U Banjaluci je prošle sedmice održana promocija knjige „Naši ljudi“ autorke Sare Drek, koja kroz deset priča donosi lična svjedočanstva ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, ali i pokušava razbiti ustaljene predstave o životu u dijaspori.
Sara je veliki dio svog života provela upravo u Banjaluci, u koju se sada vratila kako bi publici predstavila knjigu nastalu iz ličnog iskustva odlaska. Ona se prije tri godine preselila se u Njemačku, gdje danas živi sa suprugom, a upravo taj odlazak bio je prelomni trenutak za njen profesionalni i lični put. Vođena željom da zabilježi priče ljudi poput sebe, pokrenula je platformu „Naši ljudi“, koja je vremenom prerasla u knjigu.
“Nije svaki odlazak nužno uspješan, u mom slučaju odlazak je donio preispitivanje pojma identiteta, propitivanje ko sam to ja…cjelokupnu rekonstrukciju identiteta jedne osobe koja je ovdje bila dosta eksponirana, dosta u komunikaciji s ljudima i onda dođeš na jedno područje gdje ne poznaješ jezik na tom nivou i imaš neku percepciju o tome ko si ti i ko tek možeš postati. I u tim traganjima, kako sebe ponovo otkriti, ja sam shvatila – otkriću se kroz te ljudi i tako su se pronašli ti naši ljudi oko mene koji su dio knjige”, rekla je autorka, čija lična priča o odlasku i otvara knjigu.
“Prva priča u knjizi Bauštela snova je autobiografska, gdje sam se ja susrela sa svojim gubljenjem identiteta i pitanjem ‘ko sam sad ja, ja de facto i ne postojim, trebam nešto novo graditi’, ali onda sam se počela pronalaziti među tim likovima i kroz proces mi je bilo veoma empatično, lijepo, ali nekad i tužno svjedočiti njihovim životima.”
Knjiga “Naši ljudi” obuhvata deset priča o različitim iskustvima i sudbinama ljudi koji su otišli iz BiH, a sve ih veže pitanje odlaska, identiteta, doma i osjećaja gdje čovjek pripada kad ode od kuće, rekla je autorka, dodajući da je počela tražeći odgovore za sebe, a pronašla ih je i za druge ljude.
Izdvojivši neke od priča, autorka je istakla da su razlozi za odlazak za svakoga drugačiji, kao i životni putevi protagonista njene knjige.
“‘Samo da Lazaru bude dobro’ je priča o tome kako je majka zbog zdravlja svog djeteta, zbog zdravstvenog sistema otišla u Švedsku. ‘Drvo života bez korijena’ je priča o dvoje divnih umjetnika koji su shvatili da ne pripadaju Jajcu, nakon što su iznijeli neke stavove u periodu protesta protiv Dvije škole pod jednim krovom ali imamo i ljude koji su potpuno avanturistički krenuli put Amerike, poput dvije djevojke u priči ‘Od malena, za sva vremena’, koje su otišle preko programa Work and travel i dan danas žive na Floridi.”
Jedna od priča u knjizi ‘Dječaci koji vole pozorište’ govori o dvojici prijatelja iz Banjaluke, od kojih jedan sada živi u Švedskoj.
Promociju je moderirala Milica Jovičić, koja i sama dijeli iskustvo života u dijaspori, a koja trenutno posluje sa našim ljudima u inostranstvu, a o knjizi je govorila i profesorica njemačkog jezika, Adriana Švraka, direktorica Glossa centra iz Banjaluke, kroz koji je prošlo više od 10000 ljudi koji su se, učeći njemački jezik, pripremali za svoj novi život.
“Teške su to odluke, ljudi ostavljaju sve, a ne znaju gdje idu. Svjedočili smo i povratcima i razočarenjima i da se dobro snađu, postanu veoma uspješni, ali je tu ključno bilo poznavanje jezika i da možeš da se integrišeš. Oni koji to nisu usjpeli, oni se vraćaju. Najteže je kada imate porodice gdje ode majka ili otac, a djeca ostanu. Imamo jako puno djece koja ostanu kod baka i uče jezik, čekaju da i oni odu za roditeljima”, rekla je prof. Švraka.
Na pitanje moderatorke o životu naših ljudi između dva svijeta, autorka Sara Drek rekla je da su mnogi ostali “negdje između”.
“Čak i ove djevojke što su otišle u Ameriku i zaista žive tamo prelijep život i zadovoljne su i čak osjećaju da im je to dom, ali, kad dođu u BiH, to više nije kući, a kad se vrate u Ameriku, tu su stranci i ostale su negdje između. Dom je i tamo i ovamo, a opet nije nigdje. Mnogi se izgube na tom putu, ostanemo s tim koferom u metafori. Krenuli smo negdje, dođemo tamo i to mjesto je izmijenjeno. Kad odeš, ti više ne možeš da se vratiš na to isto mjesto, promijenili su se ljudi, promijenilo se okruženje… Pa, evo, i moj dolazak u Banjaluku, toliko toga se promijenilo za ove dvije i po godine. Čovjek jednom kad ode, pitanje je da li se više ikad možeš vratiti na to isto mjesto. Možeš se vratiti među svoje iste drage ljude, osjetiti tu neku emociju, ali mjesta ostaju promijenjena nepovratno.”
Govoreći o procesu pisanja knjige, autorka je istakla da su joj sagovornici ukazali veliko povjerenje.
“Ti ljudi se meni bukvalno odškrinuli vrata u svoj život, ja sam bila privilegovana da saznam neke stvari koje većina njih nije nikom rekla, već samo meni u ovoj knjizi, ali ubjedljivo najteža priča je bila posljednja priča iz knjige – priča o momku koji je poginuo tražeći bolju perspektivu, vozeći kamion i ta priča ‘Vraćam se majci u Bosnu’ je zaista potresna. Sve ostale imaju svoje tragične i lijepe momente, ali posljednja je suma sumarum našeg naroda koji ode zarad tog eura više i, nažalost, neka djeca se nikad ne vrate, što je baš tužno.”
Profesorica Švraka podijelila svoje utiske o knjizi, poručivši na kraju da svi ljudi koji dijele iskustvo emigracije možda nikada neće dobiti jasan odgovor na pitanje gdje pripadaju, ali će uvijek imati jedni druge.
„Ovo je knjiga za sve koji su se ikada osjećali izgubljeno. I sama sam 90-ih otišla u Njemačku kao izbjeglica i znam kako izgleda početi iznova – učiti jezik, prilagođavati se i stalno se pitati gdje pripadaš. Povratak je često još teži, jer se vratiš kao druga osoba. Zato sam ovu knjigu čitala iz ličnog iskustva. Ovo nisu samo priče – ovo su stvarni životi. Knjiga ne uljepšava stvarnost i ne nudi iluzije, već iskreno prikazuje koliko je teško biti između onoga što si bio i onoga što pokušavaš postati. Sarino pisanje je autentično, proživljeno i snažno. Ona vidi velike priče u običnim ljudima, zbog čega se u njima lako prepoznajemo. A onda dolazi ona najteža – priča o majci, djetetu, odlasku i gubitku – i shvatiš da odlazak nije uvijek prilika, nego ponekad visoka, nepovratna cijena. Ova knjiga je ogledalo i podsjetnik da su naši ljudi svuda, ali da svuda nose svoje korijene. Možda nikada nećemo imati jasan odgovor gdje pripadamo, ali imamo jedni druge – i to je dovoljno.“
Biografija autorke:
Sara Drek (rođena Velaga) rođena je 28. aprila 1994. godine u Banjaluci, gdje je živjela do svoje sedme godine. Osnovno obrazovanje završila je u Jajcu, nakon čega se vraća u Banjaluku, gdje pohađa Katolički školski centar „Bl. Ivan Merz“. Diplomirala je komunikologiju, smjer odnosi s javnošću, na Komunikološkom koledžu u Banjaluci.
Više od deset godina radila je kao novinarka, spisateljica, urednica i stručnjakinja za odnose s javnošću i marketing. Tokom svoje karijere napisala je više od 1.000 tekstova, uglavnom posvećenih socijalnim temama, prepoznatljivih po autentičnom, iskrenom i emotivnom izrazu.
Za svoj rad višestruko je nagrađivana, a posebno se izdvaja nagrada za autorsku priču „Ničija djeca“, koja je osvojila prvo mjesto na konkursu EU projekta „Young with Voices“.