Otvoriš svoj ormar, uputiš mu tužan pogled i kažeš „Nemam više ništa da obučem“. Ovo mora da je prava glavobolja. Ali najveći problem je da imaš gomilu stvari, koje si obukao/obukla jednom ili dva puta. Neki izvještaji kažu, da su potrošači kupili 60% više odjeće u 2014. u poređenju sa 2000. godinom, ali su zadržali svu odjeću.
Julia Mooney, profesorica iz New Yerseya, bila je uznemirena društvenim i ekološkim ishodima. Odlučila je da na iznenađujući način, privuče pažnju ljudi na problem i ne možemo ostati ravnodušni prema ovom izazovu.
Julia je svoj prvi post objavila na Instagramu, početkom avgusta 2018. godine. Ona je najavila da će uraditi izazov i nositi istu haljinu 100 dana. Očekujući mnoga pitanja, Julia je na početku komentarisala neke.
“Odvratno? Dosadno? Naravno. Volim da se izražavam kroz ono što nosim koliko i drugi”. Ona je takođe objasnila, da ako bi joj se haljina poderala, mogla bi je zakrpiti kao što su to činili ljudi u prošlosti. Htjela je koristiti pregaču na poslu, kako bi izbjegla mrlje od boje. Ali hajde da otkrijemo njen pravi razlog.
Potraga za jednostavnošću je ono što je djelimično motivisalo Juliu. Ona je primijetila, da mučenje oko pitanja šta obući više nije problem. A ako imaš dvoje djece koja moraju biti spremna do 6:30 ujutro, to ti zaista olakšava život. Ona je takođe dodala, da ova mjera može pomoći u uštedi prostora, jer što manje stvari imaš, to su manji ormari koji su ti potrebni, a za neke porodice, to zaista može biti olakšavajuće.
Objašnjavajući ovu odluku svojoj kćeri, dotakla se socijalnog pitanja. Ljudi traže velike količine odjeće po povoljnim cijenama i to prisiljava kompanije, da svoju proizvodnju premjeste u strane zemlje gdje zakoni o radu ne mogu zaštititi radnike. Na primjer, postoje dokazi da različite zemlje koriste prisilni rad i dječiji rad u modnoj industriji. Neki radnici primaju plate koje su 3,5 puta niže od iznosa, koji im je potreban za “pristojan život sa osnovnim uslovima”.
Brza moda vrši pritisak na cijelu proizvodnu infrastrukturu i dovodi do situacije, u kojoj su profiti važniji od dobrobiti ljudi.
Neodgovorna potrošnja dovodi i do ekoloških problema, samo pogledaj sljedeće činjenice. Proizvodnja jednog para hlača proizvodi istu količinu stakleničkih plinova, kao vožnja automobila oko 70 milja. Za izradu jedne pamučne majice potrebno je 2.700 litara vode. To može biti dovoljno da zadovolji potrebe vode prosječne osobe oko 3 do 3,5 godina.
Ponekad kupujemo odjeću bez da smo sigurni, da ćemo je čak i nositi. Vjerujemo da će nam edukacija o gore navedenim činjenicama, pomoći da izbjegnemo ove situacije.
Julija nas ohrabruje da razmislimo prije nego krenemo u začarani krug “kupi, obuci, baci i kupi ponovo”. Ona traži od nas da ne promovišemo kulturu, koja definiše ljude na osnovu onoga šta oni nose. Sa ovim 100-dnevnim izazovom, Julia nije pokušavala natjerati svakoga da uvijek nosi istu odjeću, već je htjela pokazati da nam ne treba toliko novih odjevnih predmeta u ormaru, kao i da ne kupujemo previše garderobu koju na kraju nećemo nositi. Bolje je potrošiti energiju na to da budemo dobri i divni ljudi, umjesto da pokušavamo da izgledamo dobro.
Razmisli i ti o ovom Julijinom izazovu, ne kupuj ono što ti ne treba, doniraj višak svoje garderobe koju ne nosiš i budi odgovoran/odgovorna prema prirodi.
Izvor: brightside.me