Statistika to potvrđuje. Stope depresije, anksioznosti i hroničnog izostajanja iz škole nalaze se na istorijski najvišim nivoima. Pandemija je dodatno pogoršala situaciju, ali trend pogoršanja mentalnog zdravlja počeo je mnogo ranije.
Tokom rada sa više od hiljadu djece, Grin je zaključio da simptome koje vidimo ne treba posmatrati kao neposlušnost ili manjak volje, već kao znakove duboke uznemirenosti. Djeca, poput beba koje plačem signaliziraju glad ili nelagodu, svojim ponašanjem pokazuju da nešto nije u redu.
Zbog čega su djeca danas pod pritiskom
U posljednjih nekoliko decenija došlo je do brojnih društvenih promjena koje su djetinjstvo učinile složenijim.
Nasilje u školama stvorilo je trajnu atmosferu straha i nesigurnosti, ne samo među učenicima, već i među roditeljima i nastavnicima.
Obrazovni sistem sve više se oslanja na visoke standarde i testiranja koja često zanemaruju razvojne razlike među djecom. Očekivanje da svi postižu iste rezultate, bez obzira na individualne sposobnosti, stvara dodatni stres.
Društvene mreže i pametni telefoni donijeli su novu dimenziju pritiska. Djeca su danas izložena ogromnoj količini sadržaja, uključujući i uznemirujuće informacije, mnogo ranije nego prethodne generacije.
Istovremeno, postoji ozbiljan nedostatak stručnjaka za mentalno zdravlje. U mnogim sredinama djeca i porodice teško dolaze do pravovremene pomoći.
Političke i društvene podjele dodatno opterećuju atmosferu u kojoj djeca odrastaju, jer ni ona nisu imuna na tenzije koje vide i slušaju oko sebe.
Vrijeme je da drugačije razmišljamo o mentalnom zdravlju
Grin smatra da dijagnoze često opisuju kako se dijete muči, ali ne objašnjavaju zašto. Umjesto da se fokusiramo samo na simptome, potrebno je razumjeti okolnosti koje stvaraju pritisak.
Neke od tih okolnosti su šire društvene prirode i izvan su dometa pojedinačnih porodica. Ipak, roditelji i nastavnici mogu mnogo učiniti kada je riječ o svakodnevnim izazovima.
To uključuje sukobe sa vršnjacima, vršnjačko nasilje ili izolaciju, školske poteškoće koje nisu prepoznate na vrijeme, ali i porodične nesuglasice oko korištenja ekrana, sna, ishrane ili drugih navika.
Kako izgleda efikasno rješavanje problema
Prema Grinu, pristup mora biti drugačiji od modela u kojem odrasli jednostrano nameću rješenja.
Prvo, rješavanje problema treba da bude zajednički proces. Djeca su spremnija na saradnju kada učestvuju u pronalaženju rješenja, a time se jača i odnos povjerenja.
Drugo, važno je djelovati unaprijed, a ne tek kada problem eskalira. Mnogi izazovi su predvidivi i mogu se rješavati proaktivno.
Treće, fokus ne bi trebalo da bude samo na ponašanju, već na uzrocima tog ponašanja. Djeca će lakše govoriti o problemima koji ih muče nego o samom ponašanju koje je posljedica tog pritiska.
I konačno, kazne i nagrade nisu trajno rješenje. One mogu kratkoročno motivisati, ali ne rješavaju depresiju, anksioznost niti dublje uzroke problema. Većini djece nije potrebna dodatna motivacija, već odrasli koji su spremni da ih saslušaju i pomognu im da pronađu izlaz iz situacije.
Kada stari obrasci više ne funkcionišu
Roditeljski pristupi zasnovani na strogoj kontroli možda su nekada davali rezultate, ali to ne znači da su primjenjivi na svako dijete. Iskustvo pokazuje da pristup zasnovan na moći i kažnjavanju često pogoršava situaciju, naročito kod djece koja se već bore sa ozbiljnim poteškoćama.
Ako određeni metod ne daje rezultat, rješenje nije u tome da ga pojačamo, već da promijenimo pristup.
Ros V. Grin više od dvije decenije predavao je na Medicinskom fakultetu Harvarda. Danas je vanredni profesor psihologije na Univerzitetu Virginia Tech i član nastavnog kadra Univerziteta za tehnologiju u Sidneju. Njegov rad usmjeren je na pronalaženje modela podrške koji će djeci vratiti osjećaj pripadnosti, nade i razumijevanja.
Nova.rs