Bio je jedan od najvažnijih kazališnih glumaca svoje generacije. Smatrali su ga jednim od najboljih šekspirijanaca uopće. Za sobom ima filmografiju od 120 filmova, među kojima su i holivudski spektakl i art – klasici. Glumio je Aristotela, Tolstoja, Edipa, Rommela, Sherlocka Holmesa i nadvojvodu Ferdinanda. Pa – ipak, široka će ga publika najviše pamtiti po filmu u kojem su mu nahsinkronizirali pjevački glas, kojeg je prezirao i smatrao budalaštinom. Film po kojem će ga najviše pamtiti nosi naslov „Moje pjesme, moji snovi“. Njegove je ime Christopher Plummer, a preminuo je u petak u 91. godini života.
Christopher Plummer rođen je 1929. u Torontu, u Kanadi, u obitelji trgovca osiguranjima. Odrastao je u frankofonom Quebecu, što će mu pomoći da kasnije u karijeri tečno glumi na engleskom i francuskom. Nikad nije studirao, a glumiti je počeo netom nakon punoljetnosti u poluprofesionalnim trupama. Unatoč tome što je ponikao u tada marginalnoj Kanadi i što nije imao škole, brzo je stekao kazališnu reputaciju. Na Broadwayu debitira 1953., 1956. glumi Henryja V na festivalu u Stratfordu, gdje se godinu kasnije vraća kao Hamlet. Već 1958. nominiran je za prvu brodvejsku nagradu Tony.
Tijekom 50-ih, Plummer bilda reputaciju možda najistaknutijeg mladog šekspirijanca, te glumi gotovo isključivo u kazalištu. Na filmu će se prvi put pojaviti 1958. u filmu „Stage Struck“ Sidneyja Lumeta koji se bavio ambijentom kazališta. Premda će ga kasnije ljudi prepoznavati ponajprije kao filmskog glumca, cijeli je život ostao vjeran kazalištu, a osobito su mu priznanje donijele uloge Jaga s Jamesom Earlom Jonesom kao Otelom, te Rostandov „Cyrano“ za kojeg je 1974.dobio prvi od dva Tonya. U teatru je glumio do devetog desetljeća života.
Aristokratsko držanje
Premda nije bio Englez, imao je besprijekornu britansku dikciju, a u držanju nešto aristokratsko i uznosito. Takve su glumačke predispozicije Plummera rano usmjerile prema dva žanra: povijesnom i biografskom filmu. Tako glumi cara Komoda u „Propasti rimskog carstva“ (1964) Anthonyja Manna, generala Rommela u „Noći generala“ (1967), Aristotela u „Aleksandru“ Olivera Stonea (2004), Tolstoja u „Posljednjoj postaji“ (2009). Ta će ga specijalizacija čudim putevima dovesti i u jugoslavensku kinematografiju. Godine 1975. glumit će nadvojvodu Franju Ferdinanda u spektaklu Veljka Bulajića „Dan koji je potresao svijet“ o sarajevskom atentatu: u istom filmu Gavrila je Principa glumio Irfan Mensur.
Ipak, svi ti nadvojvode, carevi i generali nisu Plummeru donijeli ni pola slave koliko uloga jednog tričavog kapetana. Taj se kapetan, međutim, zvao Von Trapp i imao sedmero raspjevane djece. Glavna uloga u mjuziklu „Moje pjesme moji snovi“ (1965) Plummera će pretvoriti u prepoznatljivu zvijezdu, premda za taj film nije bio nominiran za Oscara on, već samo njegova su-glumica Julie Andrews. Film je postao srcedrapateljni evergrin, usadio se u opću kulturu makar i kao predmet poruge, zaradio je silne novce i dva najvažnija Oscara: za film i režiju. Sam Plummer je, međutim, o filmu govorio s podsmijehom. Nije mu se sviđalo što su ga u pjevanim dijelovima nahsinkronizirali, smatrao je da je film bedast, a vlastitu ulogu u njemu glupavom.
Premda je u svom najslavnijem filmu bio nasinkroniziran, Plummer je tijekom karijere mnogo češće bio u obratnoj ulozi: onog koji daje glas. Veliki dio njegove filmografije čine uloge naratora i nahsinkronizacije crtića. Jedan od filmova u kojima je narator je, ujedno, vjerojatno i najbolji film njegove filmografije. To je genijalni „Čovjek koji je htio biti kralj“ Johna Hustona, u kojem je dao glas pripovjedaču – piscu Rudyardu Kiplingu.
Važne epizodne uloge
Plummer u filmografiji nema mnogo važnih filmova u kojima igra glavnu ulogu. No pojavljuje se u zanimljivim, često manjim epizodnim ulogama u nizu filmova koji se danas drže klasicima. To pogotovo vrijedi za period nakon 80-ih, kad se otarasio ovisnosti o alkoholu, privatno se sredio i počeo redateljima biti zanimljiv za uloge vremešnih, autoritativnih i distanciranih epizodista. Tako glumi – među ostalim i u „12 majmuna“ Terry Gilliama (1995), „Insideru“ Michaela Manna (1999), „Čudesnom umu“ Rona Howarda (2001), „Syriani“ (2005), te u holivudskoj verziji krimića Stiega Larssona „Muškarci koji mrze žene“. U odličnoj adaptaciji koju je smjerno režirao David Fincher Plummer je glumio starog švedskog industrijalca Henrika Vangera.
Plummer je – ukratko – kao filmski glumac dobro stario. Stoga ne čudi da je i najveće filmsko priznanje – Oscara – dobio kasno. Dobio ga je za sporednu ulogu 2012., u 83. godini života, za film „Beginners“. Plummer je najstariji glumac koji je dobio Oscara u toj kategoriji.
Dvije posljednje važne uloge odigrao je praktički u desetoj deceniji života. U filmu „Sav novac svijeta“ odglumio je još jednu stvarnu osobu i još jednog hladnog, uznositog velmožu – milijardera Paula Gettyja. U krimiću „Knives Out“ (2019) Riana Johnsona glumio je starog, imućnog i tiranskog pisca krimića Harlana Trombleyja. Varate se ako mislite da mu je to bio posljednji film: samo je 2019.- u 90. godini života- snimio dva filma, jednu TV seriju i jednu sinkronizaciju.
Christopher Plummer preminuo je u svojoj kući u Connecticutu. Za sobom ostavlja lijepo glumačko nasljeđe, ali i nasljednicu: cijenjenu, izvrsnu glumicu Amandu Plummer.