Hrvatska je u poslednjih nekoliko godina napredovala, ako napretkom možemo zvati bar nekakav odmak od domoljubnih patetičnih i ljigavih napitnica 90-ih i produkciju od 3, 4 solidna projekta godišnje. Ranije je trebalo da prođe dva-tri pulska festivala da bi smo videli nešto što vredi gledati, a ove godine imali smo čak četiri više nego pristojna filma. Slovenci ovog puta imaju tri konja za trku, Bosanci jednog, Makedonci nijednog, a Crnogorci jednog koji, nažalost, još nismo gledali (a samim nazivom poziva na gledanje, to je Gledaj me Marije Perović) pa će taj apdejt uslediti čim prije. Produkcijski najjače zemlje, Srbija i Hrvatska obje su izašle sa većim brojem naslova nego prošle godine. Hrvatska je ispucala deset dugometražnjaka, a u Srbiji smo nabrojali čak dvanaest.
Neki od recenziranih filmova još nisu vidjeli ni distribuciju, ni nacionalne festivale (poput Bese Srđana Karanovića) pa ga ostavljamo za aktualne dane, a nekima se nismo posvetili do kraja, pa ne bismo htjeli griješiti dušu.
Kao i prošle godine, zajednički potpisujemo filmove oko kojih se definitivno slažemo ili ih je gledao samo jedan od nas, a gdje se nismo složili, to tako i piše. Kao što ćete primijetiti, zbog međusobne intervencije u tekstove, sve recenzije pisane su kombiniranjem srpskog i hrvatskog, za koje bi nas jezikoslovci vjerojatno zatukli, ali vama, nadam se, neće biti bitno.
CRNCI, Goran Dević, Zvonimir Jurić / Hrvatska
Film kakav smo predugo čekali i jedan od najboljih hrvatskih u posljednjih dvadeset godina, sugestivno jak, mračan i atmosferičan. Da, o ratu je, pa šta, i iako još deset ovakvih filmova ne može pokriti sramotu hrvatske ratne kinematografije koja je doslovno bila takva, nepropitivačka, nasilno domoljubna, loše glumljena i žurnalski nakićena, ‘Crnci’ nam dođu kao melem na ranu. Oni su mala specijalna jedinica na zadatku izvlačenja kolega iz minskog polja, ali ne hrabra i opasna, više pogubljena, uplašena i sumnjičava, a nakon jezivog turning pointa radnja se vraća na početak, neposredno pred polazak u akciju gdje nam se postepeno odmataju psihotični likovi, koje sad pak lakše apsorbiramo jer smo ih uspjeli upoznati ranije. Prelamanjem radnje pametno je izbjegnuto moraliziranje, a sitnim, pažljivo režiranim detaljima postignuto zgušnjavanje atmosfere oko onog bitnog – zločina koji je sveprisutan, ali nevidljiv. Famozni osječki Slučaj garaža očiti je ratni triger koji dodatno aktualizira radnju, ali je i za one koji ne prate politička događanja, u filmskom smislu, potpuno nebitan. Glumačka postava je mlađa all-star generacija hrvatskog filma: Krešimir Mikić, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat i Nikša Butijer, uz izuzetak barda Ive Gregurevića i sjajnog epizodista Emira Hadžihafizbegovića. Definitivno jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednjih dvadeset godina.
ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE, Mladen Đorđević / Srbija
Vladan: Toliko smo (i ne samo mi) već pisali o ovom filmu, i ne samo mi, da ćemo se ograničiti na ovu ocenu: najvažniji srpski film još od crnog talasa šezdesetih.
Oliver: Iako nisam ljubitelj trasha, Đorđeviću priznajem redateljsku hrabrost i definitivno osvježenje srpske kinematografije. No, u ovome nisam uspio vidjeti kritiku društva kao Vladan, tek povremeno zanimljivo riješene sekvence u filmu pretrpanom redateljskim fiksacijama. Uz to, nakon polovice, postao mi je dosadnjikav i predvidljiv, drugim riječima, ni scenarističkim ni redateljskim umijećem nije uspio zadržati moju pažnju. Ustvari bih više cijenio da je trash poetiku doveo do kraja, a ovako mi se činilo da ipak želi ostati na tračnicama koji ga kod publike i kritike neće stilski gurnuti u amaterizam, a da opet bude dovoljno drugačiji da bi se o njemu pričalo. Ovo drugo, definitivno je uspio…
ORDINARY PEOPLE, Vladimir Perišić / Srbija, Francuska, Švicarska
Prvi pobednik Sarajevo Film Festivala iz Srbije, odigrava se u jednom danu u neimenovanom balkanskom ratu, mada je svima jasno o kojem ratu se radi. Glavni junak, mladi Džoni (Relja Popović) pridružuje se jedinici koja će na napuštenoj farmi ubijati zarobljenike. Smješteni u neidentificirane barake daleko od očiju naroda, od običnog građanina Džonija, sada s kalašnjikovom u rukama, učinili su krvoločnog bastarda, tipičnog za naše ratove. Spor ritam filma, potpomognut ljetnom žegom, omogućio nam je precizan dramaturški crescendo u kojemu glavni lik prerasta iz nezainteresiranog, zbunjenog i neodlučnog dječaka u krvi žednog ubojicu kojemu više nije dosta. Dokumentaristička uvjerljivost dodatno je pojačana, ako znate da upravo gledate parafrazu jednog od stvarnih haških optuženika-egzekutora iz Srebrenice, tako bolno i detaljno opisanih u knjizi Slavenke Drakulić Oni ne bi ni mrava zgazili. Perišić je uspješno vizualizirao i najjezovitije detalje iz haškog priznanja, a zlo kao privremenu ili stalnu, individualnu ili grupnu kategoriju ponudio nama na prosudbu. Film je težak i moćan, pruža drugačiji pogled na rat i postavlja mnoga značajna pitanja. Izazvao je mnogo više komentara dušebrižnika svih nacionalnosti, vera i boja nego što je imao gledalaca i zanatski je najbolje urađen srpski film u ne sećamo se više koliko godina.
KENJAC, Antonio Nuić / Hrvatska, BiH, Srbija, UK
Konačno, jedna punokrvna balkanska porodična drama bez preteranog karakternog patetisanja i tek zericu patetičnim mizanscenom. Tročlana porodica na čelu sa ocem Hercegovcem (Nebojša Glogovac) dolazi u njegovo rodno selo nakon sedam godina, pred početak operacije Oluja. Odavno zamršeni porodični odnosi, posebno sa njegovim ocem (maestralni Tonko Lonza) i bratom (uvek odlični Emir Hadžihafizbegović), rasplešće se možda i zahvaljujući naslovnom magarcu. Sjajno izgrađeni karakteri i svi njihovi odnosi, napeto nas uvlače u obiteljsku dinamiku, a nevjerojatna kamera Mirka Pivčevića čini da se filmu prepustimo od prve do zadnje minute. ‘Kenjac’ je zreo i pažljivo režiran film, a Nuić jedan od najboljih hrvatskih redatelja, koji očito zna stvoriti turobnu situaciju baziranu na jakim karakterima, što uz ovaj broj glumaca (sjajni su i Asja Jovanović, Nataša Janjić i Tonko Lonza), ali i atmosferu filma, jer je većina presudnih scena smještena u hercegovački mrak, nije ni malo lako. Kenjac, tovar iliti magarac, ustvari je medij kroz kojega se katalizira sva njihova (ne)ljudskost i ranjivost, ali i emanira nevinost dječaka (Roko Roglić), nove generacije, ni krive ni dužne za težinu prošlosti.
TECHNOTISE: EDIT I JA, Aleksa Gajić / Srbija
Prvi pravi dugometražni potpuno animirani srpski film za omladinu & odrasle (pre toga bio je i Film Noir koji nije doživeo ozbiljniju bioskopsku distribuciju). Radnja je smeštena u Beograd 2074. godine. Glavna junakinja Edit (Sanda Knežević), lepa i pomalo muškobanjasta (ali veoma seksi) studentkinja psihologije, volontira u istraživačkom centru i vodi brigu o Abelu (Igor Bugarski), autističnom matematičkom geniju koji je u stanju da vidi budućnost. Prijatelj-diler (Boris Milivojević) joj ugrađuje čip koji joj daje savršeno pamćenje, kako bi lako položila ispit. Ali čip razvija samosvest i u njenom telu razvija novi, metalni organizam. Suvisla i zabavna priča, odličan izbor glasova, tehnički više nego dobro izveden.
ČUVARI NOĆI, Namik Kabil / Bosna i Hercegovina
Radnja filma odvija se tijekom samo jedne noći, a glavni i noseći karakteri su dva noćna čuvara (izvrsni Milan Pavlović i solidni naturščik Vahid Piralić) na posve običnom poslu, ali obavijenom čudnom mistikom. Mahir (Pavlović) na daljinu, fizički korespondira sa svojom Žeraldinom, nikad prikazanom, ali sveprisutnom ženom. Ona je svojevrsna Deus-ex-Machina, nadvijena nad život običnog noćnog odrađivača smjene i radnju ovog neobičnog filma. Film sporog ritma, kako bi naglasio dužinu noći i dosadu posla, zanimljiva je psihološka igrarija, tek povremeno problematična u ritmu s prekasno postavljenim turning pointom, ali i izuzetno dobro riješenim likovima i tek nekoliko epizodista, da se začini radnja. Scenaristički majstor Namik Kabil (Kod Amidže Idriza) sjajno je režijski startao u dugometražno-igrani svijet, a Milan Pavlović ostvario jednu od najboljih uloga.
JESEN U MOJOJ ULICI, Miloš Pušić / Srbija
Promaja i Kuče, dvojica novosadskih dvadesetogodišnjaka, bleje po ceo dan i pokušavaju da prvi put posle osnovne škole odu na more, sa naivnom namerom da dođu do novca tako što će prodati stari Polaroid. Druže se sa slatkom vršnjakinjom Milicom (na koju se Promaja loži) i raznim “likovima iz kraja”, što će dovesti do veoma ozbiljnih problema i tragičnog kraja. Osvježenje filma je izuzetno dobro prenesena postljetna atmosfera i mladalačka bezbrižnost likova u svojoj (polu)ozbiljnoj misiji – odlasku na more. Korektno odglumljeni lapani začinjeni su s nekoliko sjajnih rola epizodista-naturščika. Prvih dvadesetak minuta debitantskog filma Novosađanina Miloša Pušića, koji se neočekivano našao i u konkurenciji Sarajevo Film Festivala, deluje amaterski i nevešto, ali se vrlo brzo transformiše u jednu ozbiljnu obradu teme mladih izgubljenih u tranziciji, sa mnogim originalnim scenarističkim i redateljskim rešenjima za kakva kod nas duha imaju izgleda samo veoma mladi reditelji. Nepretenciozno i zrelo.
ČEKAJ ME, JA SIGURNO NEĆU DOĆI, Miroslav Momčilović / Srbija
Vladan: Pored filmova koji su ovu godinu učinili drugačijom u srpskoj kinematografiji, našlo se mesta još za ovu, nešto klasičniju tragikomediju, zahvaljujući odličnoj podeli uloga i veoma dobrom scenariju. Ljubavni četvorougao (Gordan Kičić, Milica Mihailović, Bane Trifunović i Vanja Ejdus) 30-something Novobeograđana odvija se po ustaljenim pravilima neostvarenih ljubavi i promašenih veza. Jednu drugu dimenziju vidimo u promašenoj ljubavi likova Mirjane Karanović i Petra Božovića, a sve likove objedinjuje fantastični Miloš Samolov kao (skoro) tragična figura filma.
Oliver: Neki put se dobri scenaristi ne bi trebali fatati redateljske palice. U cijelom filmu činilo mi se kako je ova ingeniozna oda usamljenosti baš redateljski satrana. Kaotični odnosi i ne baš uvjerljivi likovi (osim sjajnog Samolova i solidne Mirjane Karanović), upleteni su u predljive situacije, smiksane u čudno pretjerivanje, tamo gdje za njih uopće nema mjesta. Momčilović je mogao napraviti sjajnu jednostavnu dramu bez kićenosti za publiku, riskirati da ga manje voli nego ‘7 i po’, ali bi zadržao dostojanstvo. Odluka da likovi plešu između teške drame i zabavnih crowd-like karaktera, nije bila dobra… Nešto razrađeniji i manje banalni dijalozi i situacije, bez usiljenog srpskog humora (koji je nekad bo osvježavajuć, ali je ovdje iritantan), mogli su dati ozbiljnu aktualnu srpsku dramu.
BEOGRADSKI FANTOM, Jovan Todorović / Srbija
Uspešan urbani hibrid dokumentarno-igrane strukture, još jedan je od onih koji mogu biti zaslužni za razvoj novih tendencija u srpskoj kinematografiji. Govori o legendarnom Fantomu Vladi Vasiljeviću koji je 1979. godine izluđivao beogradsku miliciju vratolomnim vožnjama po gradu ukradenim belim poršeom. Rekonstrukcija događaja smenjuje se sa intervjuima s pravim akterima te priče – policajcima, taksistima, novinarima, sitnim krimalcima, povremeno izuzetno živopisnima u prisjećanju događaja koji je Beograd digao na noge. Na najvažnijem festivalu dokumentarnog filma u svijetu, IDFA u Amsterdamu, prava za distribuciju kupio je čuveni Wide Management što će mnogo značiti za njegov plasman u svetu.
ZAGREBAČKE PRIČE, Nebojša Slijepčević, Zvonimir Jurić, Igor Mirković, Goran Odvorčić i Matija Kluković, Branko Ištvančić, Dario Pleić, Zoran Sudar, Ivan Sikavica, Marko Škobalj i Ivan Ramljak / Hrvatska
Oliver: Omnibusi su gotovo uvijek projekt neujednačenih priča koji često otkrivaju nove talente i jasno skiciraju budućnost hrvatske kinematografije. Zato je i svaka od devet priča entitet koji kao poveznicu imaju samo zajednički naziv i valja ih vrednovati odvojeno.
Vladan: Relativno ujednačen omnibus sa jednom pričom koja daleko odskače (Žuti mjesec) i jednom za koju bi se moglo reći da tu ne pripada (Najpametnije naselje u državi), ali bilo bi šteta da nije snimljena. Što se tiče međusobne (ne)povezanosti priča na koju mnogi ukazuju, setite se, recimo, Paris J’Te Aime – zagrebačka „verzija“ nije ništa slabija.
Vladan i Oliver: Sam na vrhu, bez ikakve konkurencije je Žuti mjesec Zvonimira Jurića sa Marijom Škaričić i fantastičnom debitanticom Lanom Barić koja je za svoju ulogu zasluženo dobila Brezu u Puli. Lanina uloga i Žuti mjesec pojelli su sve ostalo što je u Puli odglumljeno i prikazano, a kad pogledate i Crnce, videćete da je Jurić među hrvatskim rediteljima bez premca u stvaranju atmosfere.
Šamar Nebojše Slijepčevića: vrlo dobro urađena priča o osnovnoškolcima i siledžijama iz kvarta. Iako očigledno nedostaju neke dramske poveznice, sa klincima je reditelj odlično radio i dobio sasvim pristojan rezultat.
Špansko, kontinent Ivan Sikavica
Vladan: Najkvartovskija priča. Crno-bela navijačka minijatura, dinamična i donekle predvidljiva, ipak postiže snažan utisak upečatljivim krajem.
Oliver: Slažem se s Vladanom osim da mi je kraj ustvari banalan.
Film Gorana Odvorčića i Matije Klukovića za Asju Jovanović i Andreu Rumenjak Oliver: Interesantno razigran i montiran, solidno glumljen, dobra atmosfera.
Vladan: Brisanje granice između područja „ispred“ i „iza“ kamere, prilično je nejasna, ali ima specifičnu, vrlo interesantnu atmosferu.
Inkasator, Igor Mirković
Vladan: Jedan od boljih u omnibusu. Apsurdistička postavka koja uspešno služi opisu karaktera.
Oliver: Duhovito se poigrao s dvoje paranoičnih staraca (dobra ideja i scenarij), no glumački par Pero Kvrgić i Marija Kohn, nisu uspjeli kazališne daske istjerati iz sebe.
Game Over, Dario Pleić
Vladan: Odlično izrežiran filmić sa Zrinkom Cvitešić u goth izdanju. Veoma prijatno.
Oliver: Jedno je od boljih kreativnih rješenja omnibusa. Tek se nešto više trebao igrati stvarnim dramskim situacijama, a manje kombinacijom Warcraft likova s ekrana.
Kanal, Zoran Sudar
Oliver: Naivan i veseo igrokaz s jednom od boljih dijaloških situacija u omnibusu.
Vladan: Nekoliko upečatljivih uloga i pomalo patetičan pristup. Ipak se izdvaja po svežini i nekim originalnim idejama.
Recikliranje, Branko Ištvančić
Oliver: Ružno poigravanje stereotipima o Romima. Banalni likovi.
Vladan: Stereotipan, ali sa odličnim Slavenom Knezovićem u ulozi pater familiasa, kao stvorenoj za njega.
Najpametnije naselje u državi, Marko Škobalj i Ivan Ramljak
Vladan: Montipajtonovski skeč koji će podeliti publiku: oni koji se ne budu držali za stomak od smeha, smatraće ga nepotrebnim, užasnim trešom.
Oliver: Amaterski izuzetak, koji stilski ne spada ovdje. Povremeno duhovit.
TAMO I OVDE, Darko Lungulov / Srbija, SAD, Njemačka
Suodnos Beograda i New Yorka pospojen je u redateljski kreativno djelo, zanimljive dinamične montaže i solidnog ritma. Međutim film dosta škripi na scenariju, previše je bespotrebnih likova i gomila iritirajućih nelogičnosti i stereotipnih predvidljivosti. Scenarističke rupe tek djelomično izvlače dojmljive glumačke izvedbe Mirjane Karanović i Davida Thorntona, pa je u kompletu tek gledljiva drama originalnog ključa, ali sumnjive realizacije.
METASTAZE, Branko Schmidt / Hrvatska, Srbija, BiH
Vladan: Pobednik Pule i jedini zaista gledani hrvatski film godine. Kada u Hrvatskoj domaći film pređe cifru od 20.000 gledalaca, to je uvek značajan rezultat. Inače, praktično, hrvatski Trainspotting.
Oliver: To da su Metastaze najbolji film Branka Schmidta, istina je, ali da bi znali što to znači, morali bi pogledati neke od njegovih radova 90-ih. Ništa to ne znači. Ovaj je napravljen za navijačku publiku, pretenciozan, pun općih mjesta i nejasnih, izobličenih i pretjeranih likova, a, eto, napisan je baš kao roman karaktera. Brdo nasilja kojemu ništa ne prethodi, banalnog humora i nejasne radnje. Tek nekoliko dobrih skeč situacija u kojima je solidno uhvaćen kvartovski, štemerski duh Zagreba.
9:06, Igor Šterk / Slovenija
Dobitnik čak 13 nagrada na Festivalu slovenskog filma u Portorožu. Ovaj egzistencijalistički policijski triler pokazuje da Slovenci umeju uspešno da mešaju žanr i arthaus.
SLOVENKA, Damjan Kozole / Slovenija, Nemačka, Hrvatska, Srbija, BiH
Vladan: Vrlo dobra drama o životu Slovenaca iz ugla studentkinje koja se prostituiše da bi imala mogućnosti da ostvari život kakav smatra da treba da ima u Evropskoj uniji 2009. Uzima kredit za stan, ali je dvojica makroa onemogućavaju da zarađuje pa upada u probleme. Istovremeno, njen otac, ostareli roker, ponovo okuplja bend, što stvara upečatljiv kontrast između života roditelja naviklih na SFRJ i dece koja se prilagođavaju novom sistemu. Sjajna uloga debitantkinje Nine Ivanišin.
Oliver: Suvisao, ali ne baš razrađen i originalan film, prerazvučen i nezamjetljivih likova. S obzirom na temu i nedovoljno hrabar. Nina Ivanišin e na momente briljantna, a na momente sumnjiva. Imao sam osjećaj da je film napravljen nabrzinu i da to Kozole može i bolje.
ZONA MRTVIH, Milan Todorović, Milan Konjević, Srbija, Italija, Španija
Iako nije baš najbolje realizovan, ovo je ipak prvi srpski zombi film, a u njemu igra legendarni Ken Fori. U Pančevu se izliva otrovni gas koji od ljudi stvara zombije. Agenti Interpola (Fori, Kristina Klebe) zajedno sa inspektorom Belićem (Miodrag Vukotić) u celoj toj zavrzlami treba da trasnportuju opasnog kriminalca (Emiliano Roso). Velika šteta je što drmajući rad kamere iz ruke ne prikazuje sjajne maske Miroslava Lakobrije na pravi način, a engleski kojim govore srpski glumci nenamerno izaziva smeh. Ipak, ovaj film je svakako neprocenjivo važan za budući razvoj žanra u srpskoj kinematografiji.
ĐAVOLJA VAROŠ, Vladimir Paskaljević / Srbija
Debitantski film sina poznatijeg oca Gorana lepa je i nadasve pohvalna ideja, sa doduše slabom realizacijom. Fragmentarna priča je isuviše fragmentarna pa nema baš mesta razvoju karaktera. Drugi problem je fotografija koja otežava gledanje zahvaljujući preteranom korišćenju krupnih planova i čestih dvoplana bez širih kadrova između koji bi gledaocu odmorili oči. Tome doprinosi i moderna, ali prebrza montaža i mnoštvo likova. Što se tiče pozitivnih strana, tema koja se bavi državom koja narodu daje previše glupih igara a premalo hleba, pritom se fokusirajući na mnoge negativne elemente srpskog društva, svakako je aktuelna i bitna. Kad stekne nešto više iskustva, mladi Paskaljević može postati reditelj na koga srpska kinematografija može da računa.
LJUBAVNI ŽIVOT DOMOBRANA, Pavo Marinković / Hrvatska
Neuspjeli slapstick dobro izabranih glavnih likova (Nenad Cvetko i Dijana Vidušin), pretjeranih dijaloga, solidnog ritma, ali kičastih montažnih rješenja. Prvoloptaški humor za narodne mase, dobro produciran, ali nedovoljno slojevit za ozbiljniju analizu.
U ZEMLJI ČUDESA, Dejan Šorak / Hrvatska, Mađarska
U zemlji čudesa najavljen je kao anti-bajka, valjda zato što se glavni lik zove Alica i ima 11 godina i, navodno, rak, a naslovna zemlja je njeno putovanje kroz nejasne i nerealne likove. Da biste stavili film na pleća 11-godišnje devojčice morate zaista naći pravu takvu devojčicu, a Marija Stjepanović to svakako nije. Da budemo pošteni, nije ona toliko loša, reditelj je uspeo da sa njom radi na takav način da ona ne deluje potpuno izveštačeno kao što je to obično slučaj sa decom koja pokušavaju da glume, ali daleko do toga da može da nosi film.
Vladan: U ovom filmu funkcioniše samo struktura i ritam, sve to zaista lepo teče, ali sve od čega je sastavljeno je potpuni promašaj. Likovi su nerealni i nepotpuni, odnosi slabo definisani, a situacije i reakcije patetične. Svakako film koji je bolje izbegavati.
Oliver: Banalna patetična balkanska tragedija prošarana apsurdnim scenama, očekivanim situacijama i neizgrađenim karakterima. Dijalozi bez emocija na mjestima gdje bi ih trebalo biti, a i ritam filma je sumnjiv.
OSEBNA PRTLJAGA, Janez Lapajne / Slovenija
Interesantan pokušaj postavljanja kompliciranih, ali zatomljenih obiteljskih odnosa u film u kombinaciji s nekoliko fabularnih linija i hrpetinom likova, pokazao se preteškim zalogajem za Lapajnea. U ovom predugačkom djelu o preljubu i strasti s predvidljivom radnjom, iritirajućim detaljima i nebuloznim obratom, nije nas nimalo uspio uvući u ono što je zamišljeno kao turobna atmosfera filma, a kombinirajući sve gore nabrojano, samo nas je dodatno zbunio.
ČOVJEK ISPOD STOLA, Neven Hitrec / Hrvatska
Socijalna patetika lošija i od nekih pristojnih telenovela. Sve prepuno nakićenih situacija, bedastih likova koji izgovaraju budalasti tekst i usiljenog humora, baš tipičnog za neslavnu hrvatsku filmsku povijest. Čak su i solidni mladi glumci (Jelena Lopatić i Luka Petrušić) stavljeni u nevjerojatan podtekst u kojemu im je redatelj zatro svaki talent nevjerojatno nevješto riješenim mizanscenom. Nemojte ni pokušavati ovo razumjeti. Ja sam pokšao. Ne ide, pa ne ide…
SVETI GEORGIJE UBIVA AŽDAHU, Srđan Dragojević / Srbija, BiH, Bugarska
Vladan: Najskuplji srpski film svih vremena, po jednoj od najpoznatijih drami najpoznatijeg srpskog pozorišnog pisca, u režiji jednog od najpoznatijih srpskih reditelja, ništa ne valja. Radnja je smeštena u Prvi svetski rat, u vreme kog, navodno, invalidi koji nisu otišli u rat napastvuju žene hrabrih vojnika koji su na frontu. U centru zbivanja je ljubavni trougao Lazar Ristovski – Nataša Janjić – Milutin Milošević i ako kažemo da je Janjićeva ubedljivo najbolja u ovom glumačkom triju, rekli smo dovoljno. Pošto je imao samo 4,5 miliona evra budžeta (dobijenih direktno od Koštunice za „projekat od nacionalnog značaja“), Dragojević je Kolubarsku bitku smestio u rov. Tu se našao i jedini svetli trenutak filma, Branislav Lečić kao krvožedni kapetan Tasić. I kao i svaki srpski projekat od nacionalnog značaja, film Sveti Georgije ubiva aždahu je preskup, neuspeo i neupotrebljiv.
Oliver: Film ima sjajnu fotografiju, izvrsnu scenografiju, dobro je produciran i tehnički uglavnom besprijekoran, ali tamo gdje je neizdrživ, ujedno je i najvažnije za dobar film – režija i scenarij. Uz to gluma je pretjerana, uz par sitnih bravuroza Lazara Ristovskog, Nataša Janjić vrlo solidna, ali nezgrapna, Miloš Milošević iritantan u nevjerojatno fatalnoj ulozi, jednoj od tri glavne. Mislim da se u povijesti filma niti jedan glavni glumac nije toliko nastajao, šuteći i gledajući u daljinu, tajanstven i zgodan. Skoro k’o srpska Dolores Lambaša. Krvi i blata do koljena, glupavih dijaloga, preusiljenih scena i banalnih obrata. Nedopustivo patetično. Nezgrapno režiran i neshvatljiv sa brdom bespotrebnih likova koje je pokušao karakterizirati i dovesti u neke suodnose, ali se i tu pogubio. Onda ih je na kraju sve pobio, tek da drama bude veća.
PENELOPA, Ben Ferris / Hrvatska, Australija
Morali smo i ovo doživjeti. Kostimirano kazalište prebjeglo na film, a i za teatar presporo i dosadno djelo o Penelopinoj osveti proscima. Kad bi se ovdje ljudi barem malo normalnije kretali, sve bi stalo u 15 minuta. I opet bi bilo dosadno.
VJERUJEM U ANĐELE, Nikša Sviličić / Hrvatska
Lipi li su ti hrvatski otoci. Iznjedre svega lijepog, pa i redatelje koji bi se nekako zahvalili toj plodnoj zemlji gdje su odrasli, ali ne znaju kako. Pa se nakače na budget i snime – film. Film? Hm? Sapunicu… Hm? Ništa tu nema da se zakačiš. Red procesije, red redikuloznih likova, red procesije, red nebuloznih dijaloga, malo mora, lijepa glumica koja ne glumi, red procesije, tupavi glumac koji samo miče ustima, uvaljivanje djevojki ribom, do boga iritantna pjesma… Sviličić je napravio jedan očajan turistički film bez ijednog upečatljivog lika, i što je još važnije, bez ijednog jedinog sukoba. Starleta Dolores Lambaša igra Deu koja se doseljava na neimenovani otok u blizini Splita gde čitava slobodna muška populacija (a svi su, eto, slobodni) kreće da joj se nabacuje. Ali njoj se sviđa samo poštar Šime (Vedran Mlikota) što ni u jednom trenutku nije dovedeno u pitanje, čime je izbegnuta jedina prilika da se izgradi sukob, koji je osnova dramaturgije. Dakle, ovde dramaturgije nema. Svi likovi su čisti stereotipi, i kao da je svaki od njih comic relief u filmu u kom nema nikakve teme za koju bi relief bio potreban ili poželjan. Još kad Šime zasvira i zapeva naslovnu pesmu (koju je takođe pisao Sviličić), gledaoca preplavljuje onaj osećaj sramote pred onim čemu prisustvuje. Lambaša ima sve zajedno dva, tri izraza lica, tako da je mogla komotno da odigra jednu scenu da bi se u post-produkciji morfala u ostale. Film koji poručuje, „Ah kako su divni ti hrvatski otoci i ljudi koji na njima žive“. Ovo ni na RAF ne bi pustili.
RAF-ovci: Ma bi! Taman.
Izvan ovog teksta ostali su filmovi Gledaj me Marije Perović (Crna Gora), Zabranjena ljubav Momčila Preradovića (Srbija), Besa Srđana Karanovića (Srbija, Albanija, Slovenija) i Blizine Zdravka Mustaća (Hrvatska).
Preuzeto sa: e-novine