Godine su 1920-e. Amerikom vlada prohibicija, no svi piju a društvo se liberalizira. Ulagači kupuju dionice čije cijene suludo rastu. Žene dobivaju pravo glasa u čitavoj državi. Na filmu, popularni ženski glumački tip “naivke” kakve su igrale Lillian Gish i Mary Pickford nestaje i ustupa mjesto “mondenkama” poput Glorie Swanson i Pole Negri. Hollywood postaje Hollywood kakav će nam zauvijek ostati u kolektivnom sjećanju. Film ima moć kakvu niti jedan medij nikada prije nije imao.
Podrijetlo šefova Warnera, MGM-a, Paramounta, Universala, Foxa, Columbije i drugih “povremenih” studija toliko je slično da će i najveći protivnici teorija zavjere jednoga dana imati problema s osporavanjem nekih budućih gmazovskih teorija. Nekolicina Židova, uglavnom imigranata iz srednje i jugoistočne Europe, rano su prekinuli školovanje, radili teške poslove, napredovali u trgovce krznom, tekstilom ili se bavili zbrinjavanjem otpada. Iako nisu imali pojma o filmu, svi su u nekoj fazi kupili jeftina kina, “Nickelodeone”. Filmove su prvo prikazivali, zatim distribuirali, a kad više nisu imali dovoljno filmova za distribuciju, počeli su ih sami producirati.
Zajedničko im je bilo i to što su nerijetko dolazili iz obitelji s dvoznamenkastim brojem djece. Braće i sestara Warner bilo je dvanaest. William Fox (20th Century Fox) bio je najstariji od trinaestoro djece, a Carl Laemmle (Universal) deseti u nizu od trinaest. U odnosu na njih, Harry Cohn (Columbia) i Marcus Loew (MGM) s četvero braće i sestara doimaju se usamljeni poput jedinaca. Samuel Goldwyn bio je najstariji od šestero djece, a gotovo nestvarno zvuči da je Adolph Zukor (Paramount) imao jednog jedinog brata.
Siromasi su prilično brzo postali moguli, vlasnici ogromnih studija. Kao šefovi studija imali su sve: setove na kojima su mogli snimati što god su željeli, ugovore s glumcima toliko čvrste da je nerijetko bilo teže prijeći iz jednoga studija u drugi negoli danas iz Barcelone u Real. Imali su i opskurne tipove povezane s mafijom koji su za njih odrađivali prljave poslove i svoje policajce koji su rješavali ono što kriminalci nisu mogli. Ako bi nešto promaklo zakonu i bezakonju, imali su na raspolaganju i novinare koji su kreirali istinu po njihovoj mjeri. Jedino što nisu imali bio je respekt, kako je to definirao legendarni filmski publicist David Thomson u svojoj knjizi “The Whole Equation”/”Cijela jednadžba”.
Nedostajao im je respekt starog ekonomskog i društvenog establišmenta, koji ih je doživljavao kao potencijalno opasnu skupinu skorojevića, još k tomu i Židova, čiji je utjecaj na javnost prevelik, nemjerljiv s bilo kojim dotad poznatim. Osnivači filmske industrije pobjegli su od njih s istoka Amerike na zapad, no njihov ih je gnjev i ondje pratio. Ono na čemu su ih najlakše mogli srušiti bio je moral, odnosno nemoral.
Dvadesetih su se godina holivudski skandali redali jedan za drugim, puneći novine i dižući kosu na glavi svima onima kojima su film i bogatuni ionako išli na živce, među kojima nije bilo nemalo antisemita.
Skandal koji je najozbiljnije u povijesti zaprijetio Hollywoodu dogodio se u rujnu 1921. Jedan od najznačajnijih komičara u povijesti filma Roscoe Arbuckle, zvani “Fatty”, s prijateljima je tri dana tulumario u hotelu Sveti Franjo u San Franciscu, u društvu raznih starleta, slaveći navodno kupovinu novoga automobila. Jednoj od starleta, Virginiji Rappe, na zabavi je pozlilo, da bi četiri dana nakon toga umrla, u sanatoriju inače poznatom po pobačajima. Virginijina “kolegica” “Bambina” Maude Delmont optužila je “Fattyja” za silovanje pokojnice i protiv njega je podignuta optužnica za silovanje i ubojstvo.
Mediji su se natjecali u sotoniziranju “Fattyja”. U napadima su prednjačile novine Williama Randolpha Hearsta, na čijoj će se jahti 1924. godine odigrati jedan od većih skandala toga doba. Medijski magnat kojem će se Orson Welles kasnije narugati u “Građaninu Kaneu”, izjavio je da nikad nije prodao više novina nego tada! Razni radikali tražili su smrtnu kaznu i pozivali na obuzdavanje Hollywooda. Pokojničin agent optužio je “Fattyja” za silovanje komadom leda, koji se u novinama pretvorio u bocu šampanjca. Ubrzo je isplivalo kako je Rappe patila od kronične upale mjehura, koja se komplicirala kada bi se odavala alkoholu, a to nije činila nimalo rijetko. Također, otkrilo se da je glavna svjedokinja Delmont, koje nije morala niti svjedočiti, nabavljala bogatim filmašima djevojke za zabave, a onda iznuđivala novac od njih prijeteći im prijavama zbog silovanja. Zabrinuti za imidž, reket su plaćali svi.
Iako je bilo jasno da je Rappe umrla zbog kroničnih problema koji su naglo evoluirali, “Fattyju” je triput suđeno. Kada je napokon u travnju 1922. godine oslobođen, uz nezapamćenu ispriku treće porote, karijera Roscoea Arbucklea bila je završena. Will H. Hays, koji je u međuvremenu preuzeo ulogu holivudskog čistača, zabranio mu je bavljenje filmom, a kad je zabrana povučena više ga nitko nije htio angažirati. Genijalac koji je bio mentor Chaplinu i Keatonu i imao potpisan ugovor s Paramountom na iznos od tada golemih milijun dolara godišnje, propao je i okrenuo se alkoholu. Ironijom sudbine, umro je od srčanog udara neposredno nakon povratničkog popisa ugovora s Warnerom 1933. godine.
Suđenje Roscoeu Arbuckleu taman se zahuktalo, a Hollywood je potresao još jedan užas. Glumac i vrlo uspješan redatelj William Desmond Taylor ubijen je 1. veljače 1922. godine. Tijelo je pronašao njegov batler Henry Peavey, 2. veljače u 7.30 ujutro.
Zločin je zauvijek ostao neriješen. Posljednja koja je Taylora vidjela živog, oko 19.30 prethodne večeri, bila je njegova prijateljica Mabel Normand, vjerojatno najveća komičarka nijemoga filma, česta partnerica upravo nesretnome “Fattyju” Arbuckleu. U džepovima pokojnika nađen je novac, na prstu je imao dijamant. Pljačka je isključena kao motiv, iako nitko nije vidio novac kojim se pokojnik ranije hvalio.
Problem je u tome što na uviđaj nije stigao CSI Miami ili Las Vegas, nego CSI Hollywood. Naime, batler problematične prošlosti Peavey, sumnjičen za podvođenje maloljetnika, nije prvo pozvao policiju nego studio. Na mjesto zločina prvo su stigli ljudi iz Paramounta i očistili ga od svih dokaza koji bi mogli smetati ionako poljuljanoj industriji. Nestao je alkohol koji su Taylor i Normandica pili, nestala su sva ljubavna pisma osim onih koje je redatelju pisala 19-godišnja zvjezdica Mary Miles Minter, opsjednuta čovjekom koji joj je mogao biti otac. Slučaj “Arbuckle” bio je preopasan da bi industrija dozvolila novu blamažu.
Zamjenik šerifa Los Angelesa Eugene Biscailuz prijetio je reporteru Chicago Tribunea Eddieju Dohertyju da bi ga netko od brojnih ljudi iz skandalima načete industrije koji su zbog novinara ostali bez posla mogao upucati. Detektivi su kasnije priznali da su puno puta tijekom istrage morali stati na loptu. Mabel Normand nije sumnjičena za ubojstvo, ali joj je ono uništilo karijeru. Prema nekim špekulacijama, Taylor je ubijen jer je Normandicu pokušavao istrgnuti iz okova njezinih dobavljača kokaina. Mary Miles Minter bila je puno sumnjivija, a u brojnim teorijama krivac je njezina posesivna majka Charlotte Shelby. Sumnjivi su bili i batleri, ne samo tadašnji Peavey nego i bivši Taylorov batler koji je nestao u čudnim okolnostima. Svi tužitelji koji su radili na slučaju zanemarivali su i gubili dokaze koji su teretili Minter, vjerojatno svjesni tko odlučuje o njihovoj karijeri u Kaliforniji. Jer u mladu je glumicu, pored ostalih, bio zaljubljen i Samuel Goldwyn…
Puno godina kasnije, jedna druga glumica, Margaret Gibson, navodno je na samrti priznala krivnju za zločin, no 1964. godine kada je to učinila bila je već odavno luda. Nju pak sa zločinom nitko nikada nije povezivao, iako je bila partnerica Tayloru i u biografiji imala prijave za trgovinu opijumom, ucjene i prostituciju. Slučaj dodatno zapetljavaju teorije prema kojima je Taylor bio biseksualac. Taylorovo ubojstvo nadahnulo je brojne knjige i teorije. Zanimljivo, njime se pod stare dane bavio veliki redatelj King Vidor, uvjeren da je ubojica Minteričina majka Charlotte Shelby, no slučaj nikada nije riješen. Glavna junakinja Wilderova “Bulevara sumraka”, filma kojeg je Louis B. Mayer mrzio jer je Billy Wilder “pljuvao industriju koja ga je hranila”, ne zove se slučajno Norma Desmond. Desmond zbog Williama Desmonda Taylora a Norma zbog Mabel Normand.
Tih godina skandali su se redali, no nisu svi bili “kapitalci”. Olivia Thomas, atraktivna glumica i supruga Jacka Pickforda, brata slavne Mary Pickford, umrla je u Parizu 1920. popivši greškom suprugove lijekove, koji nikako nisu odgovarali njezinim drogama. Slavni glumac Wallace Reid, protagonist Griffithova “Rađanja jedne nacije” umro je 1923. godine od “overdosea” u sanatoriju, u koji ga je dovela ovisnost u morfiju.
Po svemu sudeći, Reid je postao ovisnik zbog studija, koji ga je 1919. godine, tijekom snimanja “Doline divova”, opskrbljivao morfijem, kako bi lakše podnio jednu ozljedu.
Poznata kao “Djevojka koja je bila prelijepa”, predivna glumica Barbara La Marr umrla je 1926. godine, od tuberkuloze uzrokovane neprekidnim partijanjem, alkoholom i drogama, ne doživjevši trideseti rođendan. Prema nekim verzijama, razlog smrti nije bila tuberkuloza nego predoziranje kokainom. La Marr je spavala dva sata dnevno, misleći kako je život prekratak da bi ga trošila na san. Neobična djevojka bila je scenaristica prije no što je postala glumica. Udavala se pet puta, u skladu omiljene joj uzrečice “jedite, pijte i ženite se – sutra ćemo umrijeti”. Stigla je posvojiti i dijete, kao neka pradavna verzija Angeline Jolie. Na posljednji počinak “djevojku koja je bila prelijepa” ispratilo je 40.000 ljudi. Jedan od rijetkih koji je s njom do kraja komunicirao bio je Paul Bern, kasniji suprug Jean Harlow, koji je život skončao vrlo sumnjivim samoubojstvom. Nezaobilazni Louis B. Mayer prekrstio je kasnije Hedwig Evu Mariu Kiesler u Hedy Lamarr u spomen na Barbaru. I njezinu ovisnost potaknuo je studio, kljukavši je morfijem nakon ozljede na snimaju “Duša na prodaju”.
Veliki skandal mogla je biti smrt Thomasa H. Incea, značajnog redatelja i producenta nijemih filmova, da je nije zataškao čovjek na čijoj se jahti dogodila – William Randolph Hearst. Thomas H. Ince bio je po mnogo čemu ispred svoga vremena. Povijest Hollywooda mogla je biti drugačija da je poživio dulje od 42 godine. No da tako ne bude, pobrinuo se po svemu sudeći Hearst. Službeno, Ince je umro 19. studenoga 1924. u bolnici od iznenadnih zdravstvenih problema. Neslužbeno, pao je od metka novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta na njegovoj jahti “Oneida”. Hearst je ciljao Charlieja Chaplina, sumnjajući u to da ovaj ljubaka s njegovom ljubavnicom, glumicom Marion Davies. Umjesto Chaplina, metak je pogodio Incea, čiji su rođendan slavili na jahti. Svi prisutni davali su nakon toga proturječne iskaze i lagali da je Ince umro prirodnom smrću. Hearst je sve dobro podmazao. Bogato je nagradio Inceovu udovicu a novinarka prisutna na jahti Louella Parsons dobila je doživotni ugovor za Hearstove medije, koji su njezine holivudske kolumne distribuirali diljem svijeta.
Svi ovi skandali rastakali su Hollywood i prijetili urušavanjem financijske i društvene moći njegovih vlasnika. Da bi zaštitili sebe, Zukor, Fox, Goldwyn, Loew i Laemmle 1922. godine osnivaju Motion Picture Producers and Distributors of America (MPPDA). Na njezino čelo postavili su utjecajnog republikanskog političara Willa H. Haysa, menadžera uspješne predsjedničke kampanje američkog predsjednika Warrena G. Hardinga. Za tada ogromnu plaću od 100.000 dolara godišnje, Hays se odrekao tadašnjeg posla “Postmaster Generala”, sjajne pozicije za uhljebljenje zaslužnih političara, i preuzeo moralnu brigu o Hollywoodu. Bio je odabran da sredi filmove, prije no što netko drugi sredi čitavu industriju. Bio je idealan kandidat, ultrakonzervativac i jedan od vodećih republikanaca; mason i rotarijanac, izviđač, nepušač i antialkoholičar. Silne udruge koje su tražile federalnu cenzuru Hollywooda Hays je obradio jednu za drugom i industriji sačuvao samostalnost. U ugovore studija sa zvijezdama unio je klauzule da se oni mogu otkazivati u slučaju neprimjerenog ponašanja, formirao “11 Don’ts i 26 Be Carefuls”, koji su regulirali izgled filmova. Pa ipak, studiji su vrludali u primjeni odredbi sve do 1930. kada je sastavljen “Production Code”, poznat kao “Haysov kod”, a 1934/1935. na pritisak Katoličke crkve počela je njegova stroga primjena. Seks, nasilje, nemoral… sve ono čega je u Hollywoodu iza ekrana bilo u izobilju, s ekrana je izopćeno. Hays je iskoristio svu svoju konzervativnost da bi zaštitio najveće licemjere i profitere.
Ključnu stvar za dobivanje “respekta” pokrenuo je ipak Louis B. Mayer. Mogul MGM-a koji 1922. godine još nije bio među najvećih igračima, već 1926. vedri i oblači Los Angelesom. Mayer dolazi na genijalnu ideju zbog koje mu David Thomson tepa da je jedan od rijetkih koji su spoznali “cijelu jednažbu”. Da bi filmaši drugima djelovali ozbiljno, prvo sami sebe moraju predstaviti ozbiljno. U prosincu 1926. Mayer je u novoj kući u Santa Monici na večeru pozvao redatelja Freda Nibloa, glumca Conrada Nagela i producenta Freda Beetsona, i udario temelje ideje o “Akademiji”. Dana 11. siječnja na večeri u hotelu “Ambasador” okupilo se 36 utemeljitelja “Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti” (kasnije otpada “Američke”), da bi 4. svibnja 1927. na raskošnom banketu članarinu uplatio 231 član. Koliko je “akademika” imalo završenu osnovnu školu, bolje je ne znati. Prvi predsjednik “Akademije” Douglas Fairbanks navodno je pohađao Harvard, no po svemu sudeći nije završio niti srednju školu.
Za totalni respekt nedostajale su još samo nagrade. I tako smo došli do Oscara. Oscari su jednom sumnjiv biznis napokon promovirali u najljepši posao na svijetu. Glamurozna nagrada pokazat će i najvećim sumnjičavcima da Hollywood nije leglo amorala skorojevića sumnjivog podrijetla. Haysova cenzura, “Akademija” i Oscari trojstvo je koje desetljećima čuva holivudsku tvornicu snova prema unutra a prema van je promovira u prethodnicu američkog kulturnog imperijalizma. Zbog toga, vlasti žmire nad svim holivudskim prljavštinama i malverzacijama. Dok god su filmovi na ekranu čisti – čisto je i sve oko njih. Sve ono što su “Akademici” iza ekrana radili, na ekranu je bilo zabranjeno. Lascivni filmovi snimljeni početkom 1930-ih, čije smo originalne verzije prošlih godina otkrivali putem DVD kolekcija “Zabrenjeni Hollywood”, odjednom su postali prošlost.
Holivudski moguli učvrstili su društvenu, političku pa i policijsku moć. Muž legendarne “platinaste plavuše” Jean Harlow Paul Bern 5. rujna 1932. godine pronađen je mrtav u njihovoj kući, gol, s rupom od metka u glavi. Kuhar i batler koji su tijelo pronašli prvo su pozvali Louisa B. Mayera. Mayer je na mjesto zločina stigao sa šefom “publicityja”, šefom sigurnosti MGM-a, koji je bio bivši policajac, a oko mrtvoga Berna paradirali su legendarni producenti Irvin Thalberg i David Selznick. Tek kad su svi oni obavili što su trebali, pozvana je policija! Bern je ostavio kratku oproštajnu poruku i slučaj je zatvoren kao samoubojstvo. Danas je mnogo izglednije kako je Berna ubila bivša žena Dorothy Millette, čije je tijelo nekoliko dana kasnije pronađeno u rijeci Sacramento. No slučaj 1932. godine nije smio biti kompliciran i dugo trajati, ne daj Bože ugroziti karijeru najveće MGM-ove seks bombe. I sama Jean Harlow, rob slavnoga studija, skončala je nesretno 1937. godine prirodnom smrću, kao 26-godišnjakinja u tijelu starice.
Godine 1933. tada mladi i pijani John Huston automobilom je usmrtio mladu pješakinju. Otac Walter bio je u dobrim odnosima s Mayerom i sin jedinac je dva puta oslobođen krivnje, da bi mogao izrasti u velikog i slobodoumnog redatelja, osvajača dvaju Oscara. Pješaka je, vrlo vjerojatno, iako to neki biografi osporavaju, usmrtio i Clark Gable, koji je Mayeru bio toliko vrijedan da je kaznu umjesto njega odgulio neki srednje pozicionirani MGM-ov rukovoditelj.
Kao što su naši distributeri, koji su prvo bogatstvo stekli 1980-ih godina ilegalno distribuirajući strane filmove na VHS-u danas najglasniji borci protiv piratizacije, tako su Mayer i društvo postali glavni čuvari američkih vrednota. “Akademija” je imala sreće sa svojim nagradama. Jednog dana kad su stekli respekt, nitko ih više nije dirao. Nije im se dogodilo, kao recimo naših poduzetnicima, da osnuju nagrade i onda, unatoč zvučnim imenima nagrada i lijepim ceremonijama na kojima ih jedni drugima dodjeljuju, čekaju u redu za Remetinec. Oscari su rijetko kada dijeljeni zasluženo, no zahvaljujući nepravdi na kojoj su iznikli i oni i “Akademija” i “Haysov kod”, Amerika je između 1930-ih i 1950-ih godina na filmu imala formalno savršenu i emotivno i seksualno suspregnutu renesansu kakvu je u slikarstvu imala Italija, u doba najrazvratnijih Papa, kako je to govorio Tomislav Gotovac.