Razgovarali su i zašto je Arsenov odabir za življenje Banja Luka, šta je za njega Krajina, o počecima umjetnosti, o ”lirici na kamenu”, o vizantijskom pojanju, o rock and roll-u kao ispovedaonici slobode…
Nebojša: Čak i kad je tuđa, muzika može da ocrta različite ličnosti. Na koncertu u Banskom dvoru, vas trojica ste svirali Betovenovu muziku, na istom klaviru, ali kad si ti počeo da sviraš, pitao sam se je l’ to isti klavir? Nisam znao ko koga tu sad svira, ti klavir ili on tebe, imao sam doživljaj kao da on tebi naređuje. A u jednom trenutku sam uistinu pomislio, on ne svira, on se moli.
Arsen: Hvala ti, ovo je možda najbolja kritika koncerta koju sam u životu dobio, autentičan iskren doživljaj. To je ono što znači. Divimo se i pogađaju nas, a samim tim inspirišu duboko i čiste duhovno, ostvarenja u kojima je neko dao sve od sebe, dao je 120 posto, i skinuo se go, na određen način, skinuo je sujetu, skinuo malograđanštinu, skinuo sve što ne pripada, sve što nije ono autentično, izvorno . Nema kalkulacije, ostaviš srce na terenu, kako bi rekli fudbaleri. I u muzici mora tako il nikako.
Nebojša: Kada je to došlo kod tebe da si prestao iščitavati i odsvirati djela velikana i biti vjerna kopija, a kada si se duhovno spojio s njima i sada ti i oni zajedno stvarate novi koncert? Kada se pijanisti izgrade tako da ne budu puki izvođači, već umjetnici?
Arsen: To je forma umjetnosti u realnom vremenu. Pitanje je žive komunikacije. Nikada snimak nije toliko uzbudljiv kao živi kontakt. Bez obzira kakav mu je bio dan, izvođača niko ne pita kad se penje na scenu kako će postati neka druga osoba. Plesač, glumac i muzički izvođač, mi svi navlačimo neki kostim uloge kad se penjemo na scenu. Sve su to profesije fizički, intelektualno i emotivno veoma zahtjevne. Mora da radi alhemija s publikom da ne bismo bili puki izvođači i da bi to postala umjetnost. Da nema te satisfakcije, vraćanja i cirkulisanja energije s publikom, niko živ ne bi bio toliko lud za tu vrstu samožrtvovanja.
Nebojša: Danas znamo ko su klasici, Bah, Betoven… Ali u svoje vrijeme, jesu li oni bili buntovnici ili su odmah bili prihvaćeni, uljuljkani, svi su se dobro ophodili prema njima?
Arsen: Imamo gomilu njihovih savremenika koji su bili strašni muzičari, strašno uvaženi, ali niko ih se više ne sjeća. Oni koji ostaju u sjećanju uvijek su velika avangarda. Najgore oslikavanje klasika klincima danas je da je Bah neki tamo debeli, uštogljeni, nematirijalni tip s perikom. E sad, u stvarnosti imamo Baha koji zaglavi mjesec dana robije, jer se posvađao s vojvodom od Ketena kod kog je radio. Neprikosnoveni su bili. Nijedan od njih nije zarezivao te malograđanske strukture koje su tada bile svetinja. Betoven je isto jednom zaglavio u zatvoru, ali nije dugo ostao, jer su ga na kraju prepoznali. Nestao je, potjera je po Beču za njim, traže ga po bolnicama, nema ga, traže ga po mrtvačnicama, nema ga, a onda čuju iz policije: “Imamo jednog spremnog za ludnicu. Tvrdi da je Ludvig Van Betoven!” Nisu ni slutili da je to taj krupni, sa raščupanom kosom, koji izgleda kao neki muzičar metal benda danas. Bah je nekog čak udario sabljom u svađi… Velikani su uvijek avangarda! Neke od stilova u muzici mi više ne pominjemo jer prevladava takozvani galantni stil, jeftin stil, limunada, površna, salonska muzika pravljena da se dopadne, kao sad ova muzika koja postoji po beogradskim televizijama. Vjerujem da će za 200 godina jedan Block out i dalje da postoji, da će biti pojam kao neka avangarada, a niko neće znati za Miligram. To je muzika za jednokratnu upotrebu.
Arsen Čarkić je pijanista, dirigent, izvođač i profesor muzike. Svoje formalno muzičko obrazovanje započinje 1985. godine u Sarajevu, uz profesore Srđana Dalagiju i Vericu Verbič, a nastavlja ga na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasama prof. Кemala Gekića i prof. Jokut Mihailović. Magistrirao je u klasi prof. Nevene Popović. Tokom školovanja i studija, redovno je koncertirao, snimao, te učestvovao na mnogim takmičenjima i festivalima osvajajući brojne nagrade, među kojima i nagradu fondacije „Olga Mihailović“ za najtalentovanijeg studenta FMU Beograd. Rezultati koje je pokazao u svom nastavnom radu najbolje se očituju u brojnim nastupima njegovih studenata i njihovim uspjesima kao izvođača i mladih pedagoga koji tokom studija i pod mentorstvom profesora Čarkića, osvajaju veliki broj nagrada i priznanja, uključujući ona za rad sa sopstvenim đacima na međunarodnim pijanističkim takmičenjima u zemlji i regionu. Studenti profesora Čarkića i sami postaju saradnici na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, te nastavnici muzičkih škola u zemlji i inostranstvu, koji s velikim uspjehom nastavljaju odgajati nove generacije umjetnika, doprinoseći daljem razvoju kulture i umjetnosti Republike Srpske.