U subotu uveče, 10. avgusta, izvedena je premijera predstave “Priče s trajekta” na trajektu “Oliver” (Jadrolinija) čiju režiju potpisuje Anica Tomić, u izvođenju ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
“Predstava Priče s trajekta okuplja intimne priče svih naših otaca, majki, stričeva, baka i djedova, pa i nas samih koji smo se susretali na palubama trajekata ploveći na otoke ili se vraćajući s njih. Jadrolinija tako postaje žila kucavica koja povezuje, ne samo nas i naše otoke, nego povezuje ljude, njihova sjećanja, nade i sve ostvarene i neostvarene snove. Prvi put pričamo priče onih ljudi zbog kojih i postoji Jadrolinija – svih onih znanih i neznanih ljudi, slučajnih putnika koji su utkali svoje živote u palube Jadrolinijinih trajekata. Kako ispričati neispričane priče, tko su svi ti junaci i junakinje? Tko su svi ti mali ljudi kojima je Jadrolinija duboko obilježila životne puteve, zbog koje su stigli tamo gdje su krenuli? Trajekti Jadrolinije tako su postajali intimna pozornica za mnoge važne događaje” – piše u najavi predstave.
O gradu kao scenografiji, gradu kao pozornici, ambijentalnom teatru i nekonvencionalnom pozorištu govori Anica Tomić, redateljka predstave “Priče s trajekta”.
“Prvi put kad sam razgovarala sa Ivanom Plazibatom, ravnateljem drame, pitala sam se kako pristupiti terenima koji su otkriveni i neotkriveni. No, neopisiva je gužva i kolone turista su takve da se gradom ne može hodati, pa nije pametno koristiti gradske scenografije. Kako sam vezana uz otoke, godinama sam pokušavala ispričati priču o mornaru koji je zbog nesretne ljubavi skočio s trajekta Jadrolinije, koga su tražili cijelu noć i na kraju su ga uspjeli izvući. Mislila sam što bi bilo da se priča igra tamo gdje se dogodila. Pitala sam Plazibata što bi bilo kada bismo napravili predstavu na jednom od trajekata Jadrolinije. Bili su zaprepašteni da ja to želim u sred sezone, ali su prihvatili. U sedmom mjesecu prošle godine nismo znali ni da li će to biti moguće, a u desetom mjesecu počeli su pregovori. Uprava je rekla da im je to zanimljivo, ali nismo znali koji ćemo brod dobiti. S obzirom na to, morali smo dugo čekati na ifnormaciju o strukturi. Dramaturškinji Jeleni Kovačić je ideja bila dobra. Ona je inače Bračanka podrijetlom. Ivor Martinić, naš prijatelj s fakulteta je kolega s kojim gledamo predstave i čitamo tekstove je rodom Bračanin. Imali smo tako nekog tko ozbiljno barata jezikom” – kaže Tomić za BUKA magazin.
Bilo je rizično pozvati ljude da pošalju priče, no ubrzo su svi počeli slati priče, kaže Tomić o otvorenom konkursu za tekst predstave.
“Dobili smo oko stotinu priča, među kojima i memoara. Odlučili smo da skupljamo priče do 1.2. Stiglo je masu priča, dobijali smo priče svim kanalima i nakon roka. Priče su bile vezane uz otoke oko Splita, ali i područje od Rijeke, pa sve do Dubrovnika, sa svih otoka i mjesta gdje se Jadrolinija kreće. Morali smo ograničiti vrijeme. Počeli smo slagati priče po temama, pa smo imali korpus tema koje se bave posadom, pa korpus tema o samim trajektima, pa onda niz priča o ljubavima, porodima, smrtima, svađama. Kad smo prikupili priče, zaključili smo da obuhvaćaju sve od rođenja do smrti i da prate ljudski život” – kaže Tomić.
Dugo se čekalo na informaciju koji će brod dobiti, na kraju su saznali da će to biti “Oliver” koji kreće iz splitske luke u 10:30, ide za Vela Luku, pa potom nazad za Split u 17:35. Kad on stigne u luku, tehnika dolazi sa kablovima, zvučnicima, a kapetani su ustupili svoju sobu za kostimografiju, koja cijelo vrijeme putuje s njima pod ključem. Ostatak se namješta od 6 do 9, i to radi 40 ljudi.
“Brod je ogroman, ima ogromnu garažu i tri palube. Dečki su mislili kako dobiti dobar zvuk i dobro osvjetljenje, pa smo morali uključiti tehničku maštu jer brod postaje jedan od likova. To je klasičan ambijentalni site specific. U svojoj dugoj karijeri imala sam ih mnogo: na krovovima zgrada, u podrumima, stepenicama, po travnjacima i šumama. Tako sam počela karijeru, igrajući u raznoraznim prostorima. To te inspirira i meni su scenografije kao likovi veoma interesantne. Ono što je specifično na razini ideje jest da je predstava vezana za trajekt i zajednicu, pa je ovo tek prilagodba prostoru” – kaže Tomić.
Publika prvo stoji u garaži. Kreće se prema salonu gdje boravi 70 minuta i potom ide opet kretanje: priče na palubama, izložba i silent party, a potom dio predstave u pristaništu i ispred broda.
“Uzbudljivo je zato što je sam brod uzbudljiv, ugase se ventilacije i radi samo jedan motor. Mornari ostaju, kao i električari. To je posada koja se mijenja svaka dva tjedna. Brod cijelu noć radi, a najvažnija dva čovjeka uz kapetana i prve časnike, su nam dva električara koji gase ventilacije, pale svjetla, spuštaju rampe. Glavnina priče se odigrava u montažnoj dramaturgiji, sjajni ansambl splitskog kazališta pjeva, igra, glumi, izvodi priču iz prostora u vrijeme, iz situacije u situaciju, držeći konzistentnu priču o plovidbi koja kreće od bonace i završava u oluji, uz priče koje se odvijaju furiozno” – kaže Tomić za BUKA magazin.