Pravo ljudski film festival, 19. po redu, otvoren je u srijedu u kinu Meeting point, u Sarajevu.
Petra Meterc, freelance novinarka i filmska kritičkarka je za Pravo Ljudski napisala odličnu filmsku kritiku o programskoj sekciji Palestina kao kolektivna budućnost: Bilješke o otporu i oslobađanju. Ovaj tekst na tako snažan način obuhvata naše kolektivne strahove, patnje, otpor i nade.
Ovo pišem nakon dubokog uranjanja u ovogodišnji program festivala Pravo Ljudski – Palestina kao kolektivna budućnost: Bilješke o otporu i oslobađanju – ali i nakon godinu dana dubokog uranjanja u palestinsku historiju, historiju kolonijalnog nasilja koje jeste historija Palestine, nakon godinu dana pokušavanja da ne okrećem glavu od raskomadanih tijela genocida u Gazi koji je direktna posljedica ove historije. Ovo pišem na dan kada su moje misli uz režisera Abbasa Fahdela koji upravo traži sigurno mjesto za svoju porodicu i sebe jer im dom u južnom Libanonu više nije siguran otkako je Izrael počeo napadati Libanon. Time kao da je proglasio drugu Gazu, što je čin nasilja koji je oduvijek bio izvjestan, kao što vidimo u video eseju Lawrenca Abu Hamdana, “Dnevnik jednog neba”, u kojem se prikazuju izraelski sveprisutni i zlokobni vojni letovi nad Libanonom – nekad i 50 letova dnevno – zbog kojih se ljudi tamo nikad nisu osjećali sigurno. Kao i u slučaju neminovne invazije na Libanon danas, međunarodna zajednica – za koju sad znamo da označava nekolicinu zapadnih supersila koje se međusobno podržavaju – ne čini ništa. Uostalom, to je ista ona međunarodna zajednica koja je učestvovala ili podržavala invaziju Iraka 2003., što je spomenuti Abbas Fahdel zabilježio u svom monumentalnom filmu “Domovina: Irak, godine nulte” (2015). Zajednički nazivnik za ovaj ciklus ubijanja i raseljavanja koji se neprekidno ponavlja, bilo u Palestini ili Libanonu, jeste kolonijalno nasilje.
U prošloj smo godini shvatili da neki od nas koji mislimo i živimo film radije biraju da šute. Čin je to koji je Edward Said jednom definisao kao “one navike uma intelektualca koje izazivaju izbjegavanje, to tipično okretanje od teške i principijelne pozicije za koju znate da je ispravna, ali koju ne odlučite zauzeti. Ne želiš se učiniti previše političnim, strah te ispasti kontroverzan, želiš da održiš reputaciju uravnoteženog, objektivnog, umjerenog; nadaš se ponovnom pozivu da savjetuješ, da budeš u odboru prestižnih komiteta kako bi ostao u okviru odgovornog široko prihvaćenog mišljenja; nadaš se jednog dana dobiti počasnu diplomu, veliku nagradu, možda čak postati ambasadorom”.
Ipak se ove protekle godine držim književnosti i filmova i diskusija koje oni donose, s onima koji odbijaju skrenuti pogled, kako bih usredotočila svoje misli, ali i stekla prolazne trenutke osjećaja da je otpor moguć, da leži koliko u rukama običnih pojedinaca_ki, toliko i onih koji se pridružuju kolektivnom razmišljanju i praktikovanju ovog otpora. U skladu sa učešćem u ovom kolektivnom razmišljanju, evo mojih ličnih bilješki o filmovima ovogodišnjeg festivala Pravo Ljudski s fokusom na Palestinu, razbacane niti misli za koje se nadam da ćemo na festivalu moći zajedno utkati u kompleksniju tkaninu.
*Nikad ne zaboraviti historiju nasilja i ne dozvoliti da ovo zamijeni ispraznu frazu „nikad više“, koja se, gotovo ironično, opet i iznova, pokazuje uzaludnom. Samo na taj način možemo svoju sadašnjost prožeti znanjem koje nam prošlost nudi, a kojim možemo promišljati moguće oslobođene budućnosti. Filmovi “Film ratnik” (2024), kao i “Paradiso, XXXI, 108” (2022) režisera Kamala Aljafarija upravo su takvi – stavljaju historiju u prvi plan i sabotiraju način na koji je pišu kolonizatori. “Film ratnik”, koji je cijeli sačinjen od arhivskih snimaka, kombinira vizualne intervencije u službene izraelske arhive, okrećući ove slike same protiv sebe, s dijelovima arhiva Palestinske oslobodilačke organizacije koje je izraelska vojska opljačkala tokom izraelske invazije na Bejrut 1982. Sam historijat centra u kojem se nalazio arhiv mnogo govori. Izraelci su prvo pokušali uništiti centar 1972. godine. Direktoru instituta poslano je pismo s eksplozivom, koje mu je eksplodiralo u lice i ozbiljno ga ozlijedilo. Kasniji pokušaj da se podmetne bomba ispred zgrade bio je neuspješan. Kad je 1982. Bejrut napadnut, izraelska vojska je opljačkala sve, cijelu zgradu. Nekoliko mjeseci kasnije, kad se izraelska vojska povukla iz Bejruta, neki su se radnici istraživačkog centra vratili i počeli ponovo graditi biblioteku. Ispred centra je podmetnuta automobilska bomba koja je eksplodirala i sve prisutne ubila. Kao što je režiser istakao u našem razgovoru na festivalu Visions du Reel – ovo pokazuje kako krađa zemlje nije nikada dovoljna kolonizatorima i kako je uvijek prati uništavanje autohtone historije, znanja, kulture: “Cilj je da Palestina prestane postojati – kao mjesto, čak i kao ideja” – citat je iz intervjua u ovogodišnjem proljetnom izdanju magazina “Kino!”. Kao u Aljafarijevim filmovima, Oraib Toukan koristi snimke preminulog fotografa i kinematografa Hanija Jawharieha u svom filmu “Via dolorosa” (2021). Ova igra sa snimkama, usporavanje i dorađivanje, uz komentare književnice i filmske teoretičarke Nadie Yaqub, predstavlja istraživanje uloge koju slike imaju u kolonijalnom nasilju. Film nas tjera da razmišljamo o važnosti onih koji slikaju, slažu slike i stvaraju im narative, čime postaje analiza onog što Toukan definiše kao “okrutne slike”, slike u kojima je subjekt degradiran njihovim korištenjem, ponovnim korištenjem i cirkulisanjem, a sve to uz razmišljanje o radikalnim mogućnostima raslojavanja i ponovnog korištenja takvih slika.
Jocelyne Saab (1948–2019), jedna od najvažnijih arapskih režiserki, posvetila je svoj rad dokumentovanju nasilne historije kojoj je i sama svjedočila. Danas kad vidimo historiju kako se ponavlja kroz izraelsko bombardovanje Libanona i nikad bržu eskalaciju, Saab nam može pomoći da razumijemo korijene nasilja počinjenog nad Libanonom. Film “Bejrut, moj grad” (1982) snimljen je odmah nakon invazije 1982. godine. S kamerom u ruci, Saab je krenula u potragu za onim što je ostalo od haosa uništenih izbjegličkih kampova i naselja. U filmu koji se smatra klasikom libanonskog filma, Saab se pita kada je počelo ovo nasilje i oslikava beskompromisni portret grada u ruševinama i svih koji su ostali bez ičega, tako da nikako ne možemo okrenuti glavu.
*Znati da je kolonijalno nasilje kapitalističko nasilje jer su kolonijalne sile uvijek vodile rat protiv autohtonih ljudi i njihovog odnosa sa zemljom, često uz pomoć okolišnih zakona zelenih imperijalista. “Sakupljači hrane” (2022) Jumane Manne govori upravo o tome. Izrael je 1977. donio zakon kojim se Palestincima zabranjuje da beru biljke “za'atar” i “akkoub” (slična artičoki i šparogi), obje historijski osnovne namirnice palestinske kuhinje. Kroz rekreaciju dijelova suđenja i razgovore s palestinskim sakupljačima hrane i izraelskim farmerima, koji su uzeli sjeme zabranjenog bilja, i uzgajaju ga i prodaju nazad arapskom sektoru, film nam pokazuje razliku između odnosa sa zemljom, prirodom i onim što nam ona daje s jedne strane, a s druge korištenja same zemlje i prirode za profit. Pokazuje nam i kako naizgled mali čin branja biljaka može postati čin otpora. Naposljetku, uz izraelski genocid nad Gazom koji traje i uz glad koju su prouzrokovali, vidimo da će upravo zbog tradicije sakupljanja hrane i poznavanja svoje zemlje neki u Gazi preživjeti jedući trave kao “khobeza”, divlja lisnata biljka nalik špinatu koja se naziva i sljez.
*Slušati pojedince_ke i njihove lične priče da nikad ne dozvolimo nasilju da ih pretvori u brojke. Kao što to čini Lina Soualem u “Zbogom, Tiberiado” (2023) preplićući priče pojedinaca_ki i svoju porodičnu historiju u Palestini. Soualem intervjuiše svoju majku, međunarodno priznatu glumicu Hiam Abbass, i svoje tetke koje pričaju o svom domu u Tiberiadi odakle su prognane 1948. i o svom životu u Deir Hammai, te govori o svom životu s majkom u inostranstvu. Životu koji je trajno i duboko obilježen i usložnjen zbog činjenice da su one žene. Prognanstva, prisilna i dobrovoljna, tjeraju žene ovih porodica da još upornije čuvaju uspomene i lične historije, iako je prošlost neodvojiva od patnje. Gledanje filma i razmišljanje o kompleksnostima i patnjama svake žene u porodici je vježba razumijevanja kako historija nasilja mijenja živote mnogih kojima nećemo saznati priče, ali koji svakako postoje i nose se s ovim nasiljem svakog dana.
U sličnom duhu se film već spomenute preminule libanonske režiserke Jocelyne Saab, “Žene Palestine” (1974), fokusira na palestinske žene koje se često zanemaruju u prikazu palestinske borbe. Žene koje su prognane iz svoje domovine, bilo tijekom Nakbe dok su bile djeca, kasnije tijekom eskalacija izraelskog nasilja ili zbog svoje političke predanosti oslobođenju Palestine. Većina živi u libanonskim izbjegličkim kampovima. Obrazovale su se i žele da podučavaju druge žene u kampovima, da budu aktivno uključene u libanonsku borbu za oslobođenje na bilo koji način, a mnoge se pridružuju i gerilskim borkinjama. Kao i žene iz porodice Line Soualem, žene koje Saab prikazuje jasno znaju: borba protiv kolonijalnog nasilja borba je i protiv patrijarhalnog nasilja i ugnjetavanja.
*Nikad ne skretati pogled s počinilaca i njihovih pomagača. Neka znaju da vidimo i da znamo. Takvo buntovno suočavanje sa cijevi pištolja, forenzičko čak, vidimo u filmu Lawrenca Abu Hamdana “Gumom obloženo željezo” (2016), gdje Hamdan aktivira audio analizu ubojstva dvaju tinejdžera, Nadeema Nawara i Mohamada Abu Dahera, na Zapadnoj obali. Analiza dokazuje krivicu izraelske vojske za ova ubojstva koja nikad nisu stigla do suda i koja izraelska vojska želi da zaboravimo poput mnogih drugih.
*Znati da dekolonizacija znači dekolonizovati sve sfere našeg života. Ako želimo da dekolonizacija postane više od popularne teme za akademske radnice i radnike, moramo znati da to znači i pravo povratka svima koji su protjerani sa svoje zemlje čak i davne 1948. godine.
*Pružati otpor kako znamo, kako možemo, na sve moguće načine.
Petra Meterc