Hačiko je pripadao rasi pasa akita
inu,koja potiče iz Japana, a naučnici su dokazali da su oni jedna od
najstarijih rasa na svetu. Veliki su i snažni, a obično su bronzano-bele boje.
Za vreme Drugog svetskog rata u Japanu se znatno smanjio broj akita, jer se
njihovo krzno koristilo za pravljenje vojničke odeće.
Hačiko je rođen 1924. godine, a njegov
vlasnik je bio Hidesaburo Uena, profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Tokiju.
Svakoga jutra kada je profesor Uena išao na posao, Hačiko ga je pratio do
železničke stanice Šibuja. Kada bi voz krenuo, Hačiko se vraćao kući. Voz kojim
se profesor vraćao sa posla pristajao je u stanicu u 17 časova, a njegov veran
pas ga je uveliko čekao. Ova rutina se nastavila sve do maja 1925. godine kada
je jednog dana Uena umro na fakultetu i nikad se nije vratio kući. Hačiko je ipak
proveo narednih devet godina čekajući gazdu kod železničke stanice.
Ljudi koji su tu radili, redovno su mu
davali hranu i vodu i svi oni su bili zadivljeni ovim iskrenim prijateljstvom.
Godinama potom, jedan student profesora Uena čuo je za Hačikovu vernost i
odlučio da napiše članak o tome. Ubrzo potom u skoro svim novinama objavljivane
su priče o Hačiku, te je on vremenom
postao simbol lojalnosti za japanski narod.
Hačiko je uginuo 8. marta 1935. godine
blizu Šibuja železničke stanice. Ovaj pas je potom prepariran i dan danas je
izložen u Nacionalnom naučnom muzeju Japana u Tokiju, a spomenik mu se nalazi
pored spomenika njegovog gazde Hidesaburoa Uena. Koliko je Hačiko značio
Japancima, govori i sama činjenica da mu je aprila 1934. godine podignuta bronzana
statua na mestu gde je uvek čekao svog prijatelja.