Dugo nisam vidjela da i staro i mlado ne može kontrolirati svoje ljubopitljive poglede. Tako su svako malo gosti jedne zagrebačke kavane zurili u Sofi Oksanen (34). Jesu li ih provocirali osebujni, ljubičasti dreadlocksi, prenaglašen ružičasti make up ili predimenzionirane lenonice? Nebitno. Jer najjača kreacija te žene nije njezin dark-retro izgled, već dobro iskrojena priča i rečenice-slike kojima piše.
Različite stvari
Trenutačno velika finska književna zvijezda, Oksanen je roman “Čišćenje” samo u Finskoj prodala u 210.000 primjeraka. Usporedbe radi – Finaca je jedva nešto više negoli Hrvata, makar im čitalačke navike bile ponešto zdravije i razvijenije, i tamo se već i nekoliko tisuća prodanih primjeraka smatra pristojnom nakladom. Ovih je dana u izdanju Frakture “Čišćenje”, priča o seksualnom nasilju, trgovini ljudima, dvije žene i dva različita doba (od ranih 1990-ih i tranzicije pa unazad, do sovjetske vlasti i vremena prije Drugog svjetskog rat) preveden i na hrvatski.
Knjiga je prevedena na 38 jezika, naputovali ste se predstavljajući je. U različitim zemljama ljude zanimaju različite stvari iz vašeg romana. Što ste vi iz toga naučili o drugima?
Te su me reakcije podučile o svijetu oko nas. Priča u romanu je locirana u Estoniji, zemlji o kojoj većina mojih čitatelja ne zna gotovo ništa. U nekim zemljama Zapadne Europe ljudi nemaju pojma što znači cenzura. Čak su se i mnogi Finci začudili da su pisma koja smo mi iz Finske u doba hladnog rata slali rođacima u Estoniju bila cenzurirana, da su im neki stanovi bili ozvučeni. U Španjolskoj su mi novinari postavljali puno političkih pitanja, jer tamošnje mlađe generacije jako zanima njihov građanski rat i diktatura, pa vuku paralele s nekim stvarima u mojoj knjizi.
Kao muškarac
Šveđane je zanimao dio koji govori o trgovini ljudima, jer to je tamo puno veća tema. Isto je i u Danskoj. Na Islandu su me ispitivali o sovjetskoj okupaciji, jer su oni dugo bili pod Norveškom, pa Danskom. Zanimala ih je i uloga jezika, jer je i njima nacionalni jezik pomogao da očuvaju identitet. Ima ih 300.000 i s takvom poviješću čudnovato je da su uspjeli očuvati jezik. Oni govore: “Nemamo vojsku, ali imamo jezik. I to je naša najbolja obrana.” Tako je i Estoncima pod Rusima bilo važno sačuvati nacionalni jezik.
Motivaciju za pisanje “Čišćenja” djelomice ste dobili čitajući knjige Slavenke Drakulić.
Drago mi je da je na finski prevedeno četiri- pet Drakulićkinih knjiga. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bila sam vrlo mlada. Kao i većina iz moje generacije ponešto sam vidjela u vijestima, ali kad si tako mlad, to nije dio tvog svakodnevnog života. Čitajući Drakulićku, razbjesnila me činjenica da su se logori i organizirano silovanje žena događali usred “uljuđene” Europe, na izmaku 20. st. Zato sam htjela pisati o ženama u ratu, žene i djeca ne nose oružje, već su oružje u rukama drugih, jer organizirano seksualno nasilje jest vrsta oružja.
Zanimljivo je i pitanje procesuiranjima zločinaca poslije rata. I u Estoniji bi sad, nakon proglašavanja nezavisnosti, bilo važno procesuirati zločince iz bivšeg režima, no to je prilično teško jer na putu stoji ruska propaganda. Bilo je suđenja u Estoniji, ruski bi novinari redovito došli pratiti slučaj i to bi zapravo postala platforma za rusku propagandu, komplicirano i apsurdno. Mislim da bi se ti procesi trebali održavati izvan Estonije, na nekom neutralnom terenu.
Ističete da se žena u Finskoj mora ponašati kao muškarac da bi, u praksi, imala ista prava. Što to točno znači?
Svi smo mi jednaki, ali – “neki su jednakiji od drugih”. Tako je sa ženama, imigrantima, mnogim ‘marginalnim skupinama’… Zato kod nas i nema puno imigranata, u odnosu na ostale nordijske zemlje, ne računajući Island koji je geografski izdvojen.
Stopa zaposlenih žena kod nas je među najvišima u Europi. Gotovo da je obavezno da imaš svoj posao i da sama zarađuješ novac, opcija kućanica ne postoji. Postoje žene koje ostaju kod kuće odgajati djecu, no stvarno ih je jako malo, jer biti kućanica nije identitet za Finkinju. Finkinje su vrlo praktične, kao i cijelo društvo. To je vjerojatno dio protestantske kulture. Većina Finaca nije religiozna, ali baštine neke protestantske vrijednosti.
Bogatstvo se ne vidi
U 1970. i 1980. aktivistkinje su htjele stvoriti svijet u kojem uopće ne bi bilo bitno kako žena izgleda. U to doba Finkinje nisu nosile suknje i haljine. Dakle, trebala si nositi hlače, jer je praktično. Ja, eto, jako volim suknje… Ali, ako želiš imati uspješnu karijeru i biti smatrana ozbiljnom, bolje nemoj imati previsoke pete i suknje. E, to ja ne smatram jednakošću.
Što vam to znači da su Finci praktični?
Estonci, primjerice, puno troše na odijevanje, kupit će si nekoliko puta više cipela negoli Finci. U Finskoj, ako si i bogat, od tebe se očekuje da se oblačiš i živiš tako da se to ne vidi.
Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista