Na društvenoj mreži Fejsbuk, osvnula je slika na kojoj vidimo “klasu visokog rizika” koju su činili najveći i najbolji glumci Srbije.
Ako biste morali da odgovorite na pitanje ko su najbolji glumci u Srbiji, sigurno biste, pored imena Mije Aleksića ili Bate Stojkovića i Čkalje, smomenuli i imena Žarka Lauševića, Sonje Savić ili Branimira Brstine…
Na društvenoj mreži Fejsbuk je sada osvanula slika najpoznatije ekipe iz 1979. godine sa Fakulteta dramskih umjetnosti, iz knjige Žarka Lauševića “Godina prođe, dan nikad”, na kojoj vidimo neka od najpoznatijih imena glumačke scene, ali i lica koja su vremenom pala u zaborav.
U prvom redu nalaze se Gordana Šuvak, Olivera Ježina, Zoran Cvijanović, Žarko Laušević i Suzana Petričević. Iza njih, u drugom redu, stoje Vladimir Ilić, Dubravka Živković, Sonja Savić, profesor Dedić i asistent dr. Vladimir Jevtović, dok u gornjoj liniji poziraju Svetislav Goncić, Branimir Brstina i Andreja Maričić.
Bila je to 82. klasa profesora Minje Dedića, poznata po nadimku “klasa visokog rizika”.
U jednom od svojih čuvenih intervjua, Sonja Savić se ovako sjećala tog perioda:
“Časovi Minje Dedića, apsolutnog dramskog genija, dan-danas mi odzvanjaju i vraćaju se kao potpuno osmišljeni kodovi. Sjećam se kad nam je čestitao Novu 1981. i rekao nam: ‘Vodite računa o tome da ćete vi biti umjetnici 21. vijeka!’ Pomislila sam: ‘Šta on tu nas… Umjetnici 21. vijeka?!’. Jednom u toaletu, sine mi: ‘Pa da, on je sabrao cifre! Šezdeset prvo godište plus 40 jednako je 2001!’, O, kako je jednostavno kad se gleda s kraja! Beskrajno hvala FDU, kao i svim mojim učiteljima pažnje, volje i fizičke. Zahvaljujući njima moj duh je preživio u nevjerovatnim uslovima. Zapravo, cijela moja mladost se pokazuje kao izuzetno bogata i samosvojna”, pričala je Sonja i dodala:
“Moji bliski drugovi s klase: Bule Goncić i Zoran Cvijanović, bili su radikalni ljudi. Slušali smo ‘Talking heads kod Cvije na Topčideru, kad se ovdje malo znalo o Dejvidu Birnu. Taj tip je vorholovski upotrijebio rokenrol. Saopštio je sociološke istine u skraćenim formama – to su rimovani govori u pratnji cimbala koji stoje na začetku grčke tragedije. Dakle, želim da podignem mermernu ploču svim svojim prijateljima iz mladih dana. Prosto, da se ne zaboravi da je jednog trenutka ovdje postojala sloboda”, rekla je ona svojevremeno za NIN.
Vremenom su im se putevi razišli, svako je gradio svoju karijeru i život, ali tada – bili su nerazdvojni.
O studentskim danima govorila je i Olivera Jažina, ovako opisujući atmosferu te generacije:
“Bukvalno nismo izlazili iz prostorija FDU. Dešavalo se da mladi reditelji dođu na FDU pa sretnu kompletno sređene i svježe koleginice sa grupe za produkciju koje im kažu ‘One ispijene, blijede djevojke sa podočnjacima su koleginice koje studiraju glumu‘, ispričala je Olivera Ježina, tada glumica, a kasnije i profesorka FDU.
Kada bi se ipak maknuli sa fakulteta, imali su svoj ritual – kafana ili SKC.
“U ‘Zlatni papagaj’, prvi kafić u Beogradu moja ekipa sa FDU je odbijala da ide jer je bio izvikano mjesto. Novi talas početkom osamdesetih godina prošlog vijeka dočekali smo u danas legendarnim kafanama ‘Proleće’ i ‘Manjež’. Momci koji su svirali u grupama koje su činile novi talas sjedili su u kafanama. Jednom sam se poslije vježbi na fakultetu vraćala kući sa svojom drugaricom sa dramaturgije Biljanom Maksić koja mi je predstavila Srđana Šapera kao našeg kolegu sa grupe za filmsku režiju i člana novog benda Idoli. Rekla sam joj ‘Super ti je ta grupa kad niko nije čuo za nju’ i onda smo otišli i sjeli u baštu restorana ‘Proleće’… SKC je tada bio za nas centar svijeta i apsolutni prostor u kojem su se svi avangardni momenti u umjetnosti u SFRJ premijerno odigrani“, ispričala je ona.