Kao i obično, prvenstvo otvara domaćin koji je smješten u grupu A. Ovaj put to je Francuska koja će snage odmjeriti s Rumunijom. Najvjerovatnije će to biti novi sudar “plavih” i žutih”, baš kao što su iste boje igrale i finale prije 18 godina. Zašto rekosmo da je tadašnja pobjeda Francuske prešla granice fudbala i sporta?
Prije 18 godina fudbal je pobrisao razlike
Tada je Jean-Marie le Pen, vođa desničarske francuske stranke Nacionalne fronte, bez imalo ustručavanja izašao u javnost uz protivljenje selekciji Francuske, a razlog protivljenja bila je multikulturalnost u rosteru Galskih pijetlova. U selekciji su igrali fudbaleri čije porijeklo nije francusko i čije su familije izbjegle u ovu evropsku zemlju pa je tako tim koji je s klupe predvodio Aime Jacquet obilovao igračima različitih rasa i naroda.
Tu su, među ostalim, bili Lillian Thuram (porijeklo iz Gvadalupe), Zinedine Zidane (porijeklo iz Alžira), Marcel Desailly (porijeklo iz Gane), Youri Djorkaeff (porijeklo iz Armenije) i Bixente Lizarazu (porijeklo iz baskijske provincije). “Ne pjevaju himnu, a neki je i ne znaju”, bile su žalopojke Le Pena.
Međutim, Francuska se okitila titulom prvaka svijeta iako to niko nije očekivao, Zinedine Zidane je prozvan “predsjednikom države”, nacija je ujedinjena, razlike izbrisane, zemljom se pjevalo da je trijumfovao “crni, bijeli i arapski” tim Francuske. A Le Pen je na narednim izborima sakupio tek 5,7 posto glasova, što je bio veliki pad za razliku od 1997. godine kada je imao 17 posto glasova.
Ponovni povratak?
Bila je to, dakle, veća pobjeda od osvajanja trofeja na Mundijalu. Nažalost, sve će se ponovo poljuljati tri godine kasnije, 6. oktobra 2001. godine, kada je na prijateljskoj utakmici Francuske i Alžira više stotina navijača Alžira u uzavreloj atmosferi na stadionu Stade de France uletjelo u teren. Le Pen je to iskoristio u narušavanju francuske multikulturalnosti, što mu je pomoglo da na izborima 2002. godine vrati procenat glasova na 17 posto.
Kako je vrijeme odmicalo, stanje u zemlji je poprilično narušavano, a ni reprezentacija nije pomogla u tome. Veliku mrlju Galski pijetlovi ostavili su na Mundijalu 2010. godine kada su zbog velikih svađa unutar tima ispali već u grupnoj fazi.
Potpuna katastrofa desila se 13. novembra prošle godine dok su na Stade de Franceu igrali Francuska i Njemačka čiji je meč prekinut zbog terorističkih napada koji su zauvijek odnijeli 130 nedužnih života.
Od tada je u Francuskoj sve veći strah od novih napada pa je tako za Euro angažirano 90.000 policajaca, agenata i vojnika koji će nastojati osigurati sedam miliona navijača, koliko se očekuje da će posjetiti 10 francuskih gradova u kojima će se igrati Euro.
Ako pobijedi fudbal, to će značiti da nije bilo mjesta zlu
U međuvremenu, Le Penova kćerka Marina sada predvodi očevu stranku i nisu male šanse za njenu pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj naredne godine, a zemljom vladaju i štrajkovi zbog moguće izmjene Zakona o radu o čemu je za Klix.ba govorio i Safet Sušić.
Zbog svega toga, generacija iz 1998. godine koja je Francuskoj donijela titulu prvaka svijeta, kao i mnogi koji žele vidjeti zajedništvo u toj zemlji, navijaju za ponovnu pobjedu fudbala koja bi prešla granice sporta i ujedinila zemlju. Ali, čak i da ne pobijedi Francuska, Euro u toj zemlji može značiti i pobjedu dobra nad zlom u cijeloj Evropi i svijetu ukoliko nijedna nedužna osoba ne strada zbog eventualnih terorističkih napada, a nadamo se da napada neće biti, odnosno da će biti spriječeni.
Najbrojnije evropsko prvenstvo u historiji, koje će trajati od 10. juna do 10. jula, prvo sa 24 reprezentacije smještene u šest grupa po četiri ekipe, od kojih će čak 16 proći grupnu fazu, možda donese manje atraktivan fudbal, možda donese manji broj golova i šansi od onoga što priželjkujemo, ali se svi iskreno nadamo da neće odnijeti nijedan život, da će ipak pobijediti fudbal.
A ako pobijedi fudbal, to znači da zlo nije imalo svoju sekundu, minutu, sat ni dan na Euru iako svim silama namjerava čekirati karte i ući među one koji žele uživati u zajedništvu.