Osjećaj straha je evolucijska taktika preživljavanja. Ipak, mali broj ljudi ima rijetku bolest zbog koje ih ništa ne plaši.
Kako izgleda život bez straha?
Zamislite da skočite iz aviona i ne osjećate ništa. Nema adrenalinskog naleta, ni ubrzanog pulsa.
To je stvarnost za Jordyja Cernika, Britanca kojem su uklonjene nadbubrežne žlijezde kako bi se smanjila anksioznost uzrokovana Cushingovim sindromom – rijetkom bolešću kod koje nadbubrežne žlijezde proizvode previše kortizola, hormona stresa.
Liječenje je djelovalo možda i previše uspješno. Jordy je prestao osjećati anksioznost – ali nešto nije bilo u redu. Tokom posjete Disneylandu 2012. godine, otišao je na vožnju rollercoasterom i shvatio da ne osjeća strah. Kasnije je skočio padobranom, spustio se sajlom sa Tyne Bridgea u Newcastlu i absejlovao sa Sharda u Londonu – a da pritom nije osjetio ni najmanje ubrzanje pulsa.
Iskustvo Jordyja je rijetko, ali nije jedinstveno. Možda će biti poznato onima koji žive s Urbach-Wiethe bolešću (također poznatom kao lipoidna proteinoza), genetskim poremećajem toliko rijetkim da je dijagnosticirano samo oko 400 osoba.
Jedna poznata pacijentkinja s Urbach-Wiethe sindromom, poznata kao SM, predmet je naučnih istraživanja na Sveučilištu Iowa u SAD-u od sredine 1980-ih. Početkom 2000-ih, Justin Feinstein, tada student, pridružio se timu i počeo tražiti načine da je uplaši.
„Pokazivali smo joj svaki horor film koji smo mogli naći,“ kaže Feinstein, danas klinički neuropsiholog. No ni filmovi poput Blair Witch Project, Arachnophobia, The Shining ili Silence of the Lambs nisu joj izazvali strah. Čak ni posjeta ukletoj kući Waverley Hills nije imala učinka.
„Izlagali smo je pravim prijetnjama poput zmija i paukova. No osim izraženog nedostatka straha, nije mogla odoljeti da ne priđe i dotakne te životinje,“ objašnjava Feinstein.
Urbach-Wiethe bolest nastaje mutacijom gena ECM1 na kromosomu 1. ECM1 je jedan od proteina ključnih za održavanje vanstanične matrice (ECM), mreže koja drži stanice i tkiva na mjestu. Kad ECM1 oštećen, kalcij i kolagen se nakupljaju što dovodi do smrti stanica, posebno u amigdali, dijelu mozga važnom za procesuiranje straha, piše BBC.
Ispostavilo se da amigdala igra različitu ulogu u različitim vrstama straha.
Kod SM, bolest je uništila amigdalu, pa je prestala osjećati strah.
„Izuzetno je da je to specifično za strah – njena sposobnost da procesira druge emocije poput sreće, ljutnje ili tuge uglavnom je očuvana,“ kaže Feinstein.
Različite vrste straha
Priča je zapravo složenija. Amygdala je posebno važna za uslovljena strah. Na primjer, pokusi na glodarima pokazuju da životinje nauče da se smrznu na zvuk ako im odmah nakon zvuka slijedi električni udarac.
Međutim, iako SM zna da ne treba dirati vruću tavu, ona se ne može uslovljavati – ne osjeća ubrzan rad srca ili nalet adrenalina na podražaj povezan s boli. Takođe, ne prepoznaje izraz straha na tuđim licima, ali može prepoznati radost i tugu.
SM je vrlo društvena, no istovremeno ne prepoznaje i ne izbjegava opasne situacije, zbog čega je više puta bila izložena prijetnjama nožem i pištoljem.
„Pristupa ljudima koje bi trebala izbjegavati, što joj je više puta donijelo probleme zbog nesposobnosti da procijeni pouzdanost drugih,“ kaže Feinstein.
U jednom istraživanju, SM je pokazala da joj je udobna udaljenost od drugih ljudi 0,34 metra, gotovo upola manja nego kod ostalih, što ukazuje na neuobičajenu toleranciju prema blizini.
Profesor Alexander Shackman sa Univerziteta Maryland objašnjava da amigdala može igrati ulogu u organizaciji naših reakcija na društvene situacije.
Unutrašnji i vanjski strahovi
Kod vanjskih prijetnji, amigdala funkcioniše poput dirigenta koji koordiniše mozak i tijelo da proizvedu odgovor: prima informacije o vidu, mirisu, ukusu i sluhu, a zatim šalje signale u hipotalamus i nadbubrežne žlijezde da se oslobodi kortizol i adrenalin.
„To uzrokuje ubrzani rad srca, porast krvnog pritiska i sve tipične simptome borbe ili bijega,“ kaže Feinstein.
Međutim, kod unutrašnjih prijetnji, poput povišenog nivoa CO2 u krvi, mozak reagira drugačije. Povišeni CO2 signalizira gušenje, a mozakstem – regija odgovorna za nesvjesne funkcije poput disanja – pokreće osjećaj panike. Amygdala tada koči ovu reakciju, zbog čega pacijenti bez amigdale poput SM imaju pojačani odgovor.
Naučnici još ne znaju zašto se amigdala tako ponaša.
Zaključak
Priča SM pokazuje zašto smo evoluirali da osjećamo strah. Svi kičmenjaci, uključujući sisavce, ptice, gmazove i ribe, imaju amigdalni kompleks koji je ključan za preživljavanje.
„Kad životinji oštetimo amigdalnu regiju i pustimo je u divljinu, obično umire u roku od sati ili dana jer nije u stanju prepoznati opasnosti,“ kaže Feinstein.
Pacijentica SM ipak je preživjela više od pola vijeka bez amigdale, uprkos opasnim situacijama.
„Jedno od pitanja koje njena priča postavlja jeste može li se ovaj primalni osjećaj straha danas uopšte smatrati nužnim,“ zaključuje Feinstein. „U modernom životu, posebno u zapadnim društvima gdje su osnovne potrebe zadovoljene, strah može više štetiti nego koristiti, s obzirom na rekordne nivoe stresa i anksioznosti.“