Mnogi su vidjeli šta se sprema. Nacionalistički grafiti su se počeli pojavljivati na zgradama u gradu. Lokalne novine su objavile lokacije skloništa u slučaju bombardovanja. Drug iz razreda mi je rekao da ne spavam u svojoj spavaćoj sobi zato što gleda na vojnu kasarnu.
Nisam slušala ova upozorenja, a ignorisala sam i druge znakove nadolazeće propasti. U mom 12-godišnjem umu, naš grad Mostar bio je isuviše lijep, a ljudi isuviše dobri jedni prema drugima da bi se ovdje desio građanski rat. Pored toga, to proljeće je trebalo da bude najzabavnije u mom životu: Bila sam sretno zaljubljena prvi put u svom životu.
Primijetila sam jednog Marka u školi. Privukle su me njegove nestašne oči i vragolasti osmijeh. Jednog poslijepodneva, dok sam se vraćala kući sa časova klavira, vidjela sam ga kako se spušta nizbrdo na skejtu. Malo je falilo da me udari kad se zaustavio. Ne sjećam se da smo nešto puno pričali. Samo smo stajali i smješkali se jedno drugom. Ali to je bilo sasvim dovoljno da zapečati prećutni sporazum o uzajamnoj simpatiji. Postali smo nerazdvojni.
Marko je bio peti razred, a ja šesti; on je bio nizak, a ja visoka; on je bio Hrvat, a ja sam bila Srpkinja. Uskoro će se naše etničke grupe naći na suprotnim stranama krvavog građanskog rata. Ali u tom trenutku, ništa od toga nije bilo važno. Jedino je bilo važno kako sam se dobro osjećala što me je on primjećivao, što me je upućivao u svoje tajne i šale, što smo dijelili iste prijatelje i neprijatelje, što smo se upuštali u iste avanture.
Jednog dana, nas nekoliko odlučilo je da se popne na napuštenu zgradu i skoči sa njenog ravnog krova. Ja sam stajala na ivici, 3 i po metra iznad zemlje, srce mi je udaralo, kada mi je Marko prišao i stao pored mene. “Ti si najhrabrija djevojčica koju znam”, šapnuo mi je. Sa tim riječima, moj strah je nestao i ja sam skočila.
Tog dana kada je počeo rat, Marko i ja smo se zajedno vraćali kući. Pustili su nas iz škole nekoliko sati ranije bez objašnjenja. Dok smo hodali, kazao mi je da će njegova porodica ako izbije rat otići u Split, Hrvatsku. Pitao me je šta će moja porodica uraditi. Nisam imala pojma. O toj mogućnosti nikada nismo razgovarali u mojoj kući; u tom trenutku moji planovi nisu išli dalje od 6 sati poslijepodne, kada je trebalo da se nađem sa njim i ostalim društvom. Dogovorili smo taj sastanak i rastali se.
Manje od pola sata kasnije, dok sam se penjala uz stepenice u naš stan, eksplozija je potresla našu zgradu. Udar me odbacio niz stepenice i u zgradi je nastao mrak.
Kasnije sam saznala da je traktorska prikolica puna eksploziva dignuta u vazduh u ulici između naše zgrade i vojne kasarne. Jedino što sam znala jeste da moram naći svoju porodicu. Podigla sam se i teturajući izašla napolje. Ljudi su trčali tamo-ovamo. Neki su plakali, neki krvarili. Otrčala sam do tetkine kuće, gdje je bila moja majka. Zagrlila me je i dugo me tako držala. “Sve će biti u redu,” ponavljala je. Nisam bila ubijeđena. Moji planovi za tu veče su očigledno uništeni i sumnjala sam da neću tako brzo biti slobodna da bilo šta drugo planiram. Morala sam stupiti u kontakt s Markom. Morala sam mu reći da sam dobro. Da smo MI dobro.
Te večeri, nakon što se cijela moja rodbina skupila oko televizora, iskrala sam se u hodnik da telefoniram. Okrenula sam Markov broj, prestrašena što ću morati da govorim ili što ću morati objasniti koga trebam. Javio se Markov otac. Ošamućena od uzbuđenja, tražila sam Marka.
Ne znam šta sam se nadala da ću čuti od njega. Možda to da šta god da se događa vani neće nikako uticati na nas. Nijedan etnički sukob ili građanski rat ne može upropastti to što mi imamo. Mislila sam da će me barem pitati da li sam dobro. Ali nije. Jedva da je progovorio i riječ. Razmijenili smo nekoliko neartikulisanih glasova i onda sam spustila slušalicu.
Sljedećeg dana smo saznali da je stan u kojem sam provela djetinjstvo nestao, da je raznesen u eksploziji. Dvije sedmice kasnije, moj brat, rođaci i ja poslati smo u drugi grad.
Iz svog izgnanstva, pisala sam Marku duga pisma koja nikad neću poslati, opisujući svoju ljutnju, tugu i osjećaj dislociranosti. Nekoliko sedmica kasnije, kada je mojim roditeljima postalo jasno da ono što se dešava u Mostaru i šire nije mali sukob već pravi rat, odlučili su da uzmu ono najvažnije – mog brata i mene – i da odu zauvijek.
Smjestili smo se u Beogradu. Kada je počela nova školska godina, živjeli smo u malom stanu u potkrovlju, sa zidovima tako tankim da smo mogli čuti svaki razgovor naših komšija. Kad god sam otvorila usta da nešto kažem u prodavnici ili u autobusu, vidjela sam kako me ljudi obilježavaju kao izbjeglicu.
Pa ipak, jedne večeri, svega nekoliko mjeseci nakon što smo otišli iz Mostara, jedan dječak iz moje nove škole me je pitao da me isprati do kuće. Nismo mnogo pričali dok smo hodali, ali ispred moje zgrade se nagnuo i pritisnuo svoje usne na moje. Njegov jezik se činio kao nasukana riba, klizava i koprcava.
I on se zvao Marko, a to je bio moj prvi poljubac. Čim je otišao, obrisala sam usta, osjećajući se prevarenom. Ukrali su mi ljubav, a ovo sam dobila zauzvrat?
Godinama kasnije i dalje sam razmišljala o svom prvom Marku, a sjećanje na njega je postalo sinonim za izgubljenu nevinost i savršenstvo koje više nije bio moguće. Ti kratki dani sreće svijetlili su kroz tragediju koja je uslijedila. Kada sam se počela zabavljati, kroz šalu sam govorila momcima da imam jednu nezavršenu vezu zbog koje se ne mogu u potpunosti obavezati.
Ipak, kada sam se nekoliko puta nakon rata vraćala u svoj rodni grad, nisam se usuđivala da potražim Marka. Razmišljala sam o tome i čak sam znala i kako da stupim u kontakt s njim preko prijateljice njegove sestre, ali bih uvijek odlučila da to ne učinim.
Šta ako me se čak i ne sjeća? Šta ako su te izgubljene godine izbrisale sve što smo dijelili? Šta ako je to što sam ja Srpkinja, a on Hrvat sada bilo veća prepreka nego kada smo bili djeca?
Najviše od svega sam ipak strahovala da nije ostalo ništa od onog dječaka sjajnih očiju koji me je pratio kući iz škole na skejtu, koje me je ganjao niz spiralna stubišta i sipao sodu bikarbonu u flašu Koka-kole da bi me impresionirao.
Tako da sam potisnula sjećanja na Marka. Onda jednog jutra, 16 godina nakon što sam napustila svoj rodni grad, otvorila sam email kod kuće u San Hozeu, u Kaliforniji, i našla Markovo ime u svom inboksu. U njegovoj poruci je pisalo, “Ako si ti Nikolina iz Mostara onda sam ja tvoj momak još od 5. razreda. Molim te javi mi se da vidimo šta ćemo.” Ove dvije rečenice su bile dovoljne da razbiju moje strahove. Marko je još uvijek bio nestašni dječak u kojeg sam bila zaljubljena. Proveli smo narednih nekoliko sedmica grozničavo se dopisujući mailom, govoreći jedno drugom sve čega smo se sjećali iz naše dječje romanse. Neka sjećanja su izblijedila. Druga su bila toliko jasna da sam se plašila da sam ih izmislila, ali on se sjećao mnogih istih stvari, a opet dovoljno različito da bi moja sjećanja učinio još realnijim.Rekao mi je i neke stvari koje nisam znala, kao na primjer koliko je bio opsjednut željom da me poljubi. On se nije mogao sjetiti cijelog jednog događaja u njegovom stanu zato što ga je, nakon što me nije uspio poljubiti, vjerovatno sasvim potisnuo u sjećanju. Rekao mi je i kako je godinama bio ljut na sebe što nije rekao više kada sam ga nazvala.
Tek nekoliko godina kasnije mi se ukazala prilika da putujem u Mostar. Kada sam došla, našli smo se na uobičajenom mjestu, u podnožju brda gdje mi je on prvi put prišao na skejtu. Bili smo stranci. Ne bismo prepoznali jedno drugo na ulici. A ipak smo razumjeli nešto jedno o drugom što niko drugi nije, niti je mogao. Kao i prvi put, dugo smo stajali i samo se smješkali.
Za razliku od mojih drugih prijatelja Hrvata, koji su odbijali da pređu na stranu rijeke koja je sada bila muslimanska, Marko je djelovao sretan što je tu. Vodio me je od našeg školskog dvorišta do Starog grada, gdje se nalazio stari otomanski most, sagrađen prije 400 godina i raznesen u paramparčad tokom rata. Sa terase na krovu obližnje zgrade, imali smo savršen pogled na osvijetljeni most u svoj njegovoj obnovljenoj ljepoti.
Uz bijelo vino, Marko i ja smo satima razgovarali, prepričavajući našu mladost, osjećaj dislociranosti koji smo dijelili i mnoga djela preljube koja smo počinili jedno drugom tokom gotovo dvije decenije razdvojenosti.
Kao i most, naši životi su razrušeni i onda ponovo sastavljeni. Još uvijek smo sakupljali djeliće, samo smo sada imali jedan dio manje za tražiti. U čašama je ostalo nekoliko gutljaja vina kada su nam se ruke dodirnule, nagnuli smo se i poljubili. Tog trenutka, činilo se kao da ništa nije izgubljeno.
Tekst preuzet sa www.nytimes.com
Prevod: Milica Plavšić