'Narodi i države počivaju najvećim dijelom na pričama kojima se hrane. Ako sebi pričaju priče satkane od laži, osuđeni su da u budućnosti ispaštaju od posljedica tih laži. Oni (narodi) koji su u stanju da sagledaju i prihvate istinu o sebi, oslobađaju se tereta prošlosti i mogu da grade sretniju budućnost.“ (Ben Okri: A Way of Being Free)
Istina uvijek ima više lica. Iako su svjedoci istog događaja istina Nijemca koji plazi ulicama Drezdena ne bi li udahnuo posljednje krpe kiseonika koji će mu spržiti pluća, potpuno je drugačija od istine pilota RAF-ovog bombardera koji je u zoru tog 13. februara 1945. sijao smrt po poljima njemačke kulturne riznice u čije su katakombe nacisti smjestili tvornice oružja.
Stvarna, opšteprihvaćena istina o prošlosti, baš kao ni o sadšnjosti, ne postoji. Ona je ideal kojem se teži, nepoznanica koju je nemoguće spoznati. Zato je istorija konvencija, opšteprihvaćeni dogovor o događajima iz prošlosti i kauzalnim vezama između tih događaja koji se temelji na manje-više provjerljivim izvorima.
Nasuprot svarnom životu i istoriji stoji umjetnička istina kao kakav paralelni svijet, slika stvarnosti prelomljena kroz svijest umjetnika. Ona predstavlja univerzalnu istinu jer niti je istina niti laž: za nju ne vrijede mjerila profanog svijeta. Iz umjetničkog djela pred nas, kao sa tkalačkog razboja, silazi prepoznatljiva ali ipak sasvim nova i ničemu slična, umjetnička (ili je bolje reći: umjetnikova) stvarnost. U simbolima te stvarnosti krije se kod koji čitaocu (slušaocu, gledaocu) otključava vrata kroz koja se ulazi u novostvoreni svijet. U sposobnosti tkanja novog svijeta koji kao da je stvaran vidi se božja ruka.
Ulica kojom su iz sarajevske kasarne “Viktor Bubanj” u proljeće 1992. godine izašli regruti jedne u tom trenutku nepostojeće vojske u stvarnosti se zvala Dobrovoljačka. Takva, ona i danas postoji u svijesti o ratnom Sarajevu i poprište je, još i danas, borbe za istorijsku istinu, a uistinu, za retuširanu sliku stvarnosti sa koje će nas gledati heroji, ubice, žrtve i slučajni posmatrači. Ko su heroji, a ko ubice, ko su žrtve, a ko izdajnici određuje onaj ko priprema istoriju za nacionalni narativ.
U Cvijetićevom romanu Što na podu spavaš Dobrovoljačka dobija ime Jugaslavenske ulice i tu prestaje priča o stvarnom događaju. Svijet oslikan u romanu ne opisuju borce za dobru ili lošu stvar, ne bavi se politikom velikosrpstva, unitarnog bosanstva ili bosanskog hrvatstva. U romanu je oslikana sudbina uplašenih dječaka koje svjetina linčuje. U Jugaslavenskoj ulici stradaju jugoslovenski regruti koje su jedni prepisali u osvajače, drugi u branioce, a da oni sami o tome ništa nisu znali. Cvijetićeva priča nije objektivna istina o napadu ili o odbrani Sarajeva. To je umjetnička istina o oficiru koji iz opkoljene kasarne izvodi golobrade dječake na slobodnu teritoriju da ih ne bi linčovala svjetina koju ista ta teritorija pritišće i ubija.
Čitajući Cvijetićevu novu knjigu živote glavnih junaka doživljavamo kao događaje iz vlastitog sjećanja, kao sopstvenu zbilju koja se kao nepobitna istina iscrtava pred nama. Kao Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča”: fikcija koja se pred našim očima pretvara u stvarnost. U “Što na podu spavaš” Cvijetić svoje likove skicara, daje ih tek u naznakama, bez psihološke analize, a oni opet djeluju nevjerovatno realistički, kao na Picassovim crtežima. Dok je prethodni Cvijetićev roman, Schindlerov lift, priča o prijedorskoj ratnoj grobnici, Što na podu spavaš je roman-poema o tri generacije jedne bosanske porodice koju, u svakoj generaciji, ožiljkuje nesreća: rat, pogrom, bijeg.
U suštini autobiografska Što na podu spavaš je priča o bilo kojoj bosanskoj porodici. Provlačeći je kroz tri generacije pisac svoju priču o univerzalnoj ljudskoj ratnoj drami plete na temelju događaja iz posljednjeg bosanskog rata. “Nije bilo tako kako on piše” nego je “bilo drukčije”, kaže u knjizi majka glavnog junaka koja, time što je istovremeno i piščeva mati, predstavlja neobičnu sponu između stvarnog i imaginarnog u ovom nevjerovatnom romanu. I, zaista, zato što nije tako bilo, bilo je upravo tako.
Bio sam među nekoliko odabranih kojima je bilo dato da Cvijetićev roman „Što na podu spavaš“ pročitaju prije nego što se knjiga pojavila u izlozima knjižara. Ne znam koliko dugo je trajalo čitanje, možda tri sata, možda nešto duže ali znam da sam to vrijeme proveo kao u bunilu. Mislim da sam svaku pročitanu riječ, svaku misao, svaki stih, strofu, pasus proživio. Kao iglom probola me je ova knjiga i, kao larvu na zidu od pluta, pribola me za vrijeme koje sam sa sebe, svako malo, kao nevidljiv teret i neprijatan, samo meni čujan krik, stresao s ramena i iz kose u ovih posljednjih četvrt stoljeća.
Kad sam zaklopio virtuelne korice knjige ostao sam još nekoliko trenutaka mokrih očiju podbočen nad laptopom. U glavi su mi se miješali fijuk vjetra, prasak bombe i zvižduk metka sa bezglasnim jaukom pjesnika nad preklanim mesarovim sinom. Kao u nijemom vrisku sa Munchovih litografija, baš tako bih mogao opisati stanje u kojem sam se nalazio tih nekoliko trenutaka. U Cvijetićevom romanu sam našao Crnjanskoga i Kiša, Goethea i Cvijetića i Miku Antića. Kao da je autor prošao Seobama kroz hodnike Grobnice za Borisa Davidoviča da bi se s Goetheom upleo u fantazmagoriju o očevoj nemoći da od smrti spasi sina i, na koncu, završio u Antićevom Garavom sokaku na ciganskom dječjem groblju.
U svom drugom romanu „Što na podu spavaš“ (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2020) Darko Cvijetić nas ponovo, ali ovoga puta još jače i nemilosrdnije nego u Schindlerovom liftu, suočava sa do kraja ogoljenom istinom o nama. Podnoseći žrtvu u ime čovjeka, ogolivši slabosti od kojih su sazdani i heroji i izdajnici, Pjesnik nosi krst naše krivice do kraja svoje Golgote tražeći pomilovanje za sve nas.
Nije slučajno da sam se narednog jutra probudio s riječima Kranjčevićeve pjesme „Eli Eli lama azavtani“ pred očima, s riječima u koje je sažeta sva sumnja ovog svijeta.
„Što na podu spavaš“ je roman-poema. Pričama koje su u zvaničnom narativu proglašene eposom Cvijetić oduzima političku, nacionalnu, etničku i svaku drugu naknadno došaranu boju oslobađajući ih i vraćajući ih u stanje čiste istine. Zato se ova knjiga doima kao nasušna potreba. Ona nam treba sad, kao što nam je trebala i poslije onog rata, 1945. godine, vremena s kojim Cvijetić u romanu u nekoliko navrata korespondira. Prošlost koja nikada nije ispričana, istorija koja se revidirala „šminkanjem mrtvaca“ dočekala nas je kao iskežena kreatura koja se hrani užasom.
Svaka od 33 glave ovog romana mogla bi se analizirati u posebnom osvrtu. Roman Što na podu spavaš moguće je čitati od svakog mjesta u knjizi. Svaku glavu za sebe. Svaku rečenicu, jer je skoro svaka rečenica u ovoj knjizi u kojoj Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo – stih i u kojoj Galeblje utrobe melju zrna nad morem, moguće je čitati i premetati u pameti dok se pamet ne izliže kao uglačana smokva na pijačnom pultu.
Zato ću ovdje stati i ostaviti budućem čitaocu da to, u tišini vlastitog čitanja, čini.