SINOPSIS: Ivo Andrić, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost sa područja bivše Jugoslavije, rođen je u Travniku (1892), rano djetinjstvo proveo u Višegradu, a devet godina školovanja (1903 – 1912) u Sarajevu.
Umro je u Beogradu 13 marta 1975. U ovom gradu živio je od 1941. godine. Vrijeme između dva rata (1918 – 1941) uglavnom je proveo kao diplomatski predstavnik Kraljevine SHS, Jugoslavije u nekoliko evropskih zemalja (Austrija, Italija, Rumunija, Francuska, Belgija, Švicarska, Španija, Njemačka).
Za Sarajevo i BiH bio je posebno vezan svojim djelom koje je skoro u cjelosti njima prostorno određeno (romani „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“, „Gospođica“, „Prokleta avlija“ nedovršeni roman „Omer paša Latas“, brojne knjige pripovjedaka, eseja itd.).
Nekoliko dana prije nego što će biti prenijet u bolnicu (17. decembra 1974.), u posljednjem javnom istupanju ( 11. decembra 1974.) poslaće pismo učesnicima bosansko-hercegovačkog sabora kulture. Govoreći tim povodom sa svojim vjernim saputnikom Ljubom Jandrićem, izjavio je „ Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo.“
Nekoliko mjeseci ranije, ispostaviće se, posljednji je put boravio u Sarajevu. Došao je u hotel Evropu u utorak 11. juna 1974. godine, oko pet sati popodne. 13. juna je otputovao u Mostar. Usput je obišao Počitelj, Mogorjelo, Ston . U Sarajevo se vratio u nedjelju, 16. juna. Popeo se na Trebević i iznenada poželio da vidi Vrelo Bosne. Zabilježeno je da je tom prilikom rekao: „Šta znate, možda je ovo moj poslednji boravak u Bosni“. Posjetio je atelje slikara Ibrahima Ljubovića i prošetao Baščaršijom. Sarajevo je napustio u utorak, 18. juna 1974. godine. Ispostaviće se: zauvijek..
Književni život Ive Andrića, na prvi pogled, tekao je ravnomjerno. Od prve knjige pjesama (”Ex Ponto” , 1918) a posebno prve pripovjetke (”Put Alije Djerzeleza”, 1920) bio je prepoznat kao talentovan i značajan autor. Njegova slava je narastala nakon publikovanja prvih zbirki pripovjedaka ( ”Pripovjetke”, 1924. ”Pripovjetke ”1931) a doživjela svoje vrhunce kada je u prvoj godini nakon rata (1945.) objavio tri romana („Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“). 1961. godine dobija Nobelovu nagradu za književnost.
Deceniju nakon smrti i posebno početkom 90-tih, uoči rata u BiH, te do danas, njegova ličnost i njegovo književno stvaralaštvo relativizirani su, naročito u Sarajevu i BiH. Uvriježio se stav da se teško ogriješio o Muslimane, negativno ih prikazavši u više svojih djela. Dokumentarni film „Bez naslova“ ima za temu ove kontroverze.
Festival bh. filma održat će se po šesti put ove godine tokom Sarajevo film festivala. Cilj Festivala je promocija bh. filmskih autora, reditelja, scenarista, glumaca, te ostalih filmskih profesionalaca, kao i to da služi kao podstrek za domaću produkciju i distributere domaćeg
filma. Ove godine festival će se održati od 22. do 30. jula u organizaciji Udruženja filmskih radnika BiH.
Ovo je drugi dokumentarni film Bore Kontića u poslednjih dvije godine. Film “Godine koje su pojeli lavovi”, o ratnim huškačima, prikazan je nekoliko puta u Srbiji i Hrvatskoj, gdje je bio čest gost festivala dokumentarnog filma, kao i tribina posvećenih stanju u novinarstvu danas i naslijeđu devedesetih godina. Kontić je za pomenuti film primio i nagradu “Jug Grizelj” za istraživačko novinarstvo.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com