Čekajući
ukrcavanje na let susrećem Vuka Ršumovića, sjajnog reditelja i sina čuvenog
Ršuma, ali i oca jednog malog Vida. Njegov sin nosi isto ime kao sestrić kog ću
uskoro posjetiti u Londonu.
Kaže Bajaga, nekad omiljeni pjevač moje sestre: „pomislih
Bože da li je to dobar znak“.
U
punom avionu Airbus A320 Britiš ervejza mi pada pritisak i dok slatko kunjam,
kroz trepuške registrujem drugog stjuarta koji nevjerovatno liči na Mahatmu
Gandija. Donosi mali čips i vodu.
Mir brate mir.
Onda se dekodiram i u sebi mumlam stihove Crvene
Jabuke, jednog od bendova koji su nas kao djecu pop formatirali:
„Kad
sat zazvoni na kuli
kraj
Begove džamije
ja
siću, siću do bašče,
šatro
šljive da poberem ..“
Ne
silazim do bašte ali gledam ljude oko sebe i shvatam da su teme održivog
razvoja i dugoročne zaštite prirode već danas postale previše važne. Takozvani
„efekat staklene bašte“ kao tema je u ovom trenu potisnut ratom u Ukrajini, ali
gotovo da nema važnije teme od te.
Radi se o opstanku čovječanstva.
Na kraju, u šarenilu utisaka i misli, stižem do
najljepše bašte. Ona liči na Ćopićevu baštu sljezove boje iz djetinjstva, ali
ima neke svoje čarolije, njoj znane. Ima svoj unikatan i neponovljiv put, pa prođimo
ga zajedno:
Ljetna bašta
Prijedorska Ljetna bašta je sagrađena pedesetih
godina prošlog vijeka. Preciznije, tokom 1957. i 1958. godine. Dok su naši
roditelji stasavali, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih bilo je to jedno od
najpopularnijih prijedorskih mjesta. Počela je kao ljetna kino pozornica. Nema
tadašnjeg srednjoškolca koji se neće sa osmijehom sjetiti fenomenalnih igranki na
toj tački. Ako bi mi mlađi pokušali vizuelizovati, bilo bi to nešto slično kao
scenorafija iz kultnog jugoslovenskog filma Bal na vodi – mladost, ljubav,
voda, ples.
Kažu da se prvi rokenrol u Prijedoru svirao u
Gimnaziji, srednjoj Ekonomskoj školi i Ljetnoj Bašti. 1968. godine počinju prve
svirke i kasnije se spominju bendovi: Polet, Plamteće zvijezde, Kota 095, Nova kota, VIS
Faraoni, Jahači rumene kadulje, Bosna Ekspress i drugi. 1969. godine radi i kao
disko klub.
Na sceni se rade pozorišne predstave na otvorenom.
Nastupa domaće pozorište, pa čak i gostujuća opera „Ero sa onoga svijeta“. Tako
kažu usmena predanja.
Bilo je tu stidljivih prilazaka djevojkama, odbijanja,
plesanja, smijeha, prvih ljubavi, ljubomore, kopiranja velikih gradova kao što
su Beograd i Zagreb, možda i italijanskog, mediteranskog duha. Svih neophodnih
sastojaka za sazrijevanje mladih ljudi.
Približavanjem raspada bivše zemlje i nesretnim,
krvavim ratom, zamiru aktivnosti i u Bašti. Bilo je nekih pokušaja da se zadrži
namjena sviranjem lokalnih r’n’r bendova i uvođenjem zanimacija sa bilijarom i
sličnim igrama, ali bez većeg efekta.
Nakon
’95 i završetka oružanih sukoba, u Bašti počinju da se prodaju traktori. Gotovo
da se netragom gasi 50-godišnja tradicija. Nevjerovatno. Klinička smrt.
Na
scenu stupaju “neki novi klinci” (pomenimo ovde neke: Saška Pećanac, Dado Babić, Zrna, Dejo, Mikša, Šone,
Dino, Erga, Brlek, ..) te krajem 90-tih godina prošlog vijeka započinju
iscrpljujuću i nadasve tešku kampanju za povratak Ljetne bašte mladim ljudima i
tadašnjoj opštini.
Organizuje se prva veća svirka potpomognuta bendovima
iz Holandije i Srbije, traktori se pale na dizel i nestaju iz vidokruga,
opštinska uprava se budi i prepoznaje da se ovakve sistemski bitne stvari ne
mogu prepustiti slučaju.
Do 2010. godine se vodi pravna bitka da se Bašta
adekvatno prepozna i formalno-pravno uredi kao svojevrsni gradski kulturni dom,
nakon čega je urađena i rekonstrukcija iste. Opet na pogon inicijalnih
entuzijasta iz 1999. godine.
Simbolično, ponovo je otvorena festivalom MayDay i to
16. maja 2010. godine na dan oslobođenja grada od fašista u Drugom svjetskom
ratu.
Do
nedavno u Bašti
se čuvalo svako drvo i listić kao uspomena na divnu prošlost i zalog na
ekološku budućnost. Danas su tu novi ekološki izazovi.
Bašta, naša kuća čije
temelje smo morali ponovo da gradimo i otmemo od stihije i puke
komercijalizacije, te joj nađemo i vratimo puni smisao u novom, brzom vremenu.
Danas je prostor koji sve lokalne kulturne grupacije i manifestacije mogu da
koriste na polzu i radost svog naroda.
To je i glavna baza ŠA
Festa, kreativna tačka spajanja najboljeg iz lokalne kulture i regionalnog, pa
i evropskog suda javnosti. Takođe, nešto slično ne postoji u gradovima
okruženja, pa je Bašta i svojevrsna kulturna baština grada i regije.
Ša Fest joj je dao
novi život i postao vrsta kulturne lučonoša. To je važno. Važnije nego što
mnogi misle. Vremena su dekadencije.
Da ne tupim previše: Živio
rokenrol! Stop autotjun 🙂
Bašta je naša!
P.S. Dodjite u julu na
ŠA Fest da zaplešemo zajedno. Neka to bude susret generacija i svih ljudi dobre
volje. To je dobar izbor u moru pogrešnih ..