Koristeći formu filmskih novosti kao
oružja klasne borbe, autorica nam ukazuje na postojanje ljudi u pokretu kao
specifične potlačene i obespravljene klase. Ovim činom insistira na napuštanju
neoliberalnih, u javnosti dominantnih, shvaćanja migracija preko identitarno-individualističke
kapitalističke matrice te ih smješta unutar klasne borbe.
Ljudi u
pokretu nisu tamo neki drugi koji prolaze pored nas i koji su nam navodno
prijetnja, bilo ekonomska ili fizička, ili eventualno ljudi vrijedni
sažaljenja, već su politički subjekti koji se bore za svoja prava na bolji
život. Jedino solidarna klasna borba nas sve oslobađa okova kapitalizma.
Koristeći
se, kako sama kaže, otvorenom esejističkom formom koja ne
pretenduje objektivnosti Nika Autor nas u Filmskim novostima 670 – Crvene šume, Filmskim novostima 4517 – Preko vode do slobode i Filmske novosti 2021 – Ovdje imam fotografiju upoznaje sa
načinom života na koji su ljudi u pokretu prinuđeni da se priviknu, ali i
njihovim razmišljanjima o putu koji prelaze. Kako su granice upravo nasilni
elementi preko kojih se stvara klasa obespravljenih ljudi u pokretu, trilogija
oslovljava nehumanost i okrutnost žilet-žica, nedozvoljenih pushbackova i nekažnjivog nasilja granične policije.
Međutim,
autorica vrlo jasno izbjegava da od aktera filmova pravi pasivne žrtve kojima
je potrebno naše nadmjeno dobročinstvo, jer dobročinstvo se često
prodaje za solidarnost, a ustvari se bavi nama samima i našim osjećanjima da smo iznad
nekoga. Naprotiv, autorica jasno postavlja aktere kao svjesne političke
subjekte, svjesne svog obespravljenog položaja, ali i političke moći
solidarnosti. U Filmskim novostima 4517 –
Preko vode do slobode, glavni protagonist Zeid ne samo da se, između
ostalih, poziva na Marxa i Schopenhauera već jasno naglašava poziciju moći
preko slobode kretanja koju osoba za kamerom koja ga snima ima. Također,
priznaje da bez hrabrosti i solidarnosti dvije mlade žene nije siguran da bi
uspio stići do Beča, gdje se u trenutku snimanja nalazio. Njegova poimanje
solidarnosti podudara se s onim o kojem piše Jelka Zorn, univerzitetska profesorica sa Univerziteta u
Ljubljani koja kroz svoje feminističko participativno akcijsko istraživanje
kombinira solidarne aktivnosti koje su usmjerene na prevenciju pushbackova na
Balkanskoj ruti i građanski neposluh protiv nepravičnih zakona, a koji je
usmjeren protiv policijskog nasilja i sistema kontrole na granicama. Prema
Zorn, prakse solidarnosti moraju postati protest protiv nasilja nad ljudima u
pokretu.
Koristeći
esejsku formu koja joj dopušta nejasnoće i otvoreni kraj, Nika Autor u svojim Filmskim novostima 4517 ostavlja Zeida
da se dalje bolje bori protiv nevidljivosti kao nedokumentirana osoba. Nije nam
jasno da li je u toj borbi sam, ali ako trilogiju gledamo kao cjelovitu,
shvatamo da Nika Autor puno više solidarnost pripisuje šumama kao političkom
prostoru koji pruža utočište i skriva ljude u pokretu od policijskog nasilja
nego li trenutno ljudima. Jer na kraju dana, i protagonisti iz Filmskih novosti
2021 samo nestaju bez traga. Mi koji smo bili na ruti s njima, prebacujemo se
na nove slučajeve kojima treba naše dobročinstvo, rijetko ili gotovo nikako
ulazeći u klasnu borbu sa moćnicima, a moćnika je čitav jedan sijaset (od
lokalnih vlasti, preko državnih – bilo naših ili susjednih – do Evropske
komisije, IOM-a i drugih međunarodnih organizacija; od običnih nasilnika, preko
lokalne do granične policije).
Interesantno
je da se baš oko migracija i ljudi u pokretu često priča o solidarnosti bez da
iko u stvarnosti propituje značenje te ideje. U principu kao i ideja slobode,
ideja solidarnosti nije uniformno shvaćena niti primijenjena.
Tako se u zadnje vrijeme čak i birokratija EU često koristi pojmom solidarnosti, ali u tom kontekstu taj pojam ustvari samo
označava dalje produbljivanje nejednakosti i zajedničku upotrebu nasilja.
Često se i
dobročinstvo, pa čak obična ljubaznost, brkaju sa konceptom solidarnosti.
Međutim postkolonijalna teorija je već odavno u tim oblicima dobročinstva,
naročito u kontekstu humanitarne pomoći koju „zapadni svijet“ pruža
„nerazvijenim zemljama“ prepoznala rasizam i ponovno uspostavljanje vertikalnih kolonijalnih odnosa
moći. Na
žalost, o ovome se rijetko diskutira kada se radi o Balkanskoj ruti i pružanju
humanitarne pomoći usmjerene ka ljudima u pokretu.
Čak i kada
dobročinstvo ipak preraste u pokušaje političkog djelovanja, rijetko kada se to
odvija kroz osviještenu solidarnu klasnu borbu. Radije, zbog neoliberalnih
identitarno-individualističkih okvira u kojima se aktivnosti odvijaju, često se
ne preispituje odnos moći: i dalje ljudi u pokretu ostaju samo pasivne i
nevidljive žrtve bez bilo kakvog političkog subjektiviteta. Posljedično, ono
što se trenutno naziva političkom solidarnošću u kontekstu ljudi u pokretu, je
isto kao i dobročinstvo, značajno oblikovano nejednakim odnosima moći i daleko
je od formiranja političkog partnerstva o kojem Yassin al-Haj Saleh govori u
svojoj kritici solidarnosti.
Ali s druge
strane, bitno je naglasiti da se do jednakosti ne može doći tako što ćemo svi
čekati da svi postanemo jednako obespravljeni. To se nikada i neće desiti jer
kroz historiju svjedočimo da se društvena raslojavanja definiraju oko raznih
matrica, bile one materijalne ili imaginarne. Kapitalizam jedino može opstati
preko konstantnog pravljenja strukturalnih razlika. Samim tim smo dužni/e
podići glas i djelovati protiv fašističkih i rasističkih politika zatvorenih
granica.
Moramo
koristiti prostor koji imamo, ili koji možemo osvojiti, da se glasno usprotivimo
tim i takvim politikama. Moramo biti politični/e, ali istovremeno moramo uvijek
biti svjesni/e svojih privilegija i dobro paziti da ih ne koristimo za
uspostavljanje odnosa moći. U tom pogledu feministička autorica bell hooks nas uči da politička solidarnost ne može biti
bazirana na kulturološki dominantnoj ideologiji, nego se upravo stvara kroz
komunikaciju u situacijama u kojima se pojavljuju ideološke razlike. Uzimajući
u obzir razlike, solidarnost je vrsta političkog savezništva i (obećanja)
političkog djelovanja kroz koju izražavamo našu empatičnu podršku drugome.
Savezništvo i djelovanje određuju se u dvosmjernoj komunikaciji tokom naših
interakcija.
U ovoj
Trilogiji Nika Autor nam omogućava čuti i glas potlačenih istovremeno
osvješćujući privilegiranu poziciju onog ili one iza kamere, upozorava nas da
moramo razmišljati o značenju i prakticiranju solidarnosti, te da je krajnje
vrijeme razmišljati o načinima naše zajedničke klasne borbe.
Nike Autor je članice aktivističkog kolektiva Obzorniška fronta koji korištenjem formata filmskih novosti ili
filmskog žurnala kao subverzivne dokumentarno-esejističke filmske prakse
nastoji ponovo aktuelizirati ovaj filmski oblik, korišten u radničkom pokretu
prije Drugog svjetskog rata i tokom političkih pokreta krajem 1960-tih, kao oružje u klasnoj borbi. Na ovom zadatku
Obzorniška fronta posvećeno radi više od deceniju.
Trilogija
Nike Autor se prikazuje 17. 9. 2022, u 19h, u kinu Meeting Point. Nakon filma
slijedi razgovor između aktivistkinja sa Balkana “Na ruti solidarnosti”.