Na današnji dan 1995. godine, u Sarajevu je preminula Nasiha Kapidžić-Hadžić, jedna od najznačajnijih književnica koje je naša zemlja ikad imala, što potvrđuju njena djela, a i činjenica da je odštampana poštanska marka s njenim likom. Opsadu Sarajeva tokom agresije na BiH 1992.-1995. i ratne nevolje dijelila je sa svojim sugrađanima, a pred sam kraj rata, usljed posljedica višegodišnjeg stresa i narušenog zdravlja, preselila je na bolji svijet.
Uz Nasihine stihove smo odrastali, divili se blagosti, ljepoti i šarenilu koje su dočaravali, budeći u nama najljepša dječija maštanja i snove. Imala je veliki dar da ispiše čaroliju od dječijih želja i nadanja, igrajući se i uživajući u nizanju stihova u kojima i danas uživaju najmlađe generacije. Njena inspiracija, kako je često sama kazivala, bio je začuđeni dječiji pogled kada ugleda nešto novo.
Kuća spomenik
Stihovi pjesme „Vezeni most“: „Kad nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne, na ruci drže most“, uklesani u spomen-ploču, dočekat će vas pri ulasku u kuću u kojoj se, 1931. godine, rodila pjesnikinja cvijeća, trave i rijeka Nasiha Kapidžić-Hadžić.
Kuća, koja je smještena u jednoj od najljepših banjalučkih aleja u naselju Obilićevo, „gradu od lišća“ pored Vrbasa, izgrađena je krajem 18. ili početkom 19. vijeka. Nasihin otac Ali-efendija Kapidžić, viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije, koji je početkom Drugog svjetskog rata bio prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH, ovu kuću je kupio 1920. godine od Muhamed-bega Kulenovića. Kuća je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Svake godine, u julu, u toj kući i bašti, u sklopu manifestacije „Dani banjalučke dijaspore“, održavaju se književni susreti „Vezeni mostovi“, nazvani po jednoj od Nasihinih najljepših pjesama.
U rodnoj Banjoj Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, poslije studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nasiha je neko vrijeme radila kao profesorica u gimnaziji. Nakon toga postaje urednica u Obrazovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva, te urednica biblioteke “Lastavica” i drugih edicija za djecu i omladinu u Izdavačkoj kući “Veselin Masleša” u Sarajevu.
Lete, lete laste
Nasihina briljantna djela objavljena su u mnogim bosanskohercegovačkim i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na druge jezike, izvođena u pozorištu… Najznačajnija su: “Maskenbal u šumi”, “Vezeni most”, “Skrivena priča”, “Kad si bila mala”, “Od tvog grada do mog grada”, „Glas djetinjstva“, „Liliput“…
Većinu djela pjesnikinja Kapidžić-Hadžić posvetila je rodnoj Banjoj Luci, a zbirku “Kad si bila mala” svojoj kćerki Aidi, koja je, kako sama kaže, voljela izmišljati riječi i priče, a njena majka je to bilježila i pretočila u stihove.
– Kada sam shvatila da je njoj taj moj jezik bitan i zanimljiv, počela sam to raditi svjesno. Tu je, izgleda, bio izvor moje posvećenosti jeziku, što mi je kasnije postalo profesija – kazala je Nasihina kćerka Aida Hadžić, magistrica lingvistike.
Čuveni jugoslavenski kompozitor Julio Marić, komponirajući Nasihinu pjesmu „Lete, lete laste“, promijenio je stih „Idica raste” u „Gigica raste“, a na Nasihin upit zašto je to uradio, odgovorio je: „Šta ima veze, tvoja kćerka (Idica) je već velika, a moja (Gigica) je još mala“.
“Kolonija Lastavica”
Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ svojevremeno je organizirala za djecu, čitatelje i autore nagrađenih radova posjete „Koloniji Lastavica“. Nagrada je bila sedam dana na moru uz druženje s piscima čije knjige je izdala biblioteka „Lastavica“.
– Mama je u „Koloniju“ išla kao urednica biblioteke i kao pisac-gost, a ja sam je pratila. Tako sam upoznala Branka Ćopića – mog idola, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Daru Sekulić, Nedžatija Zekeriju… I u kući sam bila okružena najboljim dječijim knjigama, čitanju nije bilo kraja. Bilo je to divno i bezbrižno djetinjstvo ‘70-ih, s mamom koja mi je bila najbolji prijatelj, podrška, uzor, inspiracija i izvor ljubavi, pokretač svega što ostaje bitno za život – rekla je Aida.
I Aidina kćerka Ema naslijedila je talent za pisanje. Doktorirala je psihologiju na Univerzitetu Yale u SAD, a njeno pisanje nailazi na velike pohvale i kritičara i čitatelja. Svoje nane Nasihe se ne sjeća, jer je imala dvije godine kada je ona umrla, ali njena majka Aida je Emu tokom odrastanja upoznala s naninim pjesmama.
– Imala sam osam ili devet godina kada sam „ozbiljno“ pokušavala da prevodim pjesme moje nane Nasihe na engleski. Gledam fotografije iz rata, gdje se ona igra sa mnom, hrani me, uspavljuje pored šporeta na drva sa sulunarom probijenim kroz plastičnu foliju na prozoru… Ponosna sam što sam je imala i volim da vjerujem da sam naslijedila njen talent za pisanje – kazuje Ema.
Za svoje stvaralaštvo Nasiha Kapidžić-Hadžić dobila je brojne nagrade, među kojima Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu “Veselin Masleša” grada Banje Luke i dvije godišnje nagrade Izdavačke kuće “Svjetlost”.
Cvjetna grana
Cvjetna grana
pčelama hrana
i klackalica
za bezbroj ptica.
Ona je kut
gdje pauk ljut
upreda nit
u srebrn štit.
Ona je još
u vrtu broš,
vjetru lepeza
od finog veza,
oblak bjeline,
izvor svježine
i rosi stan
mirisan.
Avaz.ba