja, njihovih profesionalnih identiteta?
Jedan primjer: kada sam bio profesor, moji su studenti često bili sve nervozniji na časovima što su se više bližili diplomi. Patili su se i diskutovali o tome kakvi psiholozi žele da budu. I pričali su o tome kao da postoji neki jelovnik iz kojeg mogu da naruče. Za one koji su željeli da postanu klinički psiholozi, izbor je bio jako sužen. Mogli su da budu psihoanalitičari ili bihevioralni analitičari. I ovo je bio uzak horizont njihovog izbora. Veoma uzak. Imao sam običaj da kažem: “Izaberi bilo šta, nema veze. To je ono od čega ćeš početi, a ne ono gdje ćeš završiti.” Moji studenti su se patili jer su shvatali da je psihološki pristup koji odaberu ono što će odrediti kakvi će oni terapeuti biti. Mislili su da će njihov izbor odrediti put kojim treba marljivo da idu dok ne stignu do krajnje destinacije: idealnog terapeuta. Ali pristupi ne čine terapeuta – terapeut je taj koji kreira i transformiše svoj pristup. Ovaj izbor – i možda svi izbori koje pravimo – su početne tačke, a ne ishodišta. Mi biramo gdje ćemo početi (a uvijek smo na početku, čak i kada završimo), ali ne možemo predvidjeti gdje ćemo stići. Mi odlučujemo gdje idemo, a opet često stignemo na neko drugo mjesto.
Opasnost tog odnosa prema izborima kao prema ishodištima – a ne početnim tačkama – onemogućava nam da vidimo sebe kao autore vlastite istorije, i dovodi do gubitka stvaralačke perspektive. Ako nam je ishodište namjera, izbori su konačni. Oni postaju proizvodi na našoj egzistencijalističkoj polici. Vrijeme i put, od našeg trenutnog JA do našeg željenog JA, su skraćeni i zanemareni. Kada se destinacija cijeni više nego put, putovanje nije zabavno – ono je samo vrijeme i prostor koji nas odvajaju od naše želje. Čitav horizont je sveden na jednu kap sna. Ja govorim o razlici između produkta i procesa. Problem sa psihološkim teorijama koje definišu sticanje identiteta kao jednog, stabilnog i linearnog, jeste u tome što stvaraju identitet koji je produkt. Za mene, identitet je proces. Kada propustimo ovu procesnu dimenziju, a usvojimo samo dimenziju produkta, mi smo otuđeni. Proces, produkt i otuđenje su riječi koje je Karl Marks koristio u svojoj analizi formiranja kapalističkog društva. Otuđeni radnici su oni koji ne vide sebe u onome što rade, jer više ne učestvuju u ukupnom procesu proizvodnje. Mogu zavrtati šarafe na proizvodnoj liniji, ali ne učestvuju u punoj proizvodnji televizora (na primjer). Niti znaju kako se televizori prave – niko na fabričkoj platformi to ne zna. Oni zavrću šarafe po čitav dan, za platu koju će dobiti na kraju mjeseca, za koju će, možda, moći kupiti televizor. Otuđena osoba postaje potrošač. To je lako vidljivo u Marksovoj čovjek-u-fabrici analizi….mnogo je teže da se to razluči unutar nas samih. Ali pokušaću….
Neko vrijeme sam radio kao klinički psiholog. I imao sam dosta pacijenata. Vidio sam mnoge otuđene muškarce i žene koji kupuju i konzumiraju terapiju, koja bi trebala da im obezbijedi drugi identitet. Takođe sam radio i kao profesor. I vidio sam mnogo otuđenih studenata. Studenata koji su kupili studij koji će im dati pravo na novi identitet nakon 5 godina: postaće psiholozi. Neki od njih su bili loši studenti. Nije ih mnogo zanimalo ono što se dešavalo između prve i pete godine. Njima je isključivo trebao produkt pod nazivom “diplomirani psiholog”, koji će biti njihov nakon plaćanja 5 godišnjih rata za status “studenta”. Doduše, neki otuđeni studenti su bili dobri studenti. Oni su čitali, učili i vrijedno izvršavali sve svoje studentske obaveze. To je bio njihov način da plate svojih pet rata. Oni su bili otuđeni jer su mislili da je “diplomirani psiholog” rezultat izvršavanja zadataka. Odrekli su se svojih kreativnih mogućnosti i kompromitovali se konzumacijom diplome. Svega nekoliko studenata se odnosilo prema studiju psihologije kao procesu stvaranja onoga što će sami u budućnosti zvati “psiholog”.
Ima ljudi koji me stimulišu da završim svoj doktorat što prije kako bih mogao da apliciram za profesorsko mjesto. Ja to razmijem, jer i sam ponekad osjećam da to trebam ubrzati. Ali završetak mog doktorata, a posebno kad razmišljam o onome “kako bih mogao da…”, pretvara taj doktorat u produkt, i otuđuje me od procesa kroz koji postajem PhD. Ono što će mene učiniti doktorom (PhD), ako ikad to postanem, nije završetak mog doktorata, već proces stvaranja onoga što ću ja u budućnosti smatrati doktorom. Ono što vas čini psiholozima nije završetak vašeg studiranja ili diploma koju ćete dobiti. To je proces u kojem stvarate psihologa, onakvog kakvim želite biti. To je toliko očigledno, a to zaboravljamo.
Jasno mi je da se nije lako oduprijeti otuđenju u svijetu u kojem vlada sticanje. Potrošački diskurs je koliko zavodljiv, da je snažno utisnut u mnoge dimenzije našeg života. Odnosi su, na primjer, obično svedeni na tržište i potrošačke transakcije. A i politika je. Za nekoliko mjeseci imaćemo predsjedničke izbore. Moj glas može biti valuta kojom kupujem “proizvod – kandidata”. Nakon izbora, mogu se žaliti da proizvod nije kao u reklami. A da je politika process, moj glas bi bio početak mog odnosa sa kandidatom. Gledao sam izborni program na TV-u i nisam našao ni jednog kandidata koji me je pozivao da stvaramo nešto zajedno. Svi su se predstavljali kao “poželjni” (ili tačnije nepoželjni) proizvodi, i tražili su od mene da ih kupim. Njihova obećanja su me trebala umiriti: “Sve što ti trebaš uraditi je da glasaš za mene. Nakon izbora, ja ću se brinuti o tebi, ti ništa ne brini.” Ko je kandidat koji te poziva na učiniš nešto više osim da glasaš za njega? Logika iza svođenja politike na glasanje je ista logika koja nas otuđuje od istorijskih procesa. Mi ne stvaramo istoriju. Sa našim glasovima, mi kupujemo ljude koji će to raditi u naše ime. I, mi više ne vjerujemo u tu istoriju koju oni stvaraju. Preselimo u strašni diskurs beznađa. Svijet nam se predstavlja kao svijet bez budućnosti: apokaliptične prognoze o sudbini planete, nepovjerenje u ljudske sposobnosti za promjenu i precjenjivanje destrukcije i nasilja. Ovaj skepticizam, koji je skepticizam prema čovječanstvu, od nas traži da se povučemo iz političke i društvene sfere. I mi se stisnemo, jer ne vidimo više da smo u stanju da podnosimo ili promijenimo jad oko nas. Naš horizont snova i planova postaje individualizovan, na sebe usmjeren i samotan. Bez nade i vjere u to da možemo učestvovati u stvaranju istorije (i političke i društvene), mi tražimo spas u stvaranju sopstvene individualizovane istorije – istorije koja nas podržava samo ukoliko nas ne prevazilazi.
I to je dio alijenacije kojem doprinosi i dobar dio psihologije. Naglasak je na individualnom, fokus na pronalaženju sebe, i poboljšavanju sebe, stvara iluziju da odgovor na moje nezadovoljstvo mogu da pronađem ako uronim u sebe. Ali, do koje mjere ja mogu da se razvijam prije nego što dođem do ograničenja koja postavlja kontekst u kojem živim, i o čijem razvoju nisam vodio računa? Psihologija može da otuđi čovjeka kada favorizuje odvajanje pojedinca od društvenog konteksta. Može da otuđi kada obeshrabruje ljude u naporu da vide sebe kao stvaraoce istorije koja je veća od njih samih. Otuđuje kada obećava promjenu ukoliko uronimo u sebe i plaćamo još i još konzumiranja terapije. Terapija može da otuđi kada obećava ličnu promjenu i ne njeguje želju i potencijal klijenta da takođe mijenja i svijet. Izlaz iz otuđenja je spašavanje stvaralačkih potencijala. Kada stvaramo, mi ponovo aktiviramo svoj istorijski glas i zauzimamo svoje mjesto ko-autora svijeta u kojem živimo.
Ovo je moj trenutni izazov: da se suprotstavljam otuđenju i da ponovo aktiviram svoje stvaralačke kapacitete.
Moji roditelji imaju troje djece. Moj stariji brat je umjetnik. Moj mlađi brat je glumac, režiser i pozorišni producent. Ja sam postao psiholog. Možda je to razlog zašto se toliko unosim da razumijem psihologiju kao umjetničku kreaciju. Za mene je jako važno da stvaram kreativnu, poetičnu i umjetničku psihologiju. Moj izazov je da koristim tu umjetnost kao put za političku i istorijsku transformaciju.
Koji je tvoj izazov? Kako si ti otuđen/a, i kako možeš da povratiš autorska prava na svoj život?
Kao student, da li si stvarao/la psihologa koji si želio postati? Da li stvaraš ili konzumiraš svoje studije psihologije? Možeš li da prihvatiš svoje izbore samo kao početne tačke? Možeš li izgraditi razumijevanje života na onome šta život postaje, a ne samo na onome šta život jeste?
Na kraju, želio bih pročitati odlomak iz knjige Mia Couto-a. Želim da ga pročitam svom prijatelju koji ide u penziju, drugom prijatelju koji započinje profesorsku karijeru, prijateljici koja tuguje za svojim mužem i onoj drugoj koja ponovo stvara svoj život nakon razvoda; mojem malom nećaku i bolesnom komšiji; divnoj prijateljici koja živi i bori se sa lupusom; meni i mojoj partnerki jer uskoro selimo u novi grad, i naravno, svima vama, studentima i profesorima koji stvarate svoje profesionalne identitete:
“Većinu svog života, mi zapravo ne živimo.
Mi traćimo sami sebe u prostranoj letargiji koju,
radi vlastite iluzije i utjehe, volimo zvati postojanjem.
Ostalo vrijeme, mi “iskrimo” kao svitci,
obasjani samo na kratke momente.
Čitav život može biti okrenut naglavačke u jednom danu
usljed samo jednog od tih kratkih momenata.”
Murilo dos Santos Moscheta
Predstavljeno na “Obilježavanju nedelje psihologije”
na Koledžu za psihologiju, u Brazilu
August 2010.
Tekst prevela i prilagodila Aleksandra Kukoljac